Stajao je na vrhu rasklopljenih merdevina, sličan slikaru fresaka koji dugo miruje pred golim zidom manastirske crkve prije nego što na vlažnu smjesu kreča i sitnog pijeska konačno počne da nanosi prirodne boje iz kojih će se čudesnim stapanjem umjetnikove imaginacije i kosmičkog pamćenja izviti lik svetitelja na živopisu pred kojim će za nekoliko vijekova nijemo stajati ushićeni posmatrači. U oskudnoj, sivkastoj svjetlosti kasnojesenjeg popodneva, zapljusnut žuborom svetačke tišine, pretvorio se u sjenku koja je svakim pokretom lelujala ustajali vazduh, natopljen mirisom knjiga u kome su se miješali zuj prohujalog vremena, čestice nevidljive paučine i skrama neuništive patine.
Prije nešto više od mjesec dana, uvjeren da je pronikao u sve tajne knjige, iz gradske prešao je u gimnazijsku biblioteku, želeći da preostale tri godine radnog vijeka provede među mladim ljudima, siguran da se još u njima može probuditi želja za čitanjem. U prijepodnevnim časovima izdavao je knjige, a predvečernje je koristio za sređivanje biblioteke. Tog kasnojesenjeg popodneva prelistavao je knjige na polici kraj prozora. Otvarao je prednji list korica, razgledao evidencione podatke na prvoj, obično praznoj stranici, zavirivao zatim na karticu koja se nalazila u džepu na unutrašnjoj strani zadnjeg lista korica, potom rukom ovlašno brisao prašinu i vraćao knjigu na policu.
Kada je iz posljednjeg reda na desnu stranu nagnutih knjiga, pri vrhu police, ispod samog plafona, izvadio jedan podeblji tom, u već zgusnutoj tami praznine koja je razdvajala knjige od prašnjavog i čađavog zida, ugledao je na hrbat položenu knjigu koja je ko zna kada i kako tamo pala i ostala tako postrance zaturena, skrivena od pogleda i zaboravljena. Propeo se na vrhove prstiju, osjećajući kako pod njim škripuću merdevine, proturio ruku preko složenih tomova i iza njih izvukao vjerovatno davno zaturenu knjigu. Prinijevši je očima, prvo je primijetio kitnjastim latiničnim slovima odštampano ime autora i naslov po kome je iskusni čitač lako mogao naslutiti da se radi o romanu. Porodičnom, zaključio je Bibliotekar, mada nije isključivao mogućnost istorijskih i socijalnih elemenata koji su na poseban način, mislio je, mogli da daju aromu jednoj porodičnoj povijesti, punoj lomova i neočekivanih preokreta. Čovjek koji decenije provede s knjigama i među knjigama može nešto takvo da pretpostavi bez bojazni da će načiniti veliku pogrešku ili da će ga intuicija sasvim iznevjeriti. Knjiga se, razmišljao je Bibliotekar, na različite načine otvara onima koji je prvi put ili samo povremeno uzimaju u ruke i onima koji su svoj život sjedinili s njom, prepuštajući joj se kao što se zaljubljen čovjek prepušta volji i čarima žene s kojom namjerava da provede cijeli život.
Bibliotekarev pogled zastade na godini izdavanja knjige koja je sitnim brojkama bila odštampana pri dnu prednje korice. Zastade mu dah, a ruke počeše da podrhtavaju. Je li moguće da u rukama drži tako staro izdanje? Prošlo je više od jednog vijeka, zaključi, otkad se crna boja neuništivo uvukla u bjelinu njenih listova. Tačnije, volio je Bibliotekar da precizno smješta činjenice na njihova prava mjesta, Knjiga, čije će ime, osjećao je, morati da piše velikim početnim slovom, na svojim koricama koje je štite od surovosti spoljnog svijeta i u utrobi što se otvara i u potpunosti podaje samo onima koji znaju da joj priđu i pred njom makar odškrinu dobroćudno srce, osjetila je ljepote i tragediju tri kalendarska vijeka – sedam godina devetnaestog, cijeli dvadeseti i evo već gotovo punu prvu godinu dvadesetprvog. Uz to, bio je Bibliotekar još detaljniji, u njoj, dok je zapljuskuju talasi ovog što je tek zakoračio, struje tragovi milenijuma koji je nepovratno iščilio u prošlost.
Pod jagodicama prstiju Bibliotekareve desne ruke kojom je brisao prašinu s požutjelih korica, nekad očito snježnobijelih, glatka površina odjednom se pretvori u nježnu kožu tek zadjevojčene Mirjane s kojom je ispod mosta na Širokoj rijeci čitao Samrtno proljeće Lajoša Zilahija. Šta li je bilo, zapita se, s onim komadićem čokolade iz Unrinog paketa, umotanog u zgužvani staniol, koji su, poput junaka knjige čije su stranice naprosto gutali, gurnuli u šupljinu između hrastovog potpornja i prečke što ga je povezivala sa drugim stubom?
Bibliotekar osjeti da mu noge podrhtavaju i polako siđe s merdevina, pridržavajući se lijevom rukom za prečke, a u desnoj čuvajući Knjigu kao najveću dragocjenost koja bi se mogla rasprsnuti u hiljade komadića kada bi mu, nedajbože, ispala na izlizani pod od jelovih dasaka. Sjede za sto smješten kraj samog prozora tako da se za njim moglo bez paljenja svjetla čitati sve dok se tama ne bi počela zgušnjavati u krošnjama niskog žbunja u školskom dvorištu. Zavolio je ovu prostoriju čim je u nju prvi put kročio. Nije mu smetala tama koja je izbijala iz mračnih uglova, nije obraćao pažnju ni na vonj koji se izvlačio iz knjiga i crvotočnih polica, nije mu odvraćala pažnju škripa dotrajalih podnica, sve misli usredsređivao je samo na ono na što je želio, naročito kada se završi druga smjena i kada svi, osim čistačica, napuste gimnazijsku zgradu i prepuste ga njegovoj samoći u kojoj se najljepše osjećao. On i knjige, a nikoga između njih! Zar mu je šta drugo trebalo?
Spusti polako Knjigu na sto, ispruženim dlanom još jednom obrisa prašinu s prednje, prevrnu je pa prevuče ruku i preko zadnje korice, a zatim se uspravi, zatvori oči i osloni leđa na drveni naslon stolice na kojoj je mogao sjedjeti i njegov otac, profesor istorije, da je kojim slučajem radio u ovoj gimnaziji. Dugo je ostao tako nijem, čekajući da se smire drhtaji koji su potresali njegovo tijelo i da iznenada iskrslo uzbuđenje ustupi mjesto onoj neophodnoj mirnoći bez koje nijedan strastven čitač ne bi smio da ulazi u biblioteku. Kada je osjetio da može kontrolisati osjećanja, podigao je Knjigu sa stola, prinio je usnama i, ko zna zašto, ne razmišljajući zapravo o tome, cjelivao je kao što kaluđer cjeliva ikonu Trojeručice prije ulaska u oltar manastirske crkve. Tek tada je smogao hrabrosti da zaviri u tajne koje duže od jednog vijeka Knjiga skriva u sebi. Pažljivo, kao što to čini majka kada prvi put uzima u ruke svoje prvo čedo, rasklopio je prednju koricu koja je bila prilično kruta i nekako se stidljivo opirala njegovoj želji da što prije zaviri u tajanstvenu unutrašnjost.
Bibliotekarev pogled zapljusnu jato raznolikih štambilja koji su ispunjavali prvu stranicu od vrha do dna. Bili su uredno poredani na žućkastoj površini, svi pravougaonog oblika ali različitih veličina. Neki su bili potpuno crni, drugi tamnoljubičasti, treći plavkastosivi. Na onim prvim vrijeme je ostavilo vidljiv trag, dok su se posljednji jasno ocrtavali, bez trunka bljedila u geometrijskoj pravilnosti. Na linijama predviđenim za upisivanje evidencionih podataka mirovali su tragovi različitih mastila – crnog, plavog, zelenog, a bilo je i onih koji su toliko izblijedjeli da im se boja nije mogla sa sigurnošću odrediti.
Trepnuvši nekoliko puta, kao da se brani od neke nasrtljive slike, Bibliotekar ustremi pažnju na prvi štambilj. Strogi oblici uokvirivali su kitnjasta latinična slova, slična onima kojima su na prednjoj strani korica bili ispisani autorovo ime i naslov. U prvom redu, ispod već izblijedjele ali jasno ucrtane linije okvira, Bibliotekar pročita: Austro-Ugarska Monarhija. Ovaj podatak mu samo okrznu krajičke svijesti, otperja nekud u mutne uglove školske biblioteke, ali se brzo vrati u svojoj punoj jasnoći. Naravno, kad je Knjiga objavljena i nabavljena, ovaj kraj bio je u sastavu tada moćne carevine pod čijim kandžama se praćakao dobar dio uvijek nemirnog Balkana, pa je sasvim razumljivo što je na svim štambiljima i pečatima, prije imena ustanove, u ovom slučaju stare Gimnazije, stajalo ime države kojoj je pripadala. Ispod imena države, kao što je red, stajalo je ime Gimnazije, zatim ime grada. Iza toga pisalo je: Ev. br. a onda linija sve do desne ivice okvira na kojoj je sigurnom rukom, lijepim rukopisom, tamnoplavim mastilom bio upisan broj: 129/94. Knjiga je, zaključi Bibliotekar, nabavljena iste godine kada je objavljena. Tadašnji sekretar škole ili nastavnik zadužen za vođenje biblioteke pedantno je odmah Knjigu obradio i odredio joj evidencioni broj, ne prepuštajući ništa slučaju. Štambilj i podaci ispisani mastilom na njemu bili su dobrano izblijedjeli, ali se ipak sve moglo lako pročitati. Bibliotekar je zamišljao tog sekretara ili nastavnika kako sjedi možda na istom mjestu na kome je on sada, možda za mnogo boljim i novijim stolom, i kako, poslije pažljivog prelistavanja Knjige, pritišće štambilj na jastuče natopljeno crnim tušem, zatim na lijevi gornji ugao prve stranice, a potom, kada se otisak štambilja prosuši, lagano umače pero u mastionicu, pa upisuje naslov i ime autora u knjigu inventara i onda evidencioni broj pod kojim je zavedena upisuje iznad linije na donjem kraju štambilja. Poznata austrijska pedantnost, mrmlja Bibliotekar i u vrhovima prstiju osjeća strujanje decenija.
Još jednom je spustio Knjigu na sto, skrstio ruke na prsima, zatvorio oči i prislonio uspravljena leđa na naslon čije je prečke osjećao na rebrima i kičmi.
U misli mu odjednom banu tankovijast mladić duge talasaste crne kose, iskrenog pogleda znatiželjnih očiju. Iznad gornje usne podeblja garava linija nagovještava da će, kad se sasvim zamomči, imati guste čekinjaste brkove. Tamnosivo prugasto odijelo, s prslukom načičkanim mnoštvom sitnih dugmeta, više bi odgovaralo čovjeku u zrelim godinama nego njemu, učeniku trećeg ili četvrtog razreda više gimnazije. Na klupi u parku, ispod razgranatog kestena, sjedi s raskriljenom Knjigom koju je tog prijepodneva pozajmio u školskoj biblioteci. Pažnja mu je više usmjerena na prolaznike nego na tekst u čiju suštinu još nije zaronio, a teško da će to učiniti jer njegove misli zaokuplja pitanje da li će ta vragolasta Milica, učenica drugog razreda, opet kasniti na sastanak. Sigurno hoće, tri puta su se do sada sastajali u parku i svaki put je kasnila između deset i petnaest minuta. Nije znao da li zato što se dugo češljala, nanosila gotovo neprimjetne slojeve šminke na bljedunjavo lice pred ovalnim ogledalom u spavaćoj sobi roditelja u koju je krišom šmugnula, ili jednostavno zbog toga što je čekala trenutak majčine nepažnje da se neopaženo izvuče iz kuće.
Tankovijastog mladića pred Bibliotekarevim očima naglo potisnu profesor koji je mogao imati trideset pet, najviše četrdeset godina. Lice izduženo, strogo, iznad visokog čela duboki zalisci, u brkovima, čiji su vrhovi povijeni naviše, sve dlačice postrojene pod konac, kao oficiri carske garde pred svojim suverenom i visokim gostom koji je dvoru stigao u posjetu. Pred profesorom otvorena Knjiga, ali je očito da su mu misli negdje daleko, možda na Cerskom ili nekom drugom ratištu. Od objavljivanja Knjige proteklo je dvadesetak godina i do sada je vjerovatno prošla kroz mnoge ruke. Šta li sada rade njegovi bivši učenici tamo na frontu? pita se profesor i sklapa Knjigu ne obilježavajući mjesto do koga je došao. Njih je bezdušna monarhija regrutovala i natjerala da idu u borbu protiv svoje braće na drugoj obali Drine. Veliki lomovi potresaju Balkan, Principov prst povukao je okidač koji je uzdrmao i moćne carevine, prebire profesor po mislima. Znao je on dobro šta se sprema, naslućivao je kakva će grmljavina zatutnjati nad Balkanom i cijelom Evropom još prije sedam ili osam godina, kada je u Kočićevoj Otadžbini pročitao tekst Miriše barut. Toliko zla bilo se nakupilo da ga je samo krv mogla sprati. Nevina, nažalost, jer tako uvijek biva, zaključuje profesor i gura Knjigu prema ivici stola. Porodični sukobi u romanu blijede pred opštom tragedijom koja potresa države i narode.
Bibliotekara trže tiho kucanje na vratima i prije nego što je uspio bilo šta da kaže u njima se pojavi čistačica. Ona je završila s čišćenjem i išla bi kući, mora zaključati školu. Bibliotekar joj reče neka slobodno zaključa ulazna vrata, on ima ključ, nabavio ga je čim je došao jer je znao da će često večernje časove provoditi u školskoj biblioteci.
Čim čistačica iziđe Bibliotekar još jednom, ne podižući Knjigu sa stola, otvori prednji list korica. Do onog prvog, stajao je drugi štambilj, gotovo iste veličine i istog oblika. Slova jednostavna, bez ijednog suvišnog ukrasa, ćirilčna. Boja tamnoljubičasta. Iznad evidencionog broja ispisanog zelenim mastilom i imena škole – ime države: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Kako se brzo smjenjuju države na ovom ukletom tlu; omrkneš u jednoj, osvaneš u drugoj, ne bez gorčine u prigušenom glasu promrmlja sebi u bradu, sjetivši se nedano pročitanog novinskog teksta o čovjeku koji nikada nije napustio svoje selo a živio je u šest, sedam ili osam država, zavisno od toga šta ko podrazumijeva pod tim pojmom.
Iz zgusnute tame koja je neprimjetno osvajala uglove biblioteke i mračne praznine iznad knjiga na policama, na volšeban način izvuče se onizak mladić bucmastog lica i svilenkaste kose, začešljane od čela prema zatiljku. Ispod okruglih naočara virkale su vodnjikave oči. U rukama je držao rasklopljenu Knjigu. Njegov stidljiv pogled kolebljivo je osvajao, redak po redak, tajanstvo stranica na kojima je kao u sumaglici treperio odštampani tekst. Po neodlučnosti očiju koje su žmirkale kao kod čovjeka što je upravo izišao iz dugog tunela u sunčan dan pun blještavila, prije bi se reklo da mladić bez dozvole traga za čarima koje skriva nespretno presavijen nabor široke suknje na koljenu nesmotrene djevojke nego što odgoneta smisao teksta u Knjizi koju je upravo pozajmio u školkoj biblioteci. Zašto nas školske vlasti kljukaju porodičnim romanima, zar ne bi bilo bolje da nabavljaju literaturu koja veliča ljubav i žensku ljepotu? pita se mladić, zadržavajući dugo pogled na istoj stranici. Ili, još bolje, o životu u velegradu? iskrsava mu u mislima novo pitanje, jer sada, kada je stvorena država koja se sve do nedavno gotovo svima činila kao neostvariv san, želja da po završetku gimnazije studira u Beogradu, novoj prestonici, ima sasvim realnu osnovu. Da, najesen će on u Beograd, upisaće pravo, tamo se o pravdi vjerovatno drugačije razmišlja nego u hladnom zapadnjačkom mozgu; u razuzdanom Beogradu i sunce toplije grije, i lahor nestašnije miluje krošnje drvoreda, i Dunav bezbrižnije žubori nego u hladnom i proračunatom Beču, u kome bi, da istorija nije iskrojila nove puteve, sticao nova znanja, ako bi se uopšte odlučio za studije.
Bilo se već sasvim smračilo, pa Bibliotekar ustade i upali svjetlo. Načinio je nekoliko sporih koraka po podnicama koje su škripale i tako izazvan cvileći zvuk predavale tihom jauku vjetra iza prozorskih okana. Osjećao je da je konačno sam sa knjigama, zapravo sa Knjigom, što mu je pružalo posebno zadovoljstvo. Kući nije žurio jer tamo ga niko nije ni čekao. Mnogo ih je u stiješnjenom stanu i svi se lagodnije osjećaju kada je neko odsutan. Stariji sin sa suprugom i dvoje djece zauzeo je spavaću sobu, mlađi uči i spava u dnevnom boravku, a za njega i suprugu nekako su uspjeli da u kuhinju uglave dva dotrajala otomana. Što kasnije se vrati manje gužve će zateći, a ako i ne dođe do jutra, teško da će to neko primijetiti. Ovako mu je bolje i ljepše. Sam s knjigama. S Knjigom, ispravi se i ponovo sjede za sto.
Bibliotekar još jednom podiže koricu i pogled prikova za treći štambilj, ugodno smješten ispod dva prethodna. Četvrtast, otisnut crnim, već poprilično izblijedjelim tušem, malčice iskošen, ni po čemu se nije razlikovao od ostalih. Krupnijim, velikim slovima, bila je ispisana riječ GIMNAZIJA, ispod toga ime mjesta, pa linija na kojoj je mastilom bio upisan novi evidencioni broj. Njegovoj pažnji ipak ne promače novo ime države, ispisano na vrhu štambilja: Kraljevina Jugoslavija. Eto, osmijehnu se kiselo, kad ništa drugo ne možemo da promijenimo, mijenjamo ime. Važne su promjene, ma kakve one bile. Država će se drugačije zvati, a život u njoj može ostati isti.
Kroz Bibliotekareve misli prostrujaše dvije decenije, koliko ljudi zaduženi za vođenje gimnazijske biblioteke nisu morali udarati novi štambilj jer toliko dugo nije se mijenjalo ime države. A za to vrijeme, mislio je, mnogi su čitali Knjigu. Neki su, bio je uvjeren, ovlašno prelazili preko njenih stranica, drugi su se udubljivali u misli koje je saopštavao autor, treći su uživali su slikama, četvrti pokušavali da proniknu u odnose glavnih junaka. Koliko čitalaca, toliko doživljaja, zaključi. I svi su oni, niže dalje misli, izuzev možda ponekog profesora, bili mladi ljudi koji su tek ulazili u život i nevinom dušom uranjali u sadržaj Knjige. Svoju sudbinu upoređivali su sa sudbinama onih o kojima su čitali, vlastitu budućnost sagledavali u svjetlu životnih zamki i postignuća literarnih junaka.
Odjednom, gurajući sve druge ustranu, iz mnoštva mladih ljudi izdvoji se stasita djevojka, punih rumenih obraza, duge crne kose, živahnih dubokih očiju, vitkog struka. Sanjalačkim pogledom polako je prelazila s jednog na drugi redak na raskriljenim stranicama Knjige. Zna ona vrlo dobro kako se stvari odvijaju u njenoj porodici: strog otac koga svi bespogovorno moraju da slušaju, poslušna majka čijoj pažnji ništa ne može da promakne i koja više govori pogledom nego riječima, stariji brat kome je sve dozvoljeno, naročito ono što dokazuje da je muškarčina, dostojan očev nasljednik, dovoljno odrastao da bi gotovo bila sramota da se rano noću vraća kući, i ona, srednjoškolka, za dvije godine možda student književnosti, koja samo subotom i nedjeljom poslije podne može sa drugaricama da izađe u grad, ali se obavezno mora vratiti čim se upale ulične svjetiljke jer, zaboga, kako bi to izgledalo kad bi neko kasno uveče negdje van kuće sreo kćerku visokog sreskog činovnika kome i poštovani ban šalje pozivnice za neke svečanosti, a s gradonačelnikom često nedjeljom prije podne ispija kafu u Gradskoj kafani. Da li je takav odnos stvari u svim porodicama? Eto, baš ova knjiga bavi se životom u savremenoj porodici i zato radoznala djevojka pažljivo iščitava svaku riječ jer želi da skupi što više iskustva, i životnog i književnog, kako bi mogla na nekim novim i humanijim odnosima da gradi svoju porodicu kada je bude imala. Ona će, sigurna je, sinu dati manje slobode a više obaveza, dok će kćerki, ako je bude imala, dozvoliti da bude samostalnija i smatraće je odraslom osobom onda kada i ona, njena buduća kćerka, bude sigurna da je odrasla.
Čim pogledom okrznu četvrti štambilj, pred Bibliotekarevim očima sve se smrači, zagluši ga tutnjava bombi i poče da ga guši prašina iz izlomljenih cigli i maltera. Šestogodišnji je dječačić, na nogama su mu tijesne cipelice koje ga žuljaju, u očevom naručju je njegov trogodišnji brat, majka ga vuče desnom rukom a u lijevoj nosi nekoliko na brzinu spakovanih torbi, pretrčavaju glavu ulicu i brzo skreću u sporednu, da se ne bi susreli s kolonom vojnika u crnim uniformama, bježe ne znajući kuda, a bombe zasipaju cijeli grad. Ljeto je, mračna konjica rata galopira bez prestanka, na život kidišu ljudi koji govore nekim tuđim jezikom, ali i onim koje preplašeni dječak vrlo dobro razumije, jednom je među onima od kojih je bježao njegov otac prepoznao i mesara iz njihove ulice kod koga je često s majkom odlazio po meso. Što dalje iz ovog pakla, govori majka dok bježe i dok dječačić s raskrvavljenih nogu zbacuje tijesne cipele. Brže, brže, požuruje ih otac i grabi dugim koracima, za svaki njegov potrebna su najmanje dva dječakova.
Što brže i što dalje, tutnji u Bibliotekarevim ušima i on polako, sa strahom, otvara oči. Ispod guste magle koja se polako rasplinjuje prvo se naziru a nešto kasnije sasvim jasno vide konture preciznim linijama omeđenog četvorougaonog štambilja. Ponovo latinica, nekako kruta i hladna, stroga i namrgođena. Prvi put ime škole i ime države ispisani su istom veličinom slova: Gimnazija, a iznad toga - Nezavisna Država Hrvatska.
Gust mrak stušti se sa svih strana u oskudnim svjetlom obasjanu biblioteku. Bibliotekar još sluša gruvanje bombi i osjeća vatru u ispucalim žuljevima. Stisak majčine ruke polako popušta i trenutak kasnije dječak je pored pitome rječice u Šumadiji gdje je jedna porodica njega, brata i roditenje primila kao najrođenije. Majka se navikla na poljske radove i pomaže na njivi, brat se bezbrižno igra, a on koliko može pomaže oko stoke i zabrinuto se raspituje o ocu koji se odmah po dolasku u Srbiju pridružio oslobodilačkoj vojsci. Dječak se malo razumije u to vojevanje, ali se prisjeća da je i u zavičaju, sve do onog strašnog bombardovanja i dolaska vojnika koji su svi imali crne košulje ispod tamnih uniformi, otac samo rijetko svraćao kući a majka u razgovoru sa sestrom koja je povremeno navraćala uz očevo ime spominjala nekakav odred i borbu protiv fašista.
Da li je iko, pitao se Bibliotekar, u to vrijeme čitao Knjigu i kakav je smisao u tom čitanju mogao da pronađe? U gradu su se smjenjivale vojske i vlasti, opasnost je vrebala iza svakog ugla, bivši i tadašnji đaci Gimnazije podijelili su se na dvije suprotstavljene strane, obukli različite uniforme i pucali jedni u druge, ulice su opustjele, strah je u nigdinu potisnuo bezbrižne šetnje. Zar je nekome u tom košmaru, kada je svako sopstvenom životnom gorčinom ispisivao vlastitu knjigu, bilo do čitanja? Ko bi i zašto odgonetao životne tajne iz umrtvljenog tkiva knjige kad je iz stvarnosti eruptivno izbijalo sublimirano iskustvo smrti?
Bibliotekar otvori oči i kroz bljedunjavu svjetlost pogled odgurnu prema prozoru. Staklo je pritiskala gusta tama. Nije pogledao na časovnik ali je znao da je već bila prošla ponoć. Maglovita jesenja noć zajahala je na grad koji je pod njom stenjao i sipljivo disao. Osjećao je da više nikog nema na ulicama osim, možda, ponekog pripitog čovjeka koji se vraća iz kafane ili putnika što se noćnim vozom vratio iz prestonice. I, svakako, ponekog pseta koje obilazi kante s otpacima ne bi li pronašlo bilo šta da utoli glad. Tako i mi, pomisli Bibliotekar, ponekad obilazimo oko života ne bismo li od njega i za sebe otkinuli koju slasnu mrvicu prije nego što drugi razgrabe sve što valja.
Plašeći se da bi ga kolebanje moglo odvratiti od daljeg razgledanja štambilja na prvoj stranici Knjige, Bibliotekar brzo još jednom podiže koricu. Peti štambilj bio je nekako traljavo utisnust ispod prethodnih, kao da je iskošenim položajem nagovještavao i svoju kratkovjekost. Ponovo latinica, ali su slova bila nekako zaobljenija i mekša, prijatnija oku, mada teško čitljiva zbog izblijedjelosti sivoplavičastog tuša. Demokratska Federativna Jugoslavija, pročita s naporom. Vraća se staro ime državi, promrmlja, ali izmijenjeno, obojeno nekim novim smislom ili samo vještom varkom da je smisao promijenjen.
Još traje rat, prati Bibliotekar tok svojih misli, pretvarajući se u razgolićenog dječačića na obali šumadijske rijeke, još crna konjica tutnji u galopu rušeći pred sobom sve što je smisleno, ali se naslućuje kraj patnjama i bezumlju. Negdje u dubokoj tami svjetluca žižak čiju prigušenu svjetlost naziru samo oni koji nisu izgubili snove i nadu.
Kad ovlašnim pogledom okrznu šesti štambilj, Bibliotekar prvo uoči petokraku koja se nalazila ispred imena države. Zemlje kojima je vlast sa vladajućim aparatom važnija od naroda i njegovih interesa, obično sva svoja znamenja obilježavaju ideološkim simbolima, pomisli i ustremi pažnju na tekst koji je bio prilično izblijedio. Ćiriličnim slovima, opet iznad imena Gimnazije, bilo je ispisano ime države: Federativna Narodna Republika Jugoslavija.
Nije imao vremena da razmišlja o tome što je pročitao. U memljivu tamu biblioteke nahrupi grleni mladalački smijeh. U gimnazijskoj fiskulturnoj dvorani, na klupama raspoređenim uza zidove, sjede mladići i djevojke. Na brzinu skupljen i neuvježban orkestar, koji sačinjavaju harmonikaš, dvojica gitarista i bubnjar, svira neki predratni šlager, a u sredini dvorane, pristojno udaljeni jedno od drugog, pleše pet-šest parova. Na mladićima uglavnom pantalone od krutog gabardena i bijele ili karirane košulje u crveno-plavoj boji, a na djevojkama bijele bluze skopčane do grla i široke suknje duge do ispod koljena. Na nogama im patike nabijeljene školskom kredom. Orkestru prilazi povisok mladić s razdrljenom košuljom. Visoko podiže ruku i nešto govori bubnjaru. Muzika na trenutak utihne, a onda se salom prospu tonovi borbene pjesme i zavijuga kozaračko kolo. Nešto kasnije svađaju se dotrajala harmonika i raštimani bubanj dok iz sebe istiskuju nemušte tonove ruske romanse koja bi trebalo da bude osjećajna i da nenametljivom nježnošću rasplamsava uzavrele emocije.
Atmosferu đačke igranke potiskuje slika učionice u koju se nekako naguralo stotinjak učenika. Žustro raspravljaju o formiranju omladinske radne brigade. Za sve nema mjesta, na akciju će samo najbolji, skojevci i odlikaši. Gradi se pruga, autoput ili željezara i tamo mogu samo oni koji će osvjetlati obraz škole i grada. Ni ostali ne treba da očajavaju, gimnazijalci će formirati i drugu radnu brigadu koja će učestvovati na lokalnoj radnoj akciji. Treba obnavljati ratom opustošenu zemlju, a dok traje obnova nema odmora, rekao je Zna Se Koji Drug.
I kao što se u knjizi Otkrovenja jedan za drugim otvaraju tajanstveni pečati pred kojima jednako strahuju grešni i bezgrešni, pred Bibliotekarem se otkrivaju štambilji i on pred njima drhturi, ne od straha već od znatiželje. Evo i sedmog, ponovo latiničnog: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
Na Balkanu se jedino sa sigurnošću može tvrditi da se redovno smjenjuju godišnja doba i države, ili bar njihova imena.
Ta misao, koja je ko zna otkud i zašto iskrsla i banula u gluvu noć punu magle i vlage, učini mu se neprimjerenom svečanom trenutku poniranja u duboke ponore Knjige, pa je brzo odagna i vrati se čitačima koji su baš u te ponore utiskivali i mrvice svoje duše. Gleda ih onako mlade, pune ljubavi i nade, zapitane pred životom ali odlučne da savladaju sve izazove. Plavokosi i crnomanjasti, visoki i oniski, vitki i bucmasti, sjetni i nasmijani, lijepi i bubuljičavi, tužni i razdragani, srećni i zabrinuti pred budućnošću. Koliko ljubavi u svakom njihovom uzdahu, koliko snage u svakoj njihovoj želji! I svi čitaju Knjigu. Neki pažljivo, pamteći svaku riječ, vraćajući se pojedinim pasusima da što dublje proniknu u suštinu njihovog smisla i da što bolje shvate cjelinu priče, drugi s rasutom pažnjom, pamteći samo one detalje u kojima nalaze makar djelimične odgovore na pitanja koja ih muče. Važno je da čitaju, hvali Bibliotekar one prve i opravdava one druge. Ni ženi ne prilaze svi s istom strašću, ni prema roditeljima, ni prema djeci ne iskazuju svi jednaku ljubav, pa zašto bi i prema Knjizi svi morali da imaju podjednak odnos? Neka su je čitali, ponavlja i zamišlja kako su mladići užagrenim pogledima prodirali na nevine stranice Knjige kao u mislima svojom nestrpljivom mladalačkom muškošću u netaknuti izvor ženske vatre, a djevojke stidljivo zamišljale svoje ruke oko vratova onih koji nikako da zapazi njihove zaljubljene poglede.
Sluti Bibliotekar da se približava zora, a u biblioteku navire grumenje novog mraka. S njim, tim tjestastim mrakom, topovska kanonada i zloslutno fijukanje aviona koji brzo promiču nebom prijeteći da će se uskoro vratiti i prosuti tovare bombi. Počinje još jedan balkanski rat, još jednom se mladići iz Gimnazije dijele u dvije vojske, stavljaju na kape različita znamenja i kidišu jedni na druge.
Zamorila je Bibliotekara neprospavana noć, umoran je od svih tih ratovanja, teško bi podnio prisjećanje na posljednji, surov koliko i besmislen, rado bi kući, ali kako sad, pred osvit, da budi porodicu, pa sklapa korice Knjige i spušta glavu na Nju. Šumori tišina, zuje isprekidane misli koje se izvlače iz polica s knjigama ili iz sjećanja, damara kucavica na sljepoočnici zvucima koji se utapaju u šum vasionskih prostranstava. Zapljuskuju ga talasići sna i prepušta se tom slatkom tonjenju u plavkasti bezdan u kome se brzo gubi svaka iskrsla misao. Sve odjednom postaje paperjasto, prozirno, lelujavo i nepregledno.
Probudilo ga je bljedilo zore i brzo je ustao iza stola. Prošetao je bibliotekom trljajući oči, pa se zaustavio pred prozorom i zagledao u školsko dvorište. Osvitao je prohladan, maglovit kasnojesenji dan, jedan od onih u kojima nema mjesta lijepim sjećanjima. Šta on radi ovdje i zašto je proveo noć u biblioteci? Pitanje koje je sam sebi postavio bilo je surovo, ali nije zahtijevalo odgovor. Ipak, ipak...
Trže se i ugleda Knjigu na stolu. Priđe joj i grozničavo rasklopi prednju koricu. Strah da su, dok je na trenutak dremnuo, na neki samo njima znan način pobjegli štambilji s prve stranice bio je bezrazložan. Iza onih sedam, koje je već dobro razgledao, kočoperio se osmi, posljednji otisnut pa zato najjasniji i najčitljiviji. Ponovo ćirilica, a slova vizantijski kitnjasta, vitičasta, kao proljetni lastar. Ime nove države, jedne od onih što su na balkanskom tlu nastale u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka.
Biće ovdje uvijek novih ratova i novih država, a štampaju se knjige na sve manjem formatu i na njima neće biti dovoljno mjesta za štambilje, šapnu Bibliotekar i kiselo se osmijehnu. Nije imao vremena da u misli priziva nove čitače, plašio se da će doći poslužitelji, a ne bi volio da ga zateknu u biblioteci jer bi poslije mogli svašta da pričaju, čak da se pitaju nije li pomjerio pameću. Zato brzo uze Knjigu sa stola, želeći da konačno zaviri u njenu dušu, da je prelista i na preskok pročita nekoliko rečenica, to je uvijek činio kad mu se u rukama našla nepročitana knjiga.
Sjeo je i Knjigu obuhvatio objema rukama, tako da je palčeve držao na krajevima korica, a na jagodicama malih prstiju osjećao ivice hrpta. Tiho i svečano, s uzbuđenjem ravnim onom koje je osjećao kad je prethodnog dana skidao prašinu s korica pošto je Knjigu pronašao zaturenu na vrhu police, počeo je da je lista.
Umjesto da se listovi Knjige rasprše kao perje u repu goluba lepezanera, ispod Bibliotekarevih prstiju izvuče se nekoliko smotaka požutjelog papira. On još jednom pokuša da razlista Knjigu, ali mu tup pogled zasta na neorezanim tabacima. Nepremostiva granica sprečavala je i misli da prodru na stranice Knjige.
Zar tolike godine da udaraju štambilje i unose evidencione brojeve na prvu stranicu a da niko ne prinese nož Knjizi? Zar...?
I tu, svako novo pitanje, prije nego što bi se izmigoljilo iz Bibliotekareve smušene svijesti, postaje besmisleno.
Iz magle koja je nasrtala na prozor, izranjao je novi dan.
Bilješka o autoru:
RANKO PAVLOVIĆ, rođen 1943. godine u Šnjegotini Gornjoj, kod Teslića. Piše poeziju, prozu i dramske tekstove. Pored šest zbirki pjesama, jedanaest zbirki priča za djecu, šest izvođenih i objavljenih tekstova za dječju scenu i dvadesetak radio-drama i radio-igara za djecu, objavio romane: Škola jahanja, 1990, Jahači i ostali, 2001. i Kako uhvatiti leptira, 2002, te zbirke pripovijedaka: Priče iz Vakufa, 1978, Bljesak u košmaru, 1985, Čovjek u ljušturi, 1988, Preobražaji, 1997, Dodiri, 1998, Žuta bjelina,1998. i Subote bez Ilze, 2000.
Prevođen i nagrađivan.
Zastupljen u antologijama, čitankama i lektiri.
Dvojezični švedsko-srpski časopis Dijaspora/Diaspora Stokholm, februar 2003 © Ranko Pavlović, Banja Luka
