U čvrstom uvjerenju da je narodna priča „U cara Trojana kozje uši“ oslobođena svakog prefiksa, političkog, vjerskog i etničkog, švedski pisac srpskog porijekla Zvonimir Popović tu je priču, preuzeo iz sjećanje onako kako ju je u djetinjstvu zapamtio, prenio u svoj roman Akacian viskar („Bagrem šapuće“). Roman je, na švedskom jeziku, objavljen u Stokholmu 1999, a izdavač je Natur och Kultur.
Pošto je riječ o opštem dobru pisac je pripovjetku slobodno obradio, dodajući dimenziju koje nema u Vukovom niti potonjim izdanjima. Poglavlje romana „Svirala od zove“ završava se rečenicom „A sviralu- ne možeš kazniti.“ (švedsko izdanje, strana 238.)
– Narodnu pripovetku „U cara Trojana kozje uši“ znam iz osnovne škole i otkad za nju znam poznato mi je da je Vuk Karadžić nju zapisao u meni dragom gradu Zemunu 1829. godine – kaže Popović. Nije mi poznato da li postoji neki bosanski, ili uopšte neki drugi, zapis ili varijanta s bosanskog govornog područja. To bi trebalo da zna izdavač ”UR”, inače ne bi bilo ozbiljno da tako nešto objavi i da, kroz obrazovnu delatnost, dezinformiše javnost. Mada se ta, zaista duboka, priča u javnosti javlja u Vukovoj zbirci srpskih narodnih pripovedaka, ja sam je uvek, kao i celo usmeno stvaralaštvo svoga i sujezičnih naroda, doživljavao kao narodnu umotvorinu u zajedničkoj riznici bliskojezičnih naroda.
Priča o sračunatom, ali neuspelom sakrivanju istine, odnosno o pobedi istine nad laži, javlja se i na drugim jezicima u svetu i u drugim narodima (na primer i u Irskoj) te spada u tzv. lutajuće motive, nastale u doba kad su, ne samo pesme i priče, nego i druge tvorevine ljudskoga uma, prenošene usmeno, kaže Popović.
Aco Dragićević
Ovo su reči dr Miodraga Matickog, dugogodišnjeg istoričara i teoretičara književnosti, esejiste i proznog pisca- od prošle jeseni i predsednika Vukove zadužbine u Beogradu.
Piše: Anđelka Cvijić
Vukova zadužbina je osnovana sa ciljem da štiti i dalje razvija delo Vuka Stefanovića Karadžića, srpski jezik i narodnu književnost na kojima je i sam Vuk predano radio. Kao predsednik Zadužbine, u kojoj je i inače dugogodišnji saradnik a bio je i doskorašnji predsednik njenog Upravnog odbora, dr Miodrag Maticki je valjda jedan od najzaduženijih da prokomentariše švedsko izdanje narodne priče „U cara Trojana kozje uši“ (izdavač „UR“ Tsar Trojan har getöron, Utbildnings radio, Stokholm, 1998, 2005 dva izdanja, prevod Šejla Šehabović koja se na ovom jeziku predstavlja kao bosanska narodna priča namenjena deci od 8 do 12 godina starosti.
Miodrag Maticki se u razgovoru pita čemu prisjavanje priče „U cara Trojana kozje uši“, pogotovu što je, kako kaže, reč o usmenom stvaralaštvu koje se prenosi s kolena na koleno, i od naroda do naroda.
– Autorska prava za Vukovo delo ne postoje – precizira dr Maticki, pozivajući se na činjenicu da je od Vukove smrti odavno prošlo 50 godina, koliko je rok u kojem se ona moraju tražiti (i platiti) naslednicima ili kome su ta prava po zakonu pripala. – Ali, to što je učinjeno je lažno predstavljanje.
Naš sagovornik nam pokazuje treću knjigu Sabranih dela Vuka Karadžića u izdanju beogradske „Prosvete“ iz 1988. godine, pod nazivom „Srpske narodne pripovjetke“ koju je priredio – danas akademik – Miroslav Pantić.
U Hercegovini, gdje je pamćenje dugo i gdje i danas snažno živi ona Njegoševa „pričanje je duši poslastica“, kad pripovjedač dovrši priču, obavezno naglasi i od koga ju je čuo, a onda doda: „Pa, ako on laže, ja polagujem“. U slučaju da je svjedok događaja o kome pripovijeda svaki izvorni hercegovački kazivač, obavezno kaže: „Ljudi, svojim sam očima gledao“. A, kad su u pitanju Hercegovci i njihovo usmeno kazivanje, sve što je važilo u Vukovo doba, važi i danas i obrnuto. Na žalost ta sveta pravila nisu ispoštovana u slučaju priče „U cara Trojana kozje uši“, koju je zabilježio Vuk Karadžić, a koja u švedsku literaturu ulazi kao bosanska narodna pripovijest.
Otimanje kulturne baštine, na balkanskim prostorima a u BiH pogotovo, nije od juče. Sjetimo se samo mladića Mila, iz Andrićevog romana „Na Drini ćuprija“ koji se, u vrijeme Prvog srpskog ustanka, misleći da ga niko ne čuje, usudio da glasno zapjeva: “Kad Đorđije mlad beg bijaše, đevojka mu barjak nosijaše“. Ta ista pjesma, koja se naveliko pjevala u Srbiji, u Bosni se smjela zapjevati samo tako da se, umjesto Đorđija, u njoj pominje Alibeg. Turci začuju Mila, uhvate ga, dovedu u Višegrad i tu, na ćupriji, pod optužbom da je izvrnuo pjesmu da bi veličao Karađorđa i pozivao narod na pobunu, odrube mu glavu
Šćepan Aleksić
U odeljku treće knjige Sabranih dela Vuka Karadžića, koji govori opširnije o beležiocima i kazivačima pripovedaka, Miroslav Pantić je napisao da se Grujo trgovac („trgovčić“ kako ga je Vuk zvao) iz Sentomaša u Bačkoj (današnji Srbobran), tada vraćao iz Srbije u koju je išao „nekakijem poslom“. I Vuk i Grujo bili su zajedno u karantinu, te su, kako je Vuk zabeležio, „I ne imajući nikakva posla danju (smo) najviše spavali, a noću pripovijedali.“
„Kad ja čujem“, nastavlja Vuk, „da on zna ovako mnogo i lijepijeh pripovijedaka, zamolim ga te mi ih ondje napiše, a uza njih i nekolike narodne pjesme...“
Mehandžić je, piše Miroslav Pantić, bio vrlo značajan kazivač i zapisivač narodnih pripovedaka. Vuk se kasnije mnogo raspitivao o njemu, ali nije uspeo da sazna ništa više od onoga što je znao još iz zemunskog lazareta. Čak mu ni prijatelj Platon Atanacković nije mogao potvrditi da u Sentomašu bilo šta o Gruju znaju.
Od Mehandžića je, inače, Vuk Karadžić dobio tri epske narodne pesme: Marko Kraljević i beg Kostadin, Ženidba Đurđa Čarnojevića i Boj Arađana s Komadincima. Narodne pripovetke koje je Mehandžić Vuku pričao i zapisao su Nemušti jezik, Zlatna jabuka i devet paunica, Stojša i Mladen, Đavo i njegov šegrt, Prava se muka ne da sakriti, Aždaja i carev sin, Ko manje ište više mu se daje i – U cara Trojana kozje uši. Njih je Vuk uneo i objavio u svome izdanju Srpskih narodnih pripovijedaka iz 1853. godine. Vuk je naknadno proširio spisak i dodao još i priču Usud, a priređivači posmrtnog izdanja Srpskih narodnih pripovijedaka u Beču, 1870. godine, iz Mehandžićevog rukopisa su uzeli još dve priče – Gvozden čovjek i U laži su kratke noge. Naslove pripovedaka davao je Đuro Daničić, a Vuk ih je usvajao uglavnom bez izmene.
Ukupno 11 priča je Mehandžić ispričao i zapisao, ali Pantić dodaje da u samom njegovom rukopisu ima još priča. Priča „U cara Trojana kozje uši“, kako ju je Grujo Mehandžić ispripovedao, nema ijekavice iako je u literaturi poznato, kaže nam dr Miodrag Maticki, da je Vuk kao redaktor narodnih umotvorina najviše intervenisao kada je reč baš o narodnim pripovetkama.
– Posebno je ukazivano na pripovetke koje je zabeležio od Gruje Mehandžića, jer su sačuvani prvobitni zapisi iz toga lazareta, a koji su znatno skraćeni u odnosu na oblik koji je Vuk objavio.
Pitanje, dakle, čija je neka priča je u osnovi neprimereno kada je reč o narodnim umotvorinama jer za njih ne postoje granice bliskih jezika.
Ali, najblaže rečeno, nekorektno je zanemariti ime onog ko je zapisivanjem priču o sračunatom, ali neuspelom sakrivanju istine, sačuvao od zaborava i obogatio usmeno stvaralaštvo naroda.
© Diaspora/ Дијаспора
Godina XIII, nr. 2 (74) / 2010 s. 2-3
