Kao i kod većine drugih naroda i ''Srpske narodne pripovijetke'', koje je ''skupio i na svet izdao'' Vuk Stefanović Karadžić u Beču 1853, štampane u Štampariji jermenskoga manastira, bile su samo dio ogromnoga narodnog proznog blaga, koje je do danas objavljeno u znatnom broju tomova. U toj knjizi, koju je Vuk Karadžić podijelio na: pripovijetke, dodatak i šaljive priče, štampan e su ukupno 263 bajke, priče, legende i anegdote. Vuk Kradžić je narodne pripovijetke podijelio na ženske (''one u kojima se pripovijedaju kojekakva čudesa što ne može biti'') i muške, zatim na ozbiljne i šaljive, a u konačnoj podjeli na bajke, narodne pripovijetke (ustvari, realističke priče, odnosno novele) i na kratke priče (ustvari , legende, anegdote i šale.)
Istina Vuk Karadžić je 1821. godine objavio knjižicu od 12 pripovijedaka, ali ova zbirka iz 1853. godine je uvela srpsku narodnu književnost u svijet na velika vrata. Poznato je da joj je predgovor napisao jedan od slavne braće Grim, Jakob Grim, inače kum Vuka Kardžića, a srpske bajke veličao je i hvalio i sam Gete, jeda n od najvećih umova svoga vremena i stavljao ih u istu ravan sa ''Ilijadom''.
U ovoj knjizi objavljene su neke od naših najboljih bajki: ''Baš-Čelik'', ''Međedović'', ''Čardak ni na nebu ni na zemlji'', ''Zlatna jabuka i devet paunica'', ''Zmija mladoženja'', ''Aždaja i carev sin'', ''Pepeljuga'', ''U cara Trojana kozje uši'', ''Vilina gora'', ''Tica djevojka'', ''Dobra djela ne propadaju''...
Kako navodi Bogdan Popović, Vuk Karadžić je skupljao bajke uglavnom po varošima i gradovima, dok su junačke narodne pjesme pjevali uglavnom seoski guslari .
Vuk Karadžić je zapisivao bajke onako kako ih je čuo u narodu, gotovo da nije pravio nikakve intervencije, čak je i jezik, koji je ponekad u njima bio sasvim narodski , ostao onakav kakvog ga je čuo kod pripovjedača, uz svu opširnost kazivanja i složenu kompoziciju koju je dao narodni pripovjedač.
Zato neke priče koje je sabrao Vuk čuvaju patinu duboke prošlosti i tragove paganskog društva i paganskih shvatanja i običaja, dakle još iz vremena predhrišćanskih, dok druge u verziji koju je Vuk Karadžić zabilježio već poznaju porodicu, pa čak i oružje iz vremena Turaka, sablju, recimo, što znači da je verzija koju je Vuk zapisao relativnio mlada. U mnogim bajkama prisutni su motivi i fantastična bića i simboli iz praistorije (zmajevi, vile, kanibalizam, životinje koje govore...), u nekim bajkama su starogrčki motivi (okovani heroji, ili demoni, vatra kao znak božanske moći (''Baš-Čelik'', ''Zlatna jabuka i devet paunica''), u drugima su prisutni hrišćanski simboli: krst, vjera u boga, crkva, liturgija (''Međedović'', ''Aždaja i carev sin'', ''Pepeljuga''...).
Ovo sve ukazuje na različitu starost, na različito vrijeme nastanka pojedinih bajki, odnosno stvaranja, ili preuzimanja pojedinih motiva, koji se javljaju u našim, kao i u svi drugim bajkama svijeta.
U većini bajki već imamo porodicu, često carsku, ponekad trgovačku, ili čobanina, a u plemenu žive samo divovi, ili neka druga fantastična bića, što je još jedan trag koji vodi u neprozirnu tamu daleke prošlosti u kojoj je prvi put ispričana bajka, ili barem jedan od njenih motiva, odnosno mitema.
I sam Vuk Karadžić, kao i neki drugi istraživači, recimo Vatroslav Jagić, poznati hrvatski lingvista, i drugi, isticali su da su neke srpske bajke stare više od hiljadu godina.
U priči ''Pepeljuga'', koju je Vuk Karadžić objavio u svojoj zbirci 1853. godine, čarolije brižne majke, koja i mrtva pomaže svojoj kćeri, čija je nepromišljena radoznalost koštala života, djeluju u crkvi, na ''leturđiji'', a po svim hrišćanskim učenjima čarolija nema dejstvo u crkvi, pogotovu ne u vrijeme molitve. Ovo je siguran dokaz duboke starosti i paganskog porijekla varajante pepeljuge koja je zapamćena u srpskom narodu.
Mada grčki istoričari i putopisci nijesu zabilježili tekst, koliko je meni poznato, ni jedne narodne slovenske pripovijetke mnogi su pisali o tome da u slovenskim plemenima postoje pjevači koji pjevaju narodne pjesme i koji su poznati ne samo u svom, već i u susjednim plemenima, veoma omiljeni i rado slušani.
Srpske narodne bajke u redakciji Vuka Karadžića spadaju vjerovatno u izvorne narodne bajke, dok su kasniji sakupljači, pa čak i neki znatno raniji, kao Šarl Pero, pa i Vukovi savremenici, kao braća Grim, u svojim redakcijama propustili tekst narodne priče kroz umjetničku vizutru i znatno ih osavremenili. Tako je postupao i Puškin, koji je u svoje bajke unosio običaje i postupke svoga vremena, tako da se u njegovim bajkama jasno prepoznaju njegovo vrijeme, dvorska etikecija, norme ponašanja.
Srpska narodna bajka poznaje i čuva klasičnu kompoziciju bajke, u njoj je uvijek glavni junak mladić ili djevojka, carev sin, ili još češće čovjek iz naroda, koji mora da riješi neki teški zadatak, koji nijesu mogli riješiti njegovi prethodnici, najčešće njegova starija braća. Junak bajke je, kako se književno kaže ''osporavana ličnost'', najčešće najmlađi sin, ili djevojka, često careva kći, ili jednostvano djevojka iz naroda, čobanica, prelja, tkalja, znači lice od kojeg se ne očekuje sposobnost izvršenja podviga, odnosno lice koje treba da učini veći podvig da bi uvjerilo sredinu iz koje potiče u svoju sposobnost, hrabrost i dovitljivost.
''On je po pravilu osporavana ličnost: u izvršenju zadatka koji nadilazi mogućnosti drugih ljudi on dokazuje svoju vrednost i tek posle toga on zauzima u svetu onaj položaj koji mu odgovara''. (Jovan Deretić, ''Kratka istorija srpske književnosti'', BIGZ, Beograd, 1990., str.51.)
Junak može da izvede podvig samo uz ličnu hrabrost, plemenitost, dovitljivost, a obavljanje zadatka otežavaju mu radoznalost, neposlušnost, odsustvo samodiscipline, što je uz zavidljivost narator indirektno isticao kao česte mane naših ljudi.
Fantastični pomagači i protivnici, koji se angažuju na strani junaka, ili protiv njega su uglavnom internacionalni. Pomagači, fantastična dobra bića i sredstva su: dobre vile, dobre babe, mudri starci, lijepe djevojke, čarobne životinje – lisice, ribe, kurjaci, krilati konji, zahvalni i dobri mrtvaci čija moć ne prestaje, kao ni briga o svojima ni poslije smrti, čarobno oružje, anđeli, sveci.
Fantastične zle sile i sredstva su: zmajevi, demoni, aždaje, čarobne životinje, zmije, vještice, vampiri, vukodlaci, zle babe, zle svekrve, đavoli, začarano piće...
Zanimljivo je da se nekada njihova moć ili snaga krije u sasvim realnim bićima i stvarima: u drvetu, životinji, ptici, što potvrđuje da je stvaralac vjerovao u jedinstvo svijeta, znači vjerovao je da izvan realnoga svijeta ne mogu djelovati ni fantastične sile, te da je čovjek podložan djelovanju i realnih pojava i fantastičnih sila i da i jedne i druge mora da savlada.
Realna sredstva pomažu junaku jer se na njih prenosi junakova realna, ili čarobna moć, ili čarobna moć dobronamjernog fantastičnog pomagača, a često se koriste i sredstva koja simbolizuju život, ili smrt: čarobna voda (voda kao životna snaga, vatra kao sredstvo zaštite i očišćenja), a otežavaju mu takođe realni predmeti na koje je zla sila djelovala (začarana jabuka, otrovna jabuka, čarobno ogledalce, začarano piće koje uspavljuje...)
U velikom broju bajki glavni junak je treći u pokušaju da riješi teški zadatak, obično je to najmlađi od trojice sinova, ili djevojka od koje se ne očekuju takvi poduhvati, neki trgovac, običan čovjek, koji se ničim ne ističe, ili se ističe prividnom glupošću i neznanjem. Ovo je slučaj u bajkama ''Baš-Čelik'', ''Zlatna jabuka i devet paunica'', ''Čardak ni na nebu, ni na zemlji'' i mnogim drugim.
Da bi riješio zadatak koji mu je postavljen junak mora da savlada fantastičnna bića, koja se u bajkama javljaju kao aktivni junaci, a koja posjeduju natprirodne moći i volšebna znanja. To su najčešće vile, vještice, čarobnjaci, divovi, patuljci, mudri starci...
Neka od ovih bića su simboli dobra, druga su simboli zla. Savlađivanjem fantastičnih bića glavni junak ne postiže cilj, poslije svega u raspletu mora savladati neprijateljski raspoložene ljude iz realnog svijeta, a to su najčešće zavidljiva i nesposobna braća, koja žele da se domognu nezaslužene nagrade, zla maćeha, zlobne pastorke, zavidljive sestre, zla svekrva, glupi car čiju je kćer već zaslužio junak...
Pri tom junaku pomažu ili ga ometaju dobre i zle sile, nosioci dobra i zla, ali njihova pomoć nije bezuslovna, junak mora da je zadobije svojim postupcima i svojim karakterom, hrabrošću, dobrotom, mudrošću, dok ga u postizanju cilja zle sile ometaju prividno bez razloga, jer su zle. Tako narodni pripovjedač i u bajci kao i u životu vidi i dobro i zlo, koje realno postoji u životu, vječno i neuništivo.
Nagrada koju junak zaslužuje je velika, ona omogućuje mijenjanje načina života, što često podrazumijeva i mijenjanje junakove ličnosti, bjekstvom iz mučne svakodnevne stvarnosti, mada ima slučajeva i to mnogo, da nagrađeni junak nastavlja da živi u sredini iz koje je morao da bježi. Nagrada je najčešća u vidu bogate ženidbe, ili udaje, to je za siromašnog čovjeka iz naroda koji je izmišljao bajku da bi pobjegao od mučne svakodnevnice bio na neki način najrealniji put da se promijeni život, posebno život mladih momaka i djevojaka.
Tako se u bajci, koja je epska forma, često dramske sadržine, rješava uglavnom sudbina glavnog junaka, dok se sudbine svih sporednih junaka ne razrješavaju, mada zli ljudi često bivaju kažnjeni smrću, progonstvom, izgonom.
Narator ponekad neočekivano razrješava sudbine junaka, pa kažnjava čak i dobre junake smrću, kao u bajci ''Stojša i Mladen'' u kojima Stojša na kraju zajedno sa zmajskim carem Mladenom ubija svoja tri zeta zmajeve, koji su mu bili naklonjeni, za razliku od bajke ''Baš – Čelik'' u kojima takvim zetovima ostaje zahvalan. Zato se kraj bajke''Stojša i Mladen'' može shvatiti ili kao viša pravda – brat ubija zetove fantastična bića da bi sestre vratio među ljude, ili kao osveta jer su poveli sestre, a da nikoga nijesu pitali, niti su ih prosili.
Postoje i bajke u kojima junaci postižu pobjede i ostvaruju podvige sopstvenom snagom bez pomoći fantastičnih bića, kao u ''Međedoviću'', ''Stojši i Mladenu'', ''Aždaji i carevom sinu'', ali one su znatno rjeđe.
Jovan Deretić ističe da je u nekim bajkama, recimo u ''Međedoviću'', čudesni svijet bajke hiperbolizovan do čudesnih razmjera i tako doveden do groteske, do parodije bajke. (Jovan Deretić, ''Kratka istorija srpske književnosti'', str.51.)
Međedović se krije u šupljem seljakovom zubu, takav moćnik, a seljak je obični ratar, koji ni jedno junaštvo nije počinio. Ili djevojka daje iz torbice šaku soli koja napuni trideset tovara.
U bajci ''Pepeljuga'', koja, kao i mnoge srpske i druge bajke ima internacionalni motiv: tragedija djevojčine majke izazvana je djevojčinom nepažnjom i glupošću, jer je dozvolila da joj vreteno upadne u jamu, mada je starac upozorio da će onoj kojoj vreteno u tu jamu upadne majka biti pretvorena u kravu, što se i desilo. Znači, djevojka je, kao junak antičke tragedije, počinila tragičku grešku, prekršila je zabranu i pokazala nerazumnu radoznalost. Takva greška u bajci uvijek dovodi do sukoba junaka i sila.
Maćeha u Vukovoj verziji ima samo jednu kćer, a ne dvije, otac joj je zaklao majku pretvorenu u kravu, a djevojci je bilo ime Mara, a zna se da su bajke uglavnom bezlične, a junaci bezimeni.
Djevojka ne ide na bal, nego u nedjelju u crkvu, pošto sa majčinog groba, na kojem su pored sanduka bila dva bijela goluba, ponese haljine koje su bile u otvorenom kovčegu, ide na ''leturđiju''. Golubovi su, po hrišćanstvu, blagoslovene ptice. Kako se na leturđiji našao i carev sin zapne mu za oko djevojka, kao i svima, posebno s toga što je niko nije prepoznao, ni otac i maćeha. Ovdje imamo, kao i u ostalim verzijama promjenu identiteta junaka.
Srpska bajka je veoma složene kompozicije, sa čestim umetnutim pričama, sa neočekivanim digresijama, ponekad veoma složena struktura koja objedinjuje nekoliko tokova i više priča u priči.
Kao i u većini bajki u svijetu , i u našoj bajci početak i kraj su često tipizirani, ponekad i junaci, mada se javljaju i junaci tipično naši, neobični, hrabri ljudi iz naroda: Međedović (kao Miloš Obilić, ili Marko Kraljević), Stojša, hrabri čobani, siromasi...
Bajka ima tipiziran početak:''bio jednom jedan car, pa imao tri sina'', ili tri kćeri, ili nije imao djece, ili ''bili jednom čovjek i žena'', ili bio jedan čobanin, ili bio jedan siromah čovjek...
Završetak bajke je često tipiziran: ''te je carevo sretno do svoga vijeka'', ''te su od oga doba živjeli gospodski'', ili ide kući i uzima carsku kćer za ženu, ili postanu velika gospoda...
U bajci je prisutna, inače česta u narodnim pričama, trostepena gradacija, tri nedjelje djevojka ide u crkvu, tri puta joj maćeha povećava zadatke, utrostručuje ih, a haljine su od svile, od srebra, pa od suvog zlata.
Kod Vuka djevojka na nogama nema cipele, već papuče, od kojih jednu gubi.
Carev sin sa papučom ide po carstvu, traži djevojku koja je izgubila papuču, maćeha pokazuje svoju kćer, a pastorku sakriva pod korito, ali pijetao kukuriknu i kaza da je ''đevojka'' pod koritom. Carev sin je nalazi u istim onim zlatnim haljinama u kojima je pobjegla iz crkve.
Videći da je njena papuča carev sin je vodi na dvor da se ženi njome, a pripovjedač ne razrješava sudbinu zle maćehe koja ostaje nekažnjena.
Drugi sakupljači i pisci bajki koristili su i obrađivali u raznim narodima iste motive, ali te bajke su (kao kod braće Grim) sasvim drukčije, jednostavnije, umjetnički obrađene , a mnoge se u brojnim detaljima razlikuju od verzije koju je zapisao Vuk Karadžić .
Naš narod je zapamtio i sačuvao, a Vuk Karadžić je zapisao veoma stare verzije bajki i sačuvao izvorni narodni jezik, izvorni govor, koji je lirski oblikovao mnogobrojne motive stvorivši izvanredno živu, lijepu, uvjerljivu narodnu umjetnost srpskog naroda, koja je po svojoj umjetničkoj vrijednosti toliko originalna, uvjerljiva i raskošna da su je poredili sa ''Ilijadom'' i ''Odisejom'', odnosno sa grčkim epom.
____________________
Dijaspora omogućuje posjetiocima da na svom računaru otvore u PDF formatu poznatu knjigu Pripovjedaka Vuka Stefanovića Karadžića. Tih godina Njegoš je objavio na srpskom jeziku "Gorski vijenac" a Đura Daničić prevod Biblije i to je bila Vukova pobjeda za jezik i pravopis.
Od istog autora
