Branko Ćopić je rođen 1915. godine u selu Hašani ispod planine Grmeč, kraj Bosanske Krupe, pa je kao njegov omiljeni junak Čiča Triša, "koraka laka otišao iza oblaka" skokom u Savu 26. marta 1984. godine, i tako proslavio most, izdvojio ga i dao mu ime.
Dobio sve značajne književne nagrade koje su se u njegovo vrijeme dodjeljivale u Jugoslaviji. Za života su mu dva puta štampana sabrana djela, prvi put 1964. godine u 12 tomova, drugi put u 14 tomova. Prvo izdanje sabranih djela obuhvatilo je petnaest zbirki priča, četiri romana, petnaestak zbirki (ciklusa) pjesama za djecu, tri zbirke priča za djecu, jednu komediju za odrasle i jednu za djecu,
Branko Ćopić i Dobrica Erić su dva srpska pisca čija su književna djela objavljena u više od milion primjeraka. Djela su mu prevedena na više desetina jezika, među ostalim na: ruski, engleski, francuski, njemački, bugarski, češki, slovački, albanski, rumunski, mađarski, slovenački, makedonski...
O Ćopićevom književnom djelu pisali su svi poznati jugoslovenski kritičari dvadesetog stoljeća, a "Svjetlost" iz Sarajeva objavila je 1981. godine knjigu "Kritičari o Branku Ćopiću". I pored toga ovo značajno književno djelo je nedovoljno izučeno.
Najpoznatiji Ćopićevi romani su: "Prolom", "Gluvi barut", "Delije na Bihaću", "Osma ofanziva"...
Iz brojnih zbirki priča izdvajaju se "Doživljaji Nikoletine Bursaća", koja je najviše izdavana, filmovana, dramatizovana, i "Bašta sljezove boje", jedna od posljednjih Ćopićevih knjiga, ovjenčana izuzetnim priznanjem, "Njegoševom nagradom."
Svijet svog djetinjstva Ćopić je vidio iz kuće svoga djeda Rada, i opisao ga kao svijet Miholjskog zlatnog oktobra, slave Ćopića, "onog našeg krajiškog, smirenog zlatnog oktobra u ranu jesen... kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja. Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih liteterarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da slikam svet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čoveka."
Djetinjstvo je njegova trajna inspiracija. Bajkoliko djetinjstvo puno ljubavi i topline, koju je Ćopić unio u sve svoje knjige i poklonio čitaocima.
Zaneseni krajiški dječak, "Jesenjinska sanjalica", od malih nogu siroče bez oca, uzletio je iz toplog doma djeda Rada do zmajevih krila, vinuo se nad Bosanskom Krajinom, noseći blagu sliku duševnih Krajišnika, plemenitih ljudi, skromnih i smjernih, šereta i leventi, dobričina i bundžija "grubog lica – golubijeg srca".
Malo je pisaca u srpskoj književnosti koji su sa toliko topline i ljubavi slikali svoje junake, kao što je to činio Branko Ćopić. Nema ni jednog nakaznog lika u njegovom djelu, nema ni jedne zle ličnosti, ni jednog ubice. Junaci koje je slikao Branko Ćopić već su postojali u srpskoj književnosti, opisali su ih buntovni Petar Kočić i smireni Ivo Andrić, kasnije još neki bosanski pisci sve tri vjere. Veoma su slični Kočićev Simeun Đak, brojni Ćopićevi junaci, među kojima djed Rade, Čiča Triša, Nikoletina i drugi, i Andrićev junak iz "Proklete avlije" i još nekih priča fra Petar. Bez obzira na vrijeme u kojem su postojali, na vjeru i nacionalnu pripadnost to su slični ljudi, ljudi istog miljea.
Sam Ćopić je priznavao da su na njega najviše uticali Petar Kočić, Oton Župančič, Miroslav Krleža i Ivo Andrić. Pri tom je posebno isticao Andrića, jer njih dvojica nijesu samo pisci istog kraja, već slikari sličnih likova.
"S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam čudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i budućnost, život i smrt. Posle njega neću više nikog da pominjem" – kazao je Ćopić o Andriću.
Ćopić je pisac prve ruke, bukvalno jedine ruke, stvaralac nepresušne inspiracije, izvanredne imaginacije, izuzetnog radnog elana. Prva verzija je jedina verzija njegovog rukopisa i to pokazuje koliko je bio rasan i originalan književnik. Knjige su mu se otvarale odjednom, zato je stvorio tako raznovrsno i obimno djelo u kojem nigdje nije ponovio ni jedan stih.
On nije mogao imati istorijsku distancu prema događajima koje je opisivao, ni prema junacima koji su u njima učestvovali, nije imao privilegiju povlašćenih, ni mogućnosti da piše o vremenima davnim. Bio pisac iz stroja, partizan iz prvog ešalona. Njegova pjesma, kao ni njegova puška nijesu imale izbora. Nije imao izbora ni srpski narod u Bosni, u Hrvatskoj, u ustaškoj državi Endehaziji bila je samo jedna mogućnost – boriti se. Boriti se i opstati uz ogromne žrtve, ili netragom nestati.
Bio je ubijeđeni komunista i zato nije shvatio pogubnost revolucije po srpski narod, čiji su se sinovi bez milosti ubijali u bratoubilačkom ratu, ko zna za čije interese. Ćopić nije smogao snage da poput Mihaila Šolohova pređe i na drugu stranu da tamo nađe iste ljude i jednaku patnju, i to je nedostatak njegovog književnog djela.
Iskreno je vjerovao u ideale Narodnooslobodilačke borbe, jednako poneseno piše o mornaru Marjanu iz malog dalmatinskog sela Ribarski Kut, o Šolaji heroju sa Kupresa, o herojima iz Makedonije, Slovenije...
Internacionalista prvoga reda, do smrti je pjevao ljubav prema svim jugoslovenskim narodima, prema svim narodima svijeta, zbog čega, kao i svi veliki pisci, pripada svima. Glavni junak njegove pjesme, romana, priče je čovjek, običan čovjek koji se bori, koji strada i pati, razumije i voli.
Savremeni istraživači ističu kao manu njegovog djela preveliku ideologizaciju, no to je dug vremenu koje mu je dato. Kako da ne bude ideologizovana literatura pisca iz rova, sa fronta?
Iz današnje perspektive gledano neki pjesnikovi stavovi nijesu se potvrdili u vremenu, ali to je bilo drugo vrijeme, vrijeme ratno, vrijeme zanosa, bratstva i jedinstva, vrijeme koje se neće, na žalost, skoro ponoviti na ovim prostorima, a koje je nudilo ideale socijalizma kao besklasnog društva, optimizam kao pogled na svijet i Jugoslaviju kao zajednicu svih jugoslovenskih naroda.
U svim svojim knjigama, u svakom retku, Branko Ćopić je osvjedočeni humanista, s tugom i bolom pjeva o stradanjima djece, o patnjama i pogibijama onih koji nijesu imali šta da izgube izuzev života.
Kako je bolno u dušama našim odjekivala potresna Ćopićeva pjesma o nedužnoj srpskoj djevojčici u izbjegličkoj koloni na Petrovačkoj cesti, koje sanja o vatri da zagrije promrzle ručice, o krovu da se skloni od zime i o hljebu. Smrt ovog nevinog djeteta, koje ubijaju dušmanske bombe uvijek je aktuelna opomena narodu i teška optužba zločinaca Njemaca i ustaša.
Ćopić i njegovi čitaoci nijesu ni u snu pomišljali na to da se kolone srpskih izbjeglica i pogibije nedužne djece mogu ponoviti na jugoslovenski cestama, a ponovile su se svega pet-šest godina iza pjesnikove smrti, još strašnije od onih koje je gledao mladi partizan Brančilo. Ponovile su se kolone i srpskih i drugih izbjeglica na jugoslovenskim prostorima. Za nekoliko godina besmislenog ratovanja srušilo se u prah i pepeo sve ono o čemu je Branko Ćopić pjevao sa toliko oduševljenja i vjere, propala je Jugoslavija i socijalistički poredak
Ćopićevi junaci nestali su iz Bosanske Krajine, nestala je i Bosanska Krajina, ona buntovna, slobodarska, Kočićeva zemlja divnih ljudi, u nju su došli drugi, drukčiji ljudi, a Ćopićevi Krajišnici golubijih duša preseli su se u druge krajeve, mnogi "iza oblaka", i ostali da traju kao spomen na slobodu i na život u bajkolikim pričama i dirljivim pjesmama vječitog dječaka Brančila, naivnog bojovnika iz Hašana.
Kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti samo su epizoda u beskrajnom nizu posrtanja u istoriji srpskog naroda, no Ćopić to nije želio da shvati, niti je mogao shvatiti.
U dubini svoje dječje duše Ćopić je slutio da je sve drukčije, da je sve ljepše u pjesmi nego u stvarnosti. Venula je lagano i nepovratno njegova bašta sljezove boje, bojovnici su hrlili ka prolomu, a krajiške delije ka životnom porazu. U osmoj ofanzivi koju su vodili protiv samih sebe, borci partizani poražavaju sami sebe i sve se vraća na početak, zatvara se u novi krug, u cirkulus vitiosus, u novi krug patnje.
Sve je bilo uludo i uzalud. Vidjelo se to odmah iza rata kada su partizanski komandiri junački pohrlili u krevete njemačkih kurtizana po gradovima, ostavljajući svoje porodice po zabitima bosanskim i inim. Ćopić je shvatio da je ispisivao bajku, istinitu i tužnu, partizansku tužnu bajku, da rat nije promijeno ništa, da se sve vraća na staro, zlo i strašno.
Kako često biva u životu, moćni vlastodršci, zadovoljni dok ih pjesnik slavi, osjetljivi na kritiku, brzi da se osvete za najblažu ironiju i pokudu, okrenuli su se protiv pjesnika. Radi jedne priče pisac se zamalo nije našao u zatvoru, dugo je ignorisan i prećutkivan od saboraca, što je boljelo i doprinijelo depresiji u koju je pao prije smrti.
Ćopić je cijelog života ostao dječak i to je za njega bilo pogubno, a velika sreća za njegove čitaoce. Kada je odjednom odrastao i progledao drugim očima bilo je kasno, sve je bilo gotovo. Bolno saznanje da sve je bila laž ubilo je inspiraciju, riječi su počele da izmiču i da bježe, srušili su se ideali, život je izgubio smisao. Sve bilo je laž, izuzev priče koja je ostala da svjedoči o lijepom i nestvarnom trenutku na Balkanu.
"Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen mračnim slutnjama, unesem što više, smeška, nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih pustih i dragih lagarija..."
Bio je veliki šeret – znači veoma nesrećan, kako bi rekao Šekspir.
Ćopićeve knjige prelivene su sjetom, tugom i humorom, dubokom saosjećajnošću prema svemu što pati i prolazi. Imao je specifičan i rijedak osjećaj za vrijeme i kratkoću svega dobrog. Vrijeme je kroz njegovu pjesmu prolazilo kao kroz pješčani sat, sve prolazi zaliveno sjetom i varljivim sjajem Miholjskog ljeta. U dnu svega uvijek sija blaga svjetlost pjesnikovog djetinjstva, "zlatnog krajiškog oktobra."
Rođeni pjesnik raskošnog stiha, nije smišljao pjesme, prosto ih je izlivao iz sebe, kao što lije svjetlost sunčanog dana u djetinjstvu i sve obasjava dušom.
"Na frulu severac svira,
arije pospane, duge,
a lišće sipa, sipa,
k`o kiša,
tiho bez tuge.
Silaze magle
ko vojske,
znači –
brzo će zima.
Putuju magle
U buljucima..."( "Šumski đak", "Večernje priče" )
Kako samo lako pjesnik nalazi riječi, kako se igra stihom, metrom, koliko je to precizan izraz, kako upečatljiv opis, koja snažna slika!
Hipersenzibilan, dobričina ranjive duše, širokog srca, pjesnik se od tuge, zbilje i životne čame branio specifičnim humorom, dobrodušnom Ćopićevskom šalom, koja obasjava cjelokupno njegovo stvaralaštvo, šalom koja je, lišena otrovnog podsmijeha, ostala kao vid ljubavi prema junacima koje je opjevao.
Ćopićeva pjesma je lirska bajka, koju je ispisivao i u poeziji i u prozi, jer njegova proza ima gotovo isto onoliko lirike kao i poezija.
"Pruži mi ruku, čitaoče,
vodim te sada u mrku goru,
tu se jelike tanane koče,
mirisnu smolu borovi toče,
vječito s vjetrom u razgovoru...
___________
Vuk Cerović je rođen u Bijelom Polju u Crnoj Gori 1946. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Bijelom Polju, studirao, magistrirao i doktorirao u Beogradu. Piše prozu za djecu i odrasle, književnu kritiku, radio drame. Objavio je za odrasle tri zbirke priča: "Drhtaj na rubu", "Priče sa periferije" i "Tuđi život"; trilogiju "Krug" (tri romana o porodici Marković iz Lazina i o Crnoj Gori u XX stoljeću – "Zle godine", "Jesen u proljeće" i "Ljeto u Durakovu"). Za djecu je objavio dva romana iz trilogije: "Hrabri dječak Dronjo" i "Dječak traži oca" i dvije zbirke priča – "Blago ispod naše kruške", "Rođaci iz Lazina" i nekoliko slikovnica.
Objavio je tri književne studijeStefanu Mitrovu Ljubiši, jednu o Nikoli Lopičiću i jednu o Mihailu Laliču i nekoliko desetina eseja.
Roman "Hrabri dječak Dronjo" nagrađen je nagradom "Politikin zabavnik", kao najbolja knjiga na srpsko-hrvatskom književnom području za 1991. godinu, a po zbirci priča "Rođaci iz Lazina" Tv Beograd snimila je tv seriju i film sa Ljubišom Samardžićem u glavnoj ulozi..
Po jednoj njegovoj knjizi snimljena je u Televiziji Beograd tv serija "Rođaci iz Lazina" i film "Uroš Blesavi". Predaje Književnost za djecu na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
U izdanjima dvojezičnog časopisa za kulturu prvi put javio se početkom 2007. godine
