Nemo omnes, neminem omnes fefellerunt.
(Niko nije prevario sve, niti pak svi mogu da prevare pojedinca)
Plinije Mlađi
Neki dan dobih ovu knjigu. Format, povez, obim, sve je kako valja; štaviše ni papir nije blještavo bijel već «mat» kako ne bi povrijedio čitaočeve oči. Naslovnu stranu krasi jedna slika Mersada Berbera. Ni Grk ni Trojanac neće naći mane Berberovoj slici; lijepa je kao i sve njegove slike i fino se uklapa u tamnu pozadinu naslovne strane. Paki, paki, nije u skladu sa naslovom: na slici je tipično muslimanski ambijent, a naslov obuhvata cijelu Bosni u Hercegovinu, u kojoj, kao što znamo, žive i drugi narodi. Bez nasilja i prinude ne mogu svi pod istu kapu. Neka druga panorama («Motiv iz Olova» Hakije Kulenovića, ili «Motiv iz Šekovića» Rizaha Štetića, primjera radi) bila bi prikladnija naslovu, pomislim i počeh čitati.
Piše: Milosav Popadić
Veliko je zadovoljstvo ponovo čitati klasike, a ništa manje nove priče mlađih autora. Knjiga počinje Ćorovićevom «Bogojavljenskom noći» u kojoj se ugasi naivna nada sedmogodišnjeg dječka, slijedi odlomak iz Kočićeve neukrotive «Mrgude», onda solomonska dovitljivot Samokovlijinog nosača Samuela i žene mu Saruče, pa Andrićevo «Pismo iz 1920». Pismo je još aktuelno, ali pomislih, za ovu bi zbirku bolje odgovarao «Most na Žepi». Tu je i Kovačevo sjećanje na pticu čarobog perja, Ibrišimovićev domaćinski Karabeg, Horozovićeva prodavnica noževa od koje ti se koža ježi; te sam priče i prije nekad čitao, ali ponovo uživam u njima u dobrom prevodu na švedski. Od svih me ipak najviše potresla naoko jednostavna autobiografska priča Safete Obhođaš u kojoj se ona pojavljuje kao uzor djevojčice Džemile. Kao izbjeglica u Njemačkoj, junakinja je istovremeno predmet mržnje i obožavanja; njena ličnost se razlaže u nekoliko planova koji se sudaraju kako međusobno tako i sa okolinom i to na najbolniji način. Niko sem male Turkinje Džemile nema ni milosti ni razumijevanja za nju a još manje za njen sekularni islam. Muž (koga ona voli) napušta je, turska porodica iz susjedstva je mrzi iz straha da će im ona pokvariti kćer, ni njemačke vlasti nisu zadovoljne: ona nije u dovoljnoj mjeri emancipovana ni od patrijarhalnog vaspitanja ni od islama. Samo joj mala Džemila prijateljski maše s prozora, ali ona uporno ostaje svoja, nastojeći da sudare sa okolinom amortizuje učenjem njemačkog, čitanjem i pisanjem. U mojoj svijesti ona na neki način asocira na Andrićevo «Pismo iz 1920» i na Kovačevu pticu čudesnog perja. Karahasanova priča mogla bi da bude science fiction sa izvjesnim crtama Šeherzadine uobrazilje kad ne bi bila istinita; ovako ona je primjer kako moderna tehnologija pretvara ljude u surogate, a stvarnost zamjenjuje virtuelnom stvarnošću. Pištalove razglednice Mostara su snažne i stvarne i jasno nagovešćuju šta dolazi. Aleksandar Hamon piše iz perspektive (razmaženog) devetogodišnjeg dječaka koji, kao da je došao u neku stranu zemlju; on na sve gleda sa visine i sa gađenjem. Možda da bi ugodio američkom čitaocu (priča je prvo objavljena u SAD), dječakov stric, bivši sibirski robijaš, popušta uzde fantaziji dok govori o robijašu Vanki koji, kad izgubi na kartama, ubija saigrača, «Jevreja, što nailazi na veliko odobravanje»; štaviše, Vanka jede i svoje drugare dok preko zamrznutog mora bježe iz logora. Nije, međutim, jasno otkud to stric zna: mora mu se vjerovati na riječ!
Ima u ovoj knjizi dobrih i manje dobrih pa i takvih priča kojima bi prije bilo mjesto u nekom srednjoškolskom listu (Fetahagićeva «Sretan kraj»), a ima i takvih koje su ušle u antologiju zbog redaktorovih mutnih namera, Plava Venera, primjera radi, koja se završava silovanjem i smrću mentalno zaostale devojke. Ima i onih koje se zaborave čim se pročitaju.
Sve u svemu, sam sadržaj nije sporan, premda bi mogle desetine antologija da se naprave sličnog sadržaja, ali ima i gorih antologija. Manjkavost nije u izboru priča već autora.
Premda predgovor ne daje nikakvo verbalno objašnjenje, on jasno osvjetljava priređivača. Bosna i Hercegovina je predstavljena ovlaš, mutno, sa više materijalnih grešaka. Po njemu, BiH je u toku II svjetskog rata bila «poprište najžešćih borbi između okupatora i partizana», kao da nije bilo i drugih vojski, a brobe su se vodile prije svega između partizana i okupatora, a ne obrnuto. (Kako stvari stoje u ovoj knjizi, ne bi me začudilo da Ćopić i Kulenović nisu dobili mjesto u ovoj knjizi upravo zbog toga što su bili partizani.)
Muratspahić ubraja bogumile među Turke, Austrijance, Nijemce, a bugumili nisu bili narod već vjerska sekta. Njegova tvrdnja da je BiH tek poslje rata 1990-ih godina postala samostalna, «prema još uvijek razdijenjena na dvije jedinice, Federaciju i Republiku Srpsku», što insinuira da ne bi trebalo tako da bude. On tvrdi da su «pravoslavci postali, Srbi, katolici Hrvati, a muslimani Bošnjaci», što nije istina. Uz pravoslavnu vjeru, Srbi imaju običaje, usmenu tradiciju, nošnju (srpska zastava bukvalno odslikava boje narodne nošnje), narodne pjesme i gusle, jednostavni gudački instrument koji je imala svaka srpska kuća. Do II svjetskog rata, po kapi se znalo da li ti u susret ide Srbin ili Musliman. A priređivač muhanat na granice. Kako mogu oba bez sile i prinude pod istu kapu?
Knjiga je namijenjena švedskom čitaocu kao i, kako gospodin Muratspahić kaže, «onima oko 70 000 lica koja su doselila iz Bosne i Hercegoovine». Na koga se misli? Računaju li se samo Muslimani, ili i ostali? Brojka ni u jednom ni u drugom slučaju nije tačna. Mai Beijer kaže: «Švedska je tokom nekoliko godina u prvoj polovini 1990-ih primila 80 000 izbjeglica iz Bosne. [...] Većina izbjeglica su etnički muslimani. Prema procjeni Švedskog ministrstva za useljenike 30%-40% izbjeglica iz BiH su Srbi i manji dio Hrvata.» (Mai Beijer, Mest språk, Myndighet för skolutveckling, Stockholm, 2008, str. 215)
No, da se vratimo izboru, bolje reći ispuštanju, autora. Nema tu Skendera Kulenovića, Hamze Hume, Derviša Sušića, Zuke Džumhura, Tvrtka Kulenovića, Jasmine Musabegović; od Srba nema Branka Ćopića, Dušana Đurovića, Rista Trifkovića, Mome Kapora, Radoslava Bratića, Radovana Vučkovića, Ranka Pavlovića, Ranka Risojevića, Vojislava Lubarde, Jovana Lubardića, Branka Letića, Miroslava Toholja, Radmile Popović, da i ne pominjemo mlađe pisce; od Hrvata nema Andjelka Vuletića, Tomislava Ladana, Vitomira Lukića, Jure Galića. Najveće iznenađenje je ipak odsustvo Meše Selimovića; on se uopšte ne pominje, premda je uz Andrića i Krležu poslje II svjetskog rata bio jedan od najuglednijih jugoslovenskih pisaca. Njegov roman Derviš i smrt preveden je i na švedski, a on ima dosta zapaženih novela. Kako redaktor objašnjava izostavljanje Meše Selimovića?
Pitanja samo naviru. Kako to da su autori koji borave u SAD (Hamon i Pištalo), u Njemačkoj (Obhođaš) u Hrvatskoj (Jergović, Kovač), a niko od onih koji borave u Srbiji (Bratić, Kapor, Lubarda, Vučković, Popović, Toholj itd.)? Najčudnije je ipak to što nijedan živi srpski pisac iz Republike Srpske, koja je integralni dio Bosne i Hercegovine, nije dobio mjesto u ovoj antologiji? Od živih srpskih pisaca mjesto su dobili samo Nenad Radanović i Nenad Veličković, oba iz Sarajeva! Sem Miljenka Jergovića, ni od Hrvata niko ko ne živi u Sarajevu nije zasupljen u ovoj knjizi.
Redaktor tvrdi da nije uzimao u obzir nacionalnu, vjersku, političku ili neku drugu pripadnost pisaca, što je očigledno daleko od istine. Redaktor, naravno ima puno pravo da pravi izbor iz svoje perspektive, ali to pravo podrazumijeva široku perspektivu. Šta je suzilo i iskrivilo perspektivu gospodina Muratspahića samo on zna. Ja samo znam da je Republika Srpska i nastala zbog ovakvog tretmana. Granice naravno postoje, ali one mogu da budu tvrde kao zidovi i gotovo nevidljive, zavisno od toga kako se ophodimo jedni prema drugima. Ćorović, Kočić i Andrić su veliki pisci, ali oni ne mogu da se koriste kao kulisa koja zaklanja žive pisce. I kao da sve to nije dosta na internet sajtu švedskog radio programa švercuju se srpske narodne priče (Ero s onoga svijeta i U Cara Trojana kozje uši) kao «bosniske – bošnjačke. Da li ovakvi postupci doprinose omekšavanju granice između Federacije i Republike Srpske? Sumnjam. Veoma sumnjam.
--------
Diaspora/ Дијаспора, Stokholm, godina XIII broj 73 (1)/ 2010
