Stefan Mitrov Ljubiša je rođen u Budvi (Paštrovići) 1824 godine, a umro je u Beču 1878 godine. On će za svoj kraj biti vezan cijelog života bilo politički ili književno, a posebno za narod, tradiciju, običaje, jezik. Iako je bio samouk, počeo je rano da piše. Prvi njegov rad objavljen je 1845 godine. To je bio jedan etnografsko- istorijski opis Paštrovića. Pored toga pisao je članke, prevodio sa italijanskog (jedan odlomak iz Dantea), pisao je pjesme u narodnom duhu. Ono u čemu je bio najuspješniji jeste njegov pripovijedački rad kojim se počeo baviti u zrelijim godinama. Objavio je dvije zbirke pripovijedaka: Pripovijesti crnogorske i primorske(1875) i Pričanje Vuka Dojčevica (1877-1879), koja je ostala nedovršena. Njegova pripovetka ”Krađa i prekrađa zvona ”. objavljena je, u prevodu Alfreda Jensena, na švedskom jeziku.
Piše: Aleksandar Saša Dragićević
Stefan Mitrov Ljubiša svojim pripovijedačkim radom čini prelaz od romantizma ka realizmu. Ono što ga čini romantičarem jeste njegova borba za narodni jezik, nacionalna borba, kulturna... Sa druge strane realistom ga čini njegovo nastojanje da što vjerodostojnije predstavi narodni život, običaje, kao i da stvori što vjerodostojniju sliku vremena o kome piše i u kome živi.
Pripovijedanje, kao njegovo glavno oru đe, proisteklo iz naroda, svoj završni oblik dobilo je u zbirci pripovijedaka”Pripovijesti crnogorske i primorske”. Pripovijetke su večinom istorijske (vezane za XV vijek – ”Šćpan mali (našao podsticaj kod Njegoša), Kanjoš Macedonović, Skoči đevojka..., odnosno XVIII vijek, Pop Andrović novi Obilić...), ali u njima nećemo naći obično ono što istorijska pripovijetka sadrži. U njima, Ljubiša priča o prošlosti, životu na tom prostoru, nedaćama koje su pritiskale narod pri čemu zalazi u samu dušu naroda i otkriva nam je. Uglavnom je to plemenski i patrijarhalni život koji je imao svoja pravila i zakone, a koji je bio ispunjen osjećanjem plemenske pripadnosti, viteštva, junaštva, patriotizmom kao i me đusobnom sva đom, krvnom osvetom...
Pored istorijskih, napiso je pripovijetku za koju je i sam rekao ”da se zbila pred njegovim očima”, a to je pripovijetka ”Kra đa i prekra đa zvona ” Ova pripovijetka za nas je posebno zanimljiva iz tog razloga što je na švedski jezik preveo poznati švedski slavista Alfred Jensen.
Šta je Jensena podstaklo na to, pokušaćemo dati odgovor kroz analizu pripovijetke.
Stvaralačka osnova Ljubišinog rada je narodna umotvorina- priča. Većina pripovijedaka koje je Ljubiša obra đivao nastale su od anegdota, legendi- istorijski doga đaji u kojima se pisac nije zadržavao na samoj fabuli, već je on fabulu širio, granao, pri čemu joj je dao epsku širinu i dramsku radnju.
Pripovijetka ”Krađa i prekrađa zvona” humorno-dramatična pripovijetka je nastala od anegdote, a tematski obra đuje doga đaj koji je pomalo neobičan i nesvakidašnji. Naime, crnogorsko pleme, Lješnani, u nemogućnosti da nabave crkveno zvono, odlučuju se da to isto ukradu od primorskog plemena Paštrovića, odnosno iz sela Poborsko. Glavni motiv kojim je prožeta cijela pripovijetka jeste zvono. Ali da bi se u potpunosti shvatila funkcija zvona u pripovijetci, neophodno je imati na umu ondašnje prilike naroda koji je bio pritješnjen Turskom s jedne i Mlečanima s druge strane, a kasnije i Austrijom. Zvono je uvijek bilo vrijedan simbol na ovim prostorima. Ono je pozivalo na molitve Bogu, na veselja, pod njim su se održavale skupštine, pozivalo je i u rat ako je trebalo, bilo je i ostalo čuvar nacionalnog identiteta. Zvono je održavalo nacionalnu svijest i jedinstvo. Upravo na tome je gra đen zaplet u pripovijetci. Crnogorski seljaci kradu zvono primorcima ”Svukli Sv. Jovana, a odnijeli Svetu Petku”, a ovi umjesto da se sude ili svete zbog toga, po đu u prekra đu i donesu zvono.
Pored zanimljive i neobične teme pripovijedanje je jedno od bitnih karakteristika njegovog rada. Budući da je uzimao sirovu gra đu iz narodnog pripovijedanja, on je oblikovao dajući joj svoj pečat. Sama fabula u pripovijetci je jednostavna. Sažetim crtama pripovijedač označava tok radnje. Ono što se posebno ističe jeste slikovitost i realističnost pripovijedanja. Ljubiša se najviše koristio dijalogom i opisima kao oblicima pripovijedanja. Dijalog je živ, narodski, jednostavan sa zapletima, sukobom me đu likovima, radnju drži u napetosti. Takvi dijalozi su posebno izraženi na skupštini kod crkve. Pripovijedač će likove pustiti da sami pričaju drugima o sebi, pri čemu se otkrivaju njihovi karakteri i priroda. Pripovijedač je nastojao da zadrži objektivan stav u kome njegova ličnost neće doći do izražaja, odnosno da zadrži nepristrasan stav prema svemu ispričanom. Svi likovi u pripovijetci su podre đeni kolektivu. Niko se ne izdvaja kao pojedinac, već je data slika u kojoj se samo kolektivom može doći do cilja. Oni se sami spore, nadmudruju, savjetuju. Za njih se može reći da su epski izgra đeni sa dobro izgra đenim moralnim osobinama, junaštvom, osjećanjem pripadnosti, što ovog pisca dovodi u vezu sa Njegošem, Markom Miljanovim.
Opis kao oblik pripovijedanja je slabo izražen i na njega pripovijedač nije obraćao previše pažnje. On se njima služio tek toliko da bi predstavio ono što želi kazati. Najljepši opis u ovoj pripovijetci je opis Lješkopolja i crkve: -ª... Bijaše nebo vedro, a mjesečina na zahodu. Gledaju pod sobom prostrano Lješkopolje, gdje su ga osapila sela, torovi i kolibe. Čuju pse gdje oko torova laju; čuju čeljad gdje po guvnima vršu i vjeju; gdje jedno drugo dozivlje i razgovore vode. Na jednoj uznositoj livadi leži crkva Svete Petke, koja se do po nje bijeli ko labud uz mjesečnu svijeću, a od po nje osjenile je grane visokog i gustog jablana.”
Iako je opis štur, ipak, u sebi sadrži idiličnu sliku sela sa vizuelnim i zvučnim efektima.
Ljubiša je svojim istančanim ukusom unio humor u ovu pripovijetku. On je proistakao iz samog pričanja pojedinca, ali i iz jezika. On je neusiljen, jednostavno nametnut, prost. Likovi će se naći u nekoliko komičnih situacija iz kojih izvire humor više nego iz samih humorističkih detalja. Humor je najbolje ostvaren kada ”sokodržač” priča o pohari koju su izvršili Lješnani navodeći Suljine riječi koji je ”cijeloj stvari glava:”
-”... Eto nam je crkva gologlava kao nevjesta bez vijenca, novci ne pomažu, a u tom primorju crkava i zvona ko boba. Nego hajte da svučemo Svetog Jovana, a da odjenemo ovu staricu pak sva ta grehota o mojoj duši...
...A lako ćemo obisti; ako se da zvono smaći sa crkve, nije čisto žao Svetom Jovanu dati zvono Svetoj Petki. Ako pak zvono na našoj crkvi ne zanijemi ni promijeni glas, nije žao Svetoj Petki primiti dar.”
Razloge zbog čega se Jensen odlučio da prevede na švedski baš pripovjetku ”Kra đa i prekra đa zvona ” treba tražiti u izboru teme, pripovijedanju i humoru. Na kraju je neophodno pomenuti i četvrti mogući razlog prevoda, a to je jezik. Jezik je ono što posebno odlikuje, kako ovu tako i ostale pripovijetke. Napisana je čistim narodnim jezikom. Ljubišin jezik je ekspresivan, izražajan. Bogatstvo riječi koje je preuzimao iz naroda, u pripovijetkama su dobijale novu konotaciju pri čemu je riječi, na neki način, oživljavao i davao im novu snagu. Kod njega se nalazi veliki broj lijepih, originalnih riječi, provincijalizama onako kako su se upotrebljavale u živom govoru čime je bogatio, a i proširivao srpski književni jezik.
Autor je apsolvent na Filološkom fakultetu u Nikšiću, Odsjek za književnost
Ovim prilogom tragao je za odgovorom na pitanje: šta je privuklo švedskog slavistu Alfreda Jensena da prevede pripovjetku Stefana Mitrova Ljubiše ”Kra đa i prekra đa zvona” koja se još u pretprošlom vijeku našla u knjizi ”Iz Srbije i Crne Gore” (Från Serbien och Montenegro), svojevrsnoj antologiji srpske pripovjetke na švedskom jeziku
Dijaspora, broj 25, januar-februar 2002. godine
Napomena: Knjigu Från Serbien och Montenegro zainteresovani čitaoci Dijaspore mogu posuditi na čitanje u bilo kojoj biblioteci u Švedskoj. Ukoliko biblioteka u vašem gradu ne raspolaže primerkom tražene knjige možete naručiti knjigu iz druge biblioteke.
