1
Milovan Janičin Vujošević iz Brskuta, reka je: ”Ja sam, tako mi duše, svakoga čojka moga na mejdan dobit!” Pitali su ga: ”Kako, striko Milovane?”. Milovan: ”Lasno duše mi! On se najedi pa me psuje, skačući i drkteći od ijeda! Ja ne govorim ništa. Kad sjutradan on kvasan, stidi se i kaje od svojijeh riječi! Eto, ja dobio, a on izgubio!”
2
Marko Đeljošev Zatrepčanin, sjedio je na Korita Oteka, kod ubla, đe stoka vodu pije. Kod njega je bilo još družine. Jedan siromah, po imenu Poj Ulja, vadio je vodu iz ubla, da mu pije stoka. Marko s družinom rugali su se siromahu i dražili ga. On, pošto mu dosadiše ruganjem, onom štrugljom kojom je vodu vadio i stoci sipa, udari Marka u glavu, te krv iz njega protoči. Drugi su šćeli da ga ubiju, no Marko ne dade, govoreći: ”Ne bi li se mi siromahu rugat; što smo tražili, ono smo i našli!” I tako Poj Ulja ostade neizmlaćen tojagama, kao što hoćaše, da bješe udario najgorega, no ubi najboljega, te mu probi ka majčino mlijeko!
3
Tomo Petrov Popović, s Meduna, kad su se Kuči pobili među sobom na Roge, udesi Gruja Lukina, koji mu ubi brata. Tomo obrne pušku da ubije Gruja i osveti brata Raka, koji mrtav kod njega i Gruja ležaše. No Tomo viđe i dva Grujina brata, đe leže mrtva, pa je razmišlja: ”Je li bolje ubit i Gruja trećega i osvetit brata, ili ostavit Gruja živa, a brata neosvećena?” U to mu družina reče, koreći ga: Udri, Tomo, Gruja Lukina, e ti je ubio Raka!” Tomo: Poginuli su mu dva brata, Nešo i Radulje, pa ne bijem i ovog trećega, da ostavim Luku Mijatova bez nijednoga sina!” I tako, ne gleda što ga braća kore e ostavi Gruja živoga, a brata neosvećenog!
4
I ova riječ Tomova lijepa je. Bješe mu ubio Trenčo Dedin sestrića, barjaktara hotskoga, Praiča Vatina. Tomo je žalio sestrića, ka svoga sina. To je bilo i prošlo. Kad je Tomo prekorio ubicu, govoreći mu: A zašto ubi svoga kuma, ubio te Bog i Sveti Jovan”, ubica odgovori: ”Striko Tomo, nagna me ona rđa Vuja Vedine, te rekoh, ubiću ga, pa ne mogo lažat!” Tomo: ”E, ne bilo reć, što ne valja, a već pošto si reka, iako si ga ubio! Jer datu riječ ne smiješ pogazit, e čast bi svoju pogazio!”
5
Adži Mujo i Šaban Mujo, dva brata iz Fundene, sa sela Ledina, sa stokom su bili na katun zvani Akulu, u rikavački kraj. Tu su im nenadno udarili Klimenti da ih pobiju i stoku im plijene. Adžija, kad je vidio vojsku, zatvorio se u gladu da se iz nje brani, a Šabo je bio dijete nije umio bježat kod Adžije, no ga ufatiše i pograbiše se istrgnutijema noževima koji će ga posjeć. Adžija viđe kako mali Šabo vrišti pod udarce noževa klimenačkijeh, a oni ga rastezaju, netko za ruke a netko za noge, grabeći ga jedan drugome, koji će mu glavu posjeć. U tu grabnju, smetajući jedan drugome, pritrajali su. Adžija se bio iz zatvora, no gledajući što čine od Šaba, ne moga sebi odoljet, no iskoči pa juriš na gomilu Klimenata, koji, kad viđoše Adžiju, ostaviše dijete, i svi se na njega okrenuše. Adžija, ka razjaren laf, bije po stotinu ljuđi, a stotina po njemu samome. Al udarci mnogi nadjačaše Adžiju, i živa ga ufatiše. Pošto su ga ufatili, nijesu ga za mlogo mogli ubit jedan od drugoga, jer biše zrna kroz Aliju i njih ubila; stoga je mlogo traja živ. I veselo je umro, iako na muke, e je video da je mali Šabo uteka!
Adžija, što je tražio, to je naša: sebe smrt, a Šabu život. Dade svoju za njegovu glavu. Kako se Adžija kla i što je činio, nijesu pjesme naške i abanaške zaboravile. Senja, Adžijina majka, gledajući što Adžija, njen sin, čini, nije badijava siđela, no je glavu jednom Klimenti sjekirom posjekla. I to je u pjesmu spjevano.
6
Kad je Turska vojska na Kuče krenula, neću nabrajat Srbe koji su mito iz Turaka primili i s Turcima na Kuče vojevali, za izdajnike je neđe drugo rečeno; a ođen da rečem za neizdajnike.
Turska je vojska došla u Zetu, kod kuća Begovića. Vezir skadarski sjedio je na prozor od kule, a vojska napolje oko kule. Među vojskom bili su dva Oraovca neizdajnika. Đulja Jovanov Podgrađanin i Iveza Vukov Kućanin. Vezir će s prozora: ”Đulja, evo ti barjak carski da mi nosiš pred vojskom na Drekaloviće!”. I spusti barjak s prozora niza zid. Đulja će veziru: ”Čestiti pašo, ne dopušta mi čast da držim tvoj barjak na moju braću!”. Vezir spušta konopac pokraj barjaka govoreći: ”Uzmi, Đulja, barjak pred vojskom, ili konopac na grlo!” Đulja: ”Pomozi Bože, hoću konopac na grlo, a ne barjak na Kuče!” Penje se na šticu, koja je za vješala načinjena. Viseći, barjak okrenu iza sebe, a konopac na grlo namače. Vezir. ”Još jednom Đulja, velju: uzmi barjak carski, da ti ne miču šticu ispod nogu!”. Đulja: ”Sam ću ja pašo, mać šticu, da se ne muče tvoji Turci”. Oko toga Đulja izgovori ovo: ”Ostavljam na amanet moga svakoga Drakalovićima, a ja umirem za njih veselo!” Reče mu izdajnik Punan Dedin, Oraovac, podrugljivo: ”Na čiju kuću vrana prdi, Đulja?” Đulja odgovori: ”Danas na moju a sutra na tvoju, Punane!” Pa tresnu nogama u šticu, te se prevrnu. Poslije ovoga, vezir okrenu oči na Ivezu, govoreći mu: ”Ali ti barjak, ali konopac?”. Iveza: I ja ću što Đulja, a ne barjak!” Pa krenu k vješalima. No Sulejman Kut, poturčenjak, Ivezin rođak, reče Ali- paši Osmanagiću iz Podgorice: ”Ne da da se Iveza objesi, ako si Turčin!” Ali -paša ufati Ivezu đe je krenuo na vješala i gledajući ozdo u prozor, đe je sjedio vezir, govori mu: ”Čestiti pašo, može li se blago otkupit, da se ne objesi?” Vezir: ”Ne! pašo!”. ”A, da može li moj sin da se za njega objesi”. Vezir: ”Ne! pašo!”. ”A da mogu li ga ja zamijenit, da se objesim za njega”. Vezir: ”Ne! pašo!”. ”Aman, sve ću dat za njega: pare i sina i sebe, a njega ne dam!” Vezir zamišljen, nekoliko trenutaka, stade, pa reče: ”Eto, poklanjam ti ga, Osmanagiću!” Sva vojska čestita ovo velikodušno poštenje. Za ovo će se nać neđe drugo opširno, a za ođen neka ovoliko.
8
Bjelopavlići: Đeka Savićev i Mikonja Šaranović, oba iz sela Slatine, četovali su oko Turaka danom i noćem; ali jednoga Spužanina su najviše tražili; a tako i o njih. Tako, jednu noć na pomrk, nađu mu kuću, razvale pokrov i gornji tavan, uljegu, kod njega đe spava u kuću. Svijeća je gorjela. Oni uzeše njegovu sablju, koja je visila o direku, nasred kuće. Kad su, istrgnutom sabljom, digli ruku da manu po onome što su željeli, gledajući kako spavajući mirno diše, stade ruka i sablja više glave: nešto joj smeta udarit! Nad njim stojeći, gledali su jedan drugoga. Mislili su: ”Zlo i sramota zaklat ovakvog čojka zatvorenih oči, ka mrtvoga!” A probudit ga nijesu smjeli, da vidi đe ga kolju, jer je bilo čeljadi u kuću, pa bi stala rka u kuću i oko kuće, te bi poginuli. Pošto je već bilo nemoguće ga zaklat đe žmuri, zađedoše mu sablju za jastuk, pod glavu, pa ižljegoše kudijen su uljegli. Turčin, kad se probudi i vidi sablju više glave, zna je da su oni! Sjutradan pita ih: ”Što me zaklali nijeste, ka što bih ja vas?” Oni mu odgovoriše: ”Mrcina ni se učinje da te zakoljemo đe spavaš, a probudit te ne smjesmo od drugijeh Turaka, pa te ostavismo za opet, da te na pošten način zakoljemo, đe s oba oka gledaš!” Turčin reče: ”Kami da vi je, kad me sad ostaviste živa!”
16
Vojvoda Vasojevićki Miljan odijeli (otpusti) svoju ženu, a sestru Šuja Šćepanova Vasojevića. Za takve događaje krvne su se ostvete činjele u to vrijeme. I mlogi su mislili da će vojvoda Miljan od Šuja poginut, no Šujo, kad su ga pitali, što ne ubi vojvodu Miljana, a onako ti nepravo sestru odvoji, reče: ”Ne mogah ostavit Vasojeviće bez nijednog Miljana; a da bješe još jedan Miljan da ostane Vasojevićima, ovi ne bih više po zemlji hodio!”
18
Dva Zećanina, jedan od brastva Lajkovića, a drugi Klikovac, čuvali su godinama ovce zajedno na Cijevnu. Ljubili su se kao dva brata. Poslije viđe Lajković da nije Klikovac dobar čojak, ni vjeran drug. Reče mu: ”Nijesam moga promislčit da možeš takav bit; ali neću ti ništa drugo reć ni učinjet, tek samo slomiću oni vagan iz kojega smo zajedno jeli dvadeset godina, da se ne truje ko od njega, ka što si ti otrovan!” I tako slomi vagan i bači ga u vodu Cijevnu, radi znaka ništavne ljubavi.
20
Arbanas neće 'ljeba da ije u onoga ko mu misli zlo učinjet'. Ako je u krvnika 'ljeba io, dužnost mu je da mu zlo ne smije učinjet', jer misli da ga bi pravda kastigala i bi mu se u sve njegovo svrnulo i okrenulo naopako.
Ujko Gilin Klimenta, iz sela Selce, bio je četnik i mnogo štete činio Kučima, osobito Oravcima, da su se bojali od njega ka od ljutog zvijera. On je sam odio u čete, ljuđe bio i mlogo zla činio. Tako jednu noj odio je preko Orava sam gladan, žedan, sanjiv, iznemoga, da nije zna za sebe. Put ga nanese u jednu zgradu kupusa. Posječe nožem jednu glavicu i izije od nje. Pošto okvasi usta, okrijepi se malo, i viđe da je zlo učinio; i za ta prestup preklinja je sam sebe. Ujutru je zva nekoga od Orava, veleći mu: ”Kaži Oravcima, da se ne boje od Ujka Gile, e ja izjedoh vaš 'ljeb, pa rahat neka ide kud ko hoće!” On nije moga sam sebe učinjet više kastige i nezadovoljstva no što ga učinio, jer nije lako sebe usteć', izgubit' takvu nasladu s kojom je uživa sveteći sebe i svoje Arbanase od Kuča, koji su im mlogo jada zadali; ali ništa Ujko nije ostavio neosvećeno dosad, a sad mu se sve prekida, gubi s glavice kupusa!
31
Turčin neki iz Stare Srbije, iz varoši Gilana, blizu Kosova, ima je sina i kćer. Sin je dorastao za nizame carske, i došli su da ga vode, ka i druge. Majka i otac, nemajući do njega, da se pomame od žalosti. Đevojka je tješila roditelje, govoreći: ”Ne bojte se, neću ja vas ostaviti bez sina!” Oni su je začuđeno gledali, i njene riječi za prazne držali. No đevojka ojde na stranu, obuče muške haljine; pripasa oružje i ode kod onih što nizame kupe. Oni ju primiše u nizame, kao muško, ne znajući da je žensko. Kako pričaju da je front učila, u bojeve odila, i za drugi vojnički rad sposobna bila, to neću da pričam ovđen, samo ovoliko. Pošto se svrši rat, nju je neko u kupalište opazio i kaza paši da je žensko. Paša je pita a ona kaza da je majci i ocu ostavila sina, svoga brata, a na mjesto njega ona u vojsku pošla. Paša je posla u Carigrad, i car joj da nišan zvijezdu i odredi joj penziju da može živjet u Carigradu. Ona nije kćela, no je pošla doma, kod oca i majke i tu ostade, noseći oružje i muške haljine. Zavještala se da ih nosi dok je živa. To je bilo ovoga najpotonjega rata turskoga i slovenskoga. Ovo mi je priča Bajram Pećanin, zabit od zaptija, koji zna đevojku, oca i majku joj.
34
Pop Đuro s Ljubotina Kusovac, bio je oglašeni junak, ali mu neću junaštva ovđen nabrajat, no samo ovoliko: bio je prijed kapetan svoga plemena, a poslije vojvoda i senat, i šef garde sve Crne Gore. O njemu je bio glas da je bio više malodušan no velikodušan, ali zaista ne bješe surov, bez srca blagorodnog. Još kad je kapetan bio, i nešto jednom sudio u pleme sa svojiem drugovima, sjeđeli su pri jednome zidu. No jedan dosta nevaljali vojnik ljubotinjaski s vr zida udari ga kamenom u glavu, tako žestoko, da mu je umalo muzak prosuo. Družina su kćeli da ga ubiju namrtvo, a neki su kćeli da ga izbiju samo tojagama, ali pop Đuro nije da ni jedno ni drugo, no je reka družini: ”Molim ve, nemote ga, jer nije zna, budala nevaljala, i ja mu oprašćam”. I tako nevaljalcu bi oprošćeno!
Ovi je primjer kako pop Đuro može da se ne sveti za uvredu, a drugi je primjer, kako pop Đuro ne može trpjet za opštu uvredu.
61
U jedan boj Bjelopavlića i Turaka spuškijeh u Malu glavicu, rani se Hajdar Cukić, Turčin iz Spuža. Iako se govorilo da ga je ubio Stano Ružin, bjelopavlićki junak, koji je druge Turke bio i sjeka, te mu stoga i poslije njegove smrti živi ime među srpskijem i turskijem narodom, ali iako je vojska govorila da ga je Stano ranio, budući da su mloge puške pucale ka obično u boj, te stoga se ne može pravo znat, je li ga Stano ranio, teke se zna da je Stano otiša da ga vidi i mu po običaju rane čestita. A to je bilo ovako.
Pošto se boj razdvoji, pošli su Turci i Bjelopavlići svatko doma. No Stano, kad ču da mu je prijatelj Hajdar ranjen, nije ima mira da počine od boja umoran kod svoje kuće, no uze jednoga ovna na rame i preko Bjelopavlića dođe u Spuž, između turskijeh kuća i straža u varoš, na vrata Hajdarova zakuca, a kad se otvoriše Stano nazva: ”Doro veče!” Hajdar nema kad već ka druga čeljad da odgovori: ”Dobra ti sreća!”, no ležeći reče: ”A što si doša Stano maniti od Boga jakoga naša!”. Stano reče: «Doša sam da ti rane čestitam i da vidim o'li umrijet od rane? Pa kad se govori da sam te ja ubio , hoću da te ja vidim i moga ovna oderem i u njegovu ti kožu rane obložim». Reče Hajdar: «Ej, Stano maniti, ne znaš da ćeš mi rane otrovat i čast obrljat, ako te Turci ubiju idući k meni? Tijem ubijaš čast moju i moga svakoga! A što si me danas ubio, to da ti je prosto pred Bogom i ljuđima, a ovo čim me ubijaš danas ako pogineš, to ti neprosto, već prokleto pred Bogom i ljuđima i haram ti hljeb prijateljski, koji smo zajedno izjeli! Ti znaš Stano, što si Turcima zla učinio? Bi te radije Turci ubili no dvadeset drugijeh Brđana, a sad si donio glavu da ti ju lasno uzmu i pobiju na spuški grad, ka što su željeli to viđet!» Stano: «Ne boj se Turčine, nije mene lasno ufatit. Ako mi preteknu put, kudijen sam doša, ja ću skočit u vodu Zetu, preplivat i uteć.» Pa nije Stana sve brkalo, no zakla o odrije ovna i obloži rane Hajdarove u kožu pa reče: «Zbogom Hajdare, i da si prost, i ti mene oprosti ako me Turci noćas ubiju; ako me ne ubiju, a ti ozdraviš, viđećemo se onadar; no sad zbogom!» I Stano zapetom puškom iskoči iz kuće, kroz varoš i turski narod, po noći, nevišelicom. Kako je kroz Turke proša, on zna, a da je doma zdravo doša, to i drugi znaju.
62
Vojvoda Novak Begov Bjelopavlić, sa sela Viša, imaše zlu snahu, ženu svojega sina. Ova je žena rđava vladanja prema svakoga, ka i prema svojega vojvode svekra, kojemu su se čudili seljani i govorili, kako može trpjet, takvo zlo u svoju kuću ka vojvoda, kojemu bi trebalo da i drugu kuću plemensku odbrani od takvoda zla, a ne sebe i svoju! I njegova žena, stara vojvodinica, govoraše: ”Kako ćeš ti ka vojvoda u pleme dobro činjet i od zla ga branit? Ovoliki narod, koji se nada dobru od tebe, a ti ne moš pomoć sam sebe i svojoj kući od svoje nesretne snahe!?”
Vojvoda jednom reče svijema koji ga korjaše za snahino nevaljalstvo, reče im da su neznalice griješne, koji zloćom hoće da zlo utamane, ne obazirući se na Boga i njegov zakon! ”No mislite da bi trebalo da sam ja mojoj snasi ka ona mene, i da njeno usvajam, a ne ono što mi je Bog da, te me narod sluša. Ja sam dužan Bogu blagodarit i snahu žalit e joj pomoć ne mogu od njenoga zla, s kojijem više zla čini sebe, no drugijema! S toga žalim e ne mogu učinjet da manje ona samu sebe svojijem zlom muči, s kojijem ne da sebe mira, a što druge muči, to svi šaleći se i prezirući ju mogu podnijet!”
Ovakvijem riječima učinio je vojvoda te je svako manje za uvredu prima nevaljalstvo njegove snahe, da višina imaju sažaljenje prema nje, radi nje, no radi sebe e dosađuje drugijema!
66
Đaka, žena vojvode Čubra na Medun, nosila je burilo vode s Kofe. U selo, na kraj ulice, srete Đura Martinova. Po običaju toga vremena žene su zvale bliziku svojega muža ”đevere” ili ”brale”; ako je postariji godinama zvahu ga ”striko”. Kad je Đaka rekla: ”Dobro jutro” ne znam ali ”brale”, ali ”striko Đuro”, on joj reče ”Dobra ti sreća” – ”A što iješ?” – ”Ovo jedan klas pečeni”. – ” Pa što ga kriješ pod strukom od mene?” – Ja teke mučno mi je da me gledaš idući đe ijem”. – ”A ja mislim e ti je ža da mi daš, pa ga stoga kriješ”. – ”Nije, duše mi, no ću ti dat, ako ćeš”: Slomi od klasa, dade joj i reče: ”Sjedimo dok pozobjemo ova zrna, e hoću da te nešto pitam i da mi pravo kažeš. Kad si se udavala na Stijenu Pipersku, đe se govori da su najbolji ljuđi u našu zemlju, a sad si udata u Popoviće, a i nema govora da smo dobri, ti znaš nas i njih. Sad hoću da mi pravo kažeš: ali smo bolji mi Popovići, ali Božovići?” Reče Đaka: Ža će ti bit da ti pravo kažem, Đuro”. – «Neće, duše mi; pa i da će, ti za to ne mari: no ko ne može podnijeti da mu se pravo kažuje, on neka crkne! No mi pravo kaži, obraza ti!» – ”Hoću, obraza mi, a to mi je lasno umjet, da ti kažem! Vi ste Popovići i bolji i gori od Božovića. – ”Ma kako može bit to, da smo i to i to, bolji i gori!” – ”Evo ovako: u vas ima dobrijeh, kod cara da ga metneš i da te ne boli zašto si ga metnuo na mjesto koje ne zaslužuje; a imate ih, da ga metneš kod najgorega Ciganina i da te ne boli duša e mu nijesi naša mjesto za njega dostojno. A u Božovića nema ka kod vas, za cara ni Ciganina, no su oni u skup, da ne znaš koji je od koga bolji, e oni nikome ne priliču do sami sebe! Eto to je, što ste vi bolji i gori”.
67
Krko Kasomov, iz Fundine, Rašović, bio je narodnni ljekar, hodao je po narodu da vida… Jednom kad je hodio preko sela Vuksanlekića u Hote, iska je ženama vode i one mu dale. On, pošto je pio, reka je: ”Ova vi je voda vruća”. Žene mu posmijevajući se rekoše: Ako tražiš studenu vodu i vruće olovo, hajde u Fundinu, tamo ćeš nać oboje, u nas nema toga”. On se je činio ka i da ne zna đe je to Fundina, jer ne bi dobro proša kad bi se znalo oklen je, pa je na drugo skrenuo govor i pita žene: ”Đe su vi ljuđi?”. Žene mu rekoše: ”Eno ih na Medun u Popoviće, ako pitaš za ljuđe (junake); (u arbanaškom jeziku kaže se za svaku mušku prispjelu čeljad ”trima” tj. junaci). A ako pitaš za neku mušku čeljad našu, otišli su da oru i ljebom sebe i nas hrane”. On, videći kud su žene zabrazdile, reče im: ”Ja sam bio jednom preko Meduna i pita žene Popovića; ”Đe su vi ljuđi?” A one rekoše: ”Eno ih u Vuksanlekića” A vi kažete da su u Popovića”. Ja ne znam koga ću vjerovat!” Žene rekoše: ”Nas vjeruj, mi ti pravo kažemo; jer to i drugi znaju i govore, a ne mi same, koje bismo rade bile da su Vuksanlekići najbolji, kad su naši, ali ne možemo lažat!”
68
U prvo sam zabilježio grozno ubistvo Miloša Mićina, kojega svoji kumovi na svoju trpezu ubiše. Mišo Popov i Šćepan Pešov, kojega su svetili Popovići od Ivanovića, i desetina izginula od ova dva bratstva za to. Ali nijesam pomenuo jednu osvetu koja je kćela da bude i narod s nekom pobožnošću o njoj govori, a to kako su Jovan i Luka, braća ubijenoga Miloša otišla da ubiju Miša, ubicu Miloševa. Kad su mu došli na vrata od kuće, našli su ga đe sjedi kod ognja. Oni s praga od kuće upale dvije puške u njega, koje plamnuše, a ne uždiše da puknu i krvnika ubiju. Mišo, kad viđe dvije puške đe omakoše u njegove prsi, nije se ktio uklonit, no je mirno gleda i reka: ”Naredi opet pušku, pa udri Luka Mićin; dužan sam ti krv; vakat mi je da pogiem i da platim! Neću ti kolecnut ispred puške, no udri bez brige!” Luka, kad je to čuo i vidio, reka mu je: ”Da ti je boža vjera umirismo se na te riječi; neće već moja puška tražit da puče na tebe, pa ti Bogu odgovaraj što si zakla mog brata i tvog kuma!”
Ovo se Luki i Jovanu u velike među narodom broji, s toga kad ne kće Mišo njin krvnik da se brani, ne kćeše ni oni njega ka svezana da ubiju, no još oprostiše brata da ga nikad za krv ne traže! U narod nije zaboravljeno ničije zlo, ni dobročinstvo, no je svatko ostavio svome tragu poslije sebe ko je što činio; ni male mahane nijesu zaboravljene.
Primjeri čojstva i junaštva Marka Miljanova jeste djelo «snažne misli, visokog etičkog značaja, krepkog stila i velike, plemenite prostote kojom odiše». (Jovan Skerlić). Sedamdeset i jedan primjer ljudskog odnosa čovjeka prema čovjeku koje je Marko Miljanov zabilježio, ili junaštva u borbama kojih je bilo u Markovo vrijeme, jesu primjeri za sva vremena. Za ovo vrijeme, kada je riječ o Balkanskom poluostrvu, posebno. Ne samo ovo djelo Marka Miljanova nego i njegova druga djela, koja obimom- kao svojom porukom, nisu velika, zavređuju i danas pažnju Srba, Albanaca i Crnogoraca kao i svih onih koji se danas bave odnosima među njima. Zahvaljujući književniku i prevodiocu Milosavu Popadiću, Diaspora je 2000. godine ukazala da djelo Marka Miljanova i objavila prvi put na švedskom jeziku jedan broj primjera čojstva (Diaspora, nr 01/2000 sid. 12-13. Marko Miljanov- en människa för alla tider). Taj tekst nekadašnjeg urednika u sarajevskoj ”Svjetlosti” i poznatog pisca i prevodioca prenosimo u elektrosko izdanje časopisa na švedskom jeziku, dodajući još jedan broj primjera od istog prevodioca. Činimo to s namjerom da današnjem čitaocu približimo djelo Marka Miljanova ali i da čitaocima omogućimo da komentarišu ovo djelo. Posebno nas interesuje mišljenje čitalaca o tome da li bi valjalo nastaviti posao na daljem prevođenju primjera i njihovom pojavljivanju (dvojezično) na srpskom i švedskom jeziku. Obim komentara čitalaca treba se kretati od 1000 do 1200 karaktera. Dijaspora će dvojezično objaviti jedan broj komentara. Poželjno je da se autori potpišu punim imenom i prezimenom. Primjere čojstva i junaštva prenosimo prema izdanju Grafičkog zavoda (Titograd) iz 1967. godine.
Urednik
