Malo je književnika u srpskoj književnosti čije je književno djelo toliko saglasno njihovom životu kao što je bio Petar Kočića.
Piše: Vuk Cerović
Sa svoje Kočića glavice, sa Zmijanja, Kočić je ponio poštenje, neviđenu moralnu čvrstinu i postojanost, ljubav prema svom potlačenom srpskom narodu i pronio ih čiste kao suze Krajišnika kroz svoj tegobni život.
Vaspitan na narodnoj pjesmi i kosovskom mitu, koji je, ne samo za njega, već i za sve njegove junake i za sve njegove komšije i rođake: Kočiće, Guslove, Babiće, Kneževiće, Mačiće, Gvozdenoviće, Kušiće i Blagojeviće, bio stvarniji i od dana koji se rađao nad Zmijanjem, a Miloš Obilić, Marko Kraljević, Kosančić Ivan, Toplica Milan i drugi bili življi od austrijskih činovnika u Zemaljskom sudu u Banja Luci.
Petar Kočić je odmah shvatio da ulazak Austrougarske u Bosnu i Hercegovinu, iz koje se povukla Turska, nije bio radi rješavanja krupnih problema, zaštite hrišćana i rješavanja gorućeg pitanja vlasništva nad zemljom, već zbog uskih i sebičnih ekonomskih interesa jednako trule Habzburške monarhije, koja će se i sama raspasti četrdesetak godina kasnije u ognju i krvi Prvog svjetskog rata i nestati sa karte Evrope.
Austrijski grof, veleposjednik, nije došao da kmetu vrati zemlju, već je tu zemlju prigrabio, a Bosna i Hercegovina je samo iz jednog ropstva prešla u drugo, narodi su samo promijenili gospodara.
U Bosni je bilo najteže Srbima i pod Turskom i pod Austrijom. Muslimani su u vrijeme Turske prigrabili najplodniju zemlju u dolinama rijeka, pored vode, uz gradove, Hrvate katolike štitila je katolička internacionalna solidarnost i moćne evropske katoličke zemlje: Austrija, Njemačka, Francuska, Italija. Srbe niko nije štitio čak ni u prošlom stoljeću stvorena kneževina Srbija nije mogla, niti smjela, da ih štiti i sama ugrožena moćnim neprijateljima i stalnim dinastičkim borbama Obrenovića i Karađorđevića. Oni su živjeli tamo gdje drugi nijesu htjeli i nijesu mogli da žive, u planinskim vrletima u neplodnim glavicama i dolovima.
Petar Kočić se rodio u Stričićima kod Banja Luke 28. juna 1877. godine, a umro u Beogradu 28. avgusta 1910 godine ne dočekavši oslobođenje Srba.
Kočiću je rano umrla majka, a obudovjeli otac se zakaluđerio, dječak je odrastao u kući svoga djede, u kućnoj zajednici u kojoj je živjelo trideset i šestoro čeljadi, pa je i to uticalo na formiranje njegovog buntovnog duha i borbenog karaktera.
Kada se upisao u sarajevsku gimnaziju često je gladovao, ponekad i po nekoliko dana. Otac mu je u pismu poručio da mu ne može poslati nikakvu pomoć ali da bude odlučan, čeličan i postojan kao što je postojana Kočića G lavica.
Istjeran je iz sarajevske gimnazije zbog svog svjesnog, borbenog nacionalizma, pa je gimnaziju završio u Beogradu. Po završetku gimnazije napisao je nešto što može stajati kao moto na svakoj knjizi ovog izuzetnog borca: «Ni pred kim se nisam ponizio, niti sam koga za što moljakao, jer Kočići ne znaju moljakati. Bilo je dana i po dva i tri kad nisam ništa okusio, ali ipak nisam za to ni pred kim glavu sagnuo da prosim milostinju».
Kočić je cijelog života bio postojan kao stijena u Kočića glavici.
Brzo je shvatio očajni položaj srpskoga naroda u Austro U garskoj monarhiji, i cijeli svoj život s najvećim žarom posvetio ljutoj političkoj borbi za svoj narod, mada je znao da se taj položaj ne može ni lako ni brzo promijeniti. Nije mu bilo važno hoće li biti na slobodi, u skupštinskoj klupi, gdje je kao poslanik predstavljao Srbe, ili će trunuti u nekim od brojnih bosanskih zatvora, u kojima je često robijao. U tuzlanskom zatvoru, jednom od mnogih u kojima je bio zatvaran napisao je veoma tačnu i veoma pesimističnu poruku koja se odnosila na sve Srbe u Bosni toga vremena:„U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, i u ropstvu, vajme, umrijeh.''
Zasluga je Petra Kočića što je u srpsku književnost uveo Krajišnika, seljaka iz Bosanske K rajine, koji do tada nije bio junak književnog djela. Našao je i opisao čovjeka neobičnog, tvrdog, lukavog i naivnog, koji je znao ko je, otkuda je, kome pripada, i koji je bio spreman na vječitu borbu bez uzmicanja i na lako umiranje bez jauka. To su muževni ljudi, dovitljivi, hrabri, preduzimljivi, ratnici. Shvatali su život kao stalnu borbu protiv zavojevača, na koju ih je nadahnjivala junačka narodna pjesma i proslavljeni kosovski junaci.
Ispod njihovih tvrdih crta i muževnih lica u junačkim grudima kucala su osjećajna golubija srca i grijale ih meke i bolećive duše pune ljubavi i sažaljenja prema svima koji pate, pune blagostii praštanja. Svi Kočićevi junaci su hrabri, pošteni i plemeniti ljudi, među njima nema lopova, nema varalica, nema izdajnika, ni smutljivaca. Jednostavni su i djetinje prosti, jasni do srži.
Isidora Sekulić s pravomističe da u Kočićevom djelu ne postoje žene, jer je život borba, a borba je muški posao, navodeći kao najtipičnije junake Petra Kočića: Mračajskog protu, Simeuna đaka i Davida Štrpca.
Ako malo bolje razmislimo to nijesu tri ličnosti već tri karakterne crte ili tri lika svakoga Kočić evog junaka.
Sumorni, mrki izgled mračajskog prota, samo je maska koju Krajišnik pokazuje nepoznatim i neprijatelju, da taj shvati s kim ima posla i na kakvu čvrstinu mora računati.
Šarm i duhovitost lole i bekrije Simeuna Đ aka, Simendaša, vječitog đaka u manastiru Gomjenici, crte su veselog, živahnog, inteligentnog i dovitljivog Krajišnika, pjesnika, maštara, koji se kroz šalu i izmišljotinu ruga teškoći i ropskom položajuu Carevini i tako pokazuje silnu životnu volju i sposobnost da ostane ko jeste, da preživi, da ne poklekne, da ne klekne, da ne padne i da sasvim ne propadne.
„Advokatskapamet“ kako bi rekla Isidora Sekulić, Davida Štrpca, koji tuži jazavca za krađu žita, nije samo želja dovitljivog seljaka, domišljana i mudrijaša da se naruga Trojednoj carevini i njenim apsurdnim i besmislenim zakonima, već da sprdnjom i satirom omalovaži i samu Carevinu i svoj ropski položaj u njoj i patnje koje mu neprekidno nanosi ta bezdušna Carevina, i da se svojom prirodnom bistrinom i hrabrošću uzdigne iznad austrijskih školovanih činovnika i njihovih glupih „paligrapa“.
Jovan Skerlić je s pravom isticao da je ''Jazavac pred sudom'' jedna od najboljih satira u ondašnjoj srpskoj književnosti, koja je jasno i nedvosmisleno pokazala koliko iskreni patriotizam srpskog seljaka nadrasta apsurdne zakone neprijateljske države, ali i učenost njenih činovnika. David Štrbac nije u satiri izvrgao ruglu samo glupost zakona Carevine, već način mišljenja, pogotovu jezik austrijskih činovnika, koji su bili porijeklom iz pokorenih krajeva Bosne, ili Hrvatske. Čak i na izgled plemenita namjera države da zaštiti i sačuva šumu u stvarnosti postaje vid mučenja i unižavanja stanovnika, licemjerna namjera da se još više iscrpe i osiromaše siromašni seljaci pod vidom zaštite.
Kočić ev juna ci su plemenit i ljudi lišen i mržnje, zavisti i podlosti; prividno mrgodni bolećivi su kao djeca.
U ''ljutom boju'', naravno izmišljenom, Simendaša, Simeuna Đ aka na Bronzanom majdanu protiv Asanbega Čeka, Simeun, glavni junak priče, koju kazuje kod kazana, hoće samo da pokaže svoju hrabrost i svoju nadmoć nad protivnikom, turskim ratnikom, ali nipošto neće da ga ubije, ili da ga povrijedi. Sva se njegova pobjeda iscrpljuje naređenjima koja izdaje Asanbegu, da se vidi ko je bolji, ko naređuje.
''Budi mene miran, Asanbeže Čeko! Budi mene miran!''
Zatim ga natjeruje da više puta uzjaše konja i da sjaše;
''Sjaši, Asanbeže Čeko! Uzjaši Asanbeže Čeko! Sjaši! Uzjaši! Sjaši! Uzjaši!''
I to mu je cijela kaznai cijela pobjeda. U jednom gotovo intelektualnom dvoboju s neprijateljem pokazao je svoju ljudsku, svoju plemenitu nadmoćnost nad protivnikom i to mu je dovoljno.
Likom Simeuna Đ aka Petar Kočić je naslikao domišljana , pijanicu i mudrijaša, Srbina Krajišnika, čovjeka kakvi se sretaju u svimnarodima od Nasrudin hodže kod Turaka do Tila Ojlenšpigela kod Njemaca.
Lako je moguće i vjerovatno čak da je lik Simeuna Đaka inspirisao Iv a Andrić a i poslužio mu kao prototip za fra Marka Krnetu, takođe priučenog sveštenika, kao što je moguće da je i Ivo Andrić, kao i Petar Kočić, svaki u svom vremenu i prostoru, uočio domišljana, bekriju i neradnika i opisao ga. Lik Simeuna Đ aka je lik koji se viđa u tim krajevima kroz razna vremena.
Simeun Đak je tipičniji od Davida Štrpca, jer je Davidov lik pravljen za potrebe satire i zato se fizički razlikuje od ostalih Kočićevih junaka, koji su krupni, muške figure, mada je sličan Simendašu po humoru, dovitljivosti i borbenosti. Jedino mu nedostaje lirska bolećivost Simeunova prema svemu oko njega.
David Štrbacje malen, mršav, nikakav, borben, oštra jezika, zajedljiv, sarkastičan, glumi seosku budalu da ispadne mudrijaš. Nije zao, jer kod Kočića nema zlih ljudi, nema zlih Bosanaca, zlica, ili kako bi se kazalo u Krajini – ukoljica. I on je nježan čak i prema jazavcu koji mu je ''satro cijelu njivu kuruza.''
Osjećajnost je karakterna crta svih Kočićevih junaka. Mada je pisac htio da pokaže da: „Sve je ljuto, nemirno, goropadno i tvrdoglavo na ovoj planini i ispod ove planine.''
Brojne njegove junake pamtimo kao veoma osjećajne ljude. Sjetimo se samo divnog, plemenitog i nesrećnog Relje Kneževića (''Kroz mećavu''), ili junaka priče ''Grob slatke duše'', koji je svima govorio ''slatka moja dušo''.
Kočićevi junaci su iz njegovih odličnih priča prosto hrupili u srpsku književnost i donijeli sočan, svjež, izražajan i bogat srpski jezik toga kraja, nad čijom je čistoćom ovaj znameniti pisac bdio cijelog svoga života.
Ubijeđeni rodoljub, pametnidiplomata Kočić, odlično je shvatao da se nacionalno biće pokorenog naroda jedino čuva jezikom, vjerom i junačkom pjesmom. Narod može preživjeti i vjekovna ropstvaako očuva jezik i vjeru, ali ako dopusti da mu zavojevač zagadi jezik, takao je i u samo njegovo nacionalno biće i doveo u pitanje njegov nacionalni opstanak. Zato je iskreno molio Boga da mu da velike riječi koje će biti dušmaninu nerazumljive a narodu razumljive.
Petar Kočić je u toku svog relativno kratkog života napisao obimom neveliko, ali značajno književno djelo. Napisao je tri zbirke priča: ''S planine'' i '' I spod planine'', zbirku priča ''Jauci sa Zmijanja'' i satire „Jazavac pred sudom» i „Sudanija''. Svojim djelom skrenuo je na sebe pažnju najvećih umova u srpskoj književnosti. Između ostalih o njegovom djelu pisali su: Jovan Skerlić, Jovan Dučić, Isidora Sekulić, Ivo Andrić...
Kočićeva kratka, uvjerljiva priča, koja opisujesvega dva tri junaka, u kratkom vremenskom intervalu, ostala je i danas jednako živa, jednako zanimljiva, jednako uvjerljiva kao u vrijeme kad je napisana.
Kritičare je privlačilo njegovooriginalno književnodjelo, ali i Kočićev postojani patriotizam, rodoljublje bez mrlje i hrabra, poštena, beskompromisna borba za slobodu svoga naroda, kojoj je podredio i svoj talenat i svoj život.
Veoma savjesni književnik Ivo Andrić, koji je odlično shvatio pogubnost robovanja bosanskog čovjeka Turskoj i Austriji, i u svojim kritičkim radovima pisao samo o velikanima, o ljudima koji su uz djelo imali i duboku nacionalnu svijest, o Njegošu i Vuku Karadžiću, s jednakom pažnjom i uvažavanjem promišljao je i tumačio Kočićevo djelo i njegovu političku borbu.
Značajno djelo Petra Kočića zauzelo je istaknuto mjesto u srpskoj književnosti, a Kočić je ostao jedan od najboljih predstavnika srpske rea lističke pripovijetke.
