Naslov antologijske pripovjetke ”Sve će to narod pozlatiti”, na švedskom ”Alt skall folket ferg y lla”, nakon jednog vijeka zvuči koliko utješno toliko opominjujuće da se otrgne od zaborava jedan stari prevod i vrednuje, istovremeno, pionirski rad švedskog slaviste Alfreda Jensena na povezivanju švedske i srpske književnosti.
U Švedskoj već pun vijek, preciznije rečeno 106 godina, postoji knjiga pripovjedaka srpskih pripovjedača s kraja prošlog vijeka o kojoj se u Jugoslaviji malo ili gotovo ništa ne zna. Riječ je o zbirci izabranih novela iz seoskog života Srbije i Crne Gore koju je priredio, preveo i izdao Alfred Jensen. U knjizi obima 204 stranice pod naslovom ”Från Serbien och Montenegro” (Iz Srbije i Crne Gore) zastupljeni su Laza Lazarević, Janko Veselinović i Sima Matavulj sa po dvije i Srefan Mitrov Ljubiša sa jednom pripovjetkom.
Na švedskom je objavljena Lazarevićeva ”Školska ikona” (Helgonbilden i skolan) i ”Sve će to narod pozlatiti” (Alt skall folket fergylla). Dijaspora, međutim, poseduje pismo jedne nacionalne institucije iz Otadžbine u kojem se tvrdi da, ”isključujući poslednjih pet godina, Lazarevićeva dela nisu nikad prevedena na švedski”. U svojevrsnu antologiju naših pripovjedaka Jensen je uključio i Matavuljevu ”Krvnu osvetu” (Blodshemden) te ”Kako se latinče oženilo “ (Huru latinsche gifte sig), Veselinovićevu ”Kumovu slamu” (Kumens ferbannelse) i ”Malog Stojana” (Lile Stojan) kao i pripovjetku Stefana Mitrova Ljubiše ”Krađa i prekrađa zvona” (Huru kyrkoklockan blev stulen och oterstulen).
Za današnje nepoznavanje ove važne činjenice iz istorije švedsko-srpskih kulturnih a posebno veza u književnosti teško je naći opravdanje. Ovo tim prije što su u našoj periodičnoj štampi između dva svjetska rata istoričari i teoretičari književnosti mogli pronaći tekstove koji su govorili o Jensenovom pionirskom radu na povezivanju dvije književnosti. Zahvaljujući susretljivosti bibliotekara-informatora Biblioteke Matice srpske u Novom Sadu, Radovana Micića - u prilici smo skrenuti pažnju na ”Otadžbinu” koja je 1892. godine prva pisala o Jensenovim prevodima. Između dva svjetska rata nekoliko književnih časopisa; ”Brankovo kolo” (1900) te ”Iskra” (1900), ”Srpski književni glasnik” (1921) i ”Javnost” (1936), odazivali su se na ovu temu. Vrijeme, taj nepotkupljivi sudija i svjedok odredilo je u istoriji književnosti mjesto piscima koje smo spomenuli - neprolaznost. Druga dimenzija vremena u ljudskom pamćenju - zaboravnost, uz interesovanje za novije pravce u književnosti, doprinjeli su, što se nije smelo dogoditi, da veo zaborava mjeren naslagama stoljetne prašine prekrije djelo srpskih klasika na švedskom jeziku. Zaboravnost je, treba to reći, jednostrana. U švedskim enciklopedijama, počev od one objavljene 1911. godine, pa do ovih potonjih mogu se pročitati prilozi o Alfredu Jensenu i njegovim prevodima iz srpske književnosti. Respektujući mišljenje Jensena i njegove studije pa i biografske bilješke o pojedinim piscima, sastavljači i urednici kasnijih izdanja enciklopedija uvrštavali su naše pisce. Izdvojićemo samo jedan primjer. U enciklopediji iz 1965. godine koju je objavila izdavačka kuća ”Norden AB” iz Malmea, u knjizi broj 17, strana 1007 Laza Lazarević je predstavljen kao ”utemeljivač nove srpske novele”. U Otadžbini je od kritičara, svojih savremenika osporavan. Međutim, vremenom,veličina obimom nevelikog djela Laze Lazarevića rasla je upravo svojim značenjem. Njegovu veličinu kao i vrijednost djela Stjepana Mitrova Ljubiše, Janka Veselinovića i Sime Matavulja zapazio je slavista Jensen i iste godine kada je Laza umro obesmrtio je i na švedskom jeziku njihove pripovjetke. Bijaše to, da podsetimo, daleke 1891.godine. U švedskoj štampi tog vremena mogu se pronaći i pročitati i ovakve kritike.”Godinama zadržavao se Alfred Jensen među Srbima, Crnogorcima i Bugarima, pio njihovo vino, jeo njihov praziluk, izučavao je njihov jezik i njihovu literaturu. Sada nam iznosi nekolike probe srpske novelistike. Vjerovatno je izabrao takve pisce koje on smatra kao karakteristične za suštinu toga naroda i njegove poglede na život. I zaista su oni u stanju da privuku našu pažnju svojom prostom neposrednošću” - pisao je geteborški Večernji list (Geteborgs Aftonbladet). List dalje konstatuje kako je ”prevodilac učinio švedskoj kulturi uslugu što je iznio djela jedne književnosti koja ne zaudara na morfijum i parfem. Crteži prostih, prirodnih ljudi deluju na čitaoca kao svjež šumski povjetarac”.
Nažalost mnogi sa naših strana koji su pozvani da izučavaju književnost, odnose i veze između različitih književnosti propustili su priliku da vrednuju ogromno djelo Alfreda Jensena.
Utješno ali i opominjujuše zvuči naslov jedne od Lazinih propovjedaka. ”Sve će to narod pozlatiti” (!?).
Aco Dragićević, Dijaspora, broj 1, januar- februar 1998. godine
Saznanje da na švedskom jeziku postoji knjiga srpskih pripovedača, za koju se u srpskoj književnosti malo znalo opredelilo nas je, da uporedo sa radom na časopisu, tragamo i za ostalim delima srpskih autora na švedskom jeziku. Alfred Jensen je, nema sumnje, otvorio puteve ruske, bugarske, srpske i hrvatske knjiženosti ka švedskom jeziku. Nismo pronašli stariju knjigu srpskih pisaca na švedskom od ove o kojoj smo pisali. Naravno ne isključujemo mogućnost da ona postoji, mada je teško povjerovati, jer smo koristili sve baze podataka. Podatke koje smo dobili objavili su u net-izdanju časopisa još u maju 2003. godine.
