Istina (još uvijek) čeka vizu za ulazak u BiH

Milivoje Unković je poznat i priznat slikar i daleko od balkanskih zemalja. Često se pojavljuje u biografijama drugih slikara u kojima oni s ponosom ističu da su završili Akademiju likovne umjetnosti u klasi profesora Milivoja Unkovića. U Unkovićevom ateljeu koji on doživljava ”kao prostor potpune slobode”, bez flastera na ustima i bez dlake na jeziku- razgovaramo o umjetnosti u najširem smislu riječi, njenoj ulozi u boljem razumjevanju među ljudima, o multietničkom društvu i današnjoj BiH. Unković je rođenjem Nevesinjac, življenjem Sarajlija u kojem je bio profesor slikarstva na Likovnoj akademiji, slikar u izgnanstvu koji je proveo skoro dvije decenije u Njemačkoj. I konačno, slikar u Banja Luci. Rječju čovjek koji ima šta reći o zemlji u kojoj živi i svijetu u kojem bitišemo.

Dijaspora: Živjeli ste skoro dvije decenije u Njemačkoj čija je kancelarka Angela Merkel izjavila kako je ”koncept multikulturalnosti u Njemačkoj doživio potpuni krah”. Bosna i Hercegovina je kao i Njemačka dio Evrope. Danas ste ponovo kod kuće. Kako ste vidjeli i doživjeli život tamo i sada ovdje?

 

Unković: Na poziv jednog njemačkog slikara i jedne galerije, došao sam 1992. godine sa porodicom u Njemačku, da radim na realizaciji samostalne izložbe, bez azilantskog statusa i dobijanjem neograničenog boravka. Volim da definišem da „Njemačka nije bila moj izbor a niti sam ja bio izbor Njemačke“. To je sudbina u kojoj smo funkcionisali dobro. Skoro dvadeset godina moga boravka, kretao sam se u intelektualnim krugovima, tako da sam onaj objektivni problem multikulturalnosti osjećao djelimično, koji proističe iz predrasuda i površnog poznavanja suštinskih planetarnih problema i uklapanja u aktuelnu globalističku politiku koja i jeste pokretač svih aktuelnih nesporazuma, kako u svijetu, tako i kod nas. Pošto su evropske razvijene zemlje, od šezdesetih godina prošloga vijeka, trebale radnu snagu, njihova multietičnost nastala je iz potrebe za profitom. Objektivno, ta forma multikulturalnosti nije ih ni interesovala. Postali su svjesni problema onda kada je došao u pitaanje njihov nacionalni interes. U nedostatku novih političkih ideja, prosječnoj intelektualnoj strukturi vodećih političara, svijet je danas u velikoj moralnoj krizi jer Evropa je zaboravila, da su temelji savremenoj Evropi udareni baš tu na Balkanu, u antičkoj Grčkoj; demokratija, parlamentarizam, filozofija, sport, umjetnost… i da su ove tekovine, preko italijanske renesanse uticale na razvoj tadašnje divlje Evrope ogrezle u stogodišnjim ratovima. Danas ta ista Evropa razapinje na krst Grčku, sa nadmenošću i na predrasudama o tom „primitivnom Balkanu“. Srbija je prvi komšija te antičke Grčke i njen prirodni razvoj, kulturološki potencijal, sasvim sigurno zavređuje veći respekt i uvažavanje objektivnih istorijskih činjenica. Upravo na primjeru Kosova, globalistički pristup jednoumlja uništio je te osnovne civilizacijske postulate- slobodu i međunarodno pravo. Problem multikulturalnosti, to je prirodni proces prožimanja kulturoloških vrijednosti, koji se ne donosi dekretom. Sumerska, egipatska, grčka kultura su se prožimale i širile (preko renesanse), prirodno razvijajući i dalje unapređujući svjetski evolucioni proces civilizacije. Izjava kancelarke Merkel samo potvrđuje svođenje problema multikulturalnosti na periferan lokalistički karakter interesa, tako da ne čudi da je „marama“ postala simbol njihovih parlamentarističkih diskusija u kojima se o suštini i ne govori, nego je ona svedena na potpuno nebitan detalj. Ta ista Evropa zaboravlja, da u svom okrilju ima stoljećima neriješene probleme; u Velikoj Britaniji je prisutan problem Engleza, Iraca, Škota, u Belgiji Valonaca i Flamenaca, u Španiji Baskijaca, u Francuskoj, pored svih ostalih, Korzikanaca, na Kipru Turaka i Grka, u svijetu međunacionalna trvenja izražena su u Izraelu, Argentini, Kini, Rusiji... „Afričko proljeće“ je iznuđeni strateški poremećaj i vraćanje civilizacijskih tokova na praistorijski stepen egzistencije, to je rezultat diletantizma globalističke politike u egoističkoj borbi za profit kojim se narušavanje prirodne i istorijom uspostavljene ravnoteže u kojoj kultura plaća najvišu cijenu. A, bez kulture život bi bio greška.

Dijaspora: Imali ste nedavno izložbu u Mostaru i, koliko znamo, lijepo ste primljeni. Kako gledate na mjesto i ulogu stvaralaca u najširem smislu te riječi u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini?

Unković: Povratkom mojim u Banjaluku, započeo sam izlagačku djelatnost, da se predstavim sa onim djelima nastalim zadnjh godina u Njemačkoj. U septembru, prošle godine, po pozivu beogradskih galerija „Cvijeta Zuzurić“ i „Blok“ galerije, imao sam paralelno dvije izložbe. U prvoj sam izlagao slike i skulpture u drugoj crteže. U novembru, Muzej savremene umjetnosti Srpske u Banjaluci, organizovao mi je izložbu, preko koje je, u okviru saradnje sa galerijom HD „Herceg Stjepan Kosača“ i SPKD „Prosvjeta“, uspostavljen jedan most kulturne saradnje i međusobnog uvažavanja. Kao rođeni Hercegovac, radovao me susret sa Mostarom, tom ključnom raskrsnicom naših hercegovačkih puteva prema svijetu i natrag, susretu sa mojim kolegama i prijateljima. Čista obraza i ja i oni i na obostrano, a bogami i trostrano, zadovoljstvo uživali smo u ponovnom susretu. Ovakvi susreti, bez obzira sa koje strane dolaze, i sa ovakvim sadržajima, mogu samo da koriste našem sveukupnom razumijevanju i potrebi za takvom formom zbližavanja i komunikacije.

Nije pristojno govoriti u superlativu o svom djelu, ali konstatacija mojih kolega i medija, da je ova izložba najznačaniji kulturni događaj poslije rata u Mostaru, čini mi izuzetnu čast i uvjerenje da se ima smisla baviti ovim poslom.

Dijaspora: A, kada je riječ o filmskoj a ne likovnoj umjetnosti želimo da Vas pitamo o ratnom filmu Andželine Džoli „U zemlji krvi i meda“ u kojem je prikazana samo jedna vojska u uniformama- srpska. “Amerikanci ne razumeju ni gde je, ni šta je Balkan, ko je koja strana. Ako u filmu imate obe strane teško ih je razlikovati jer liče jedna na drugu“, izjavila je Džoli. Koliko nas sa brdovitog Balkana zapadni svijet, zaista, poznaje?

Unković: U jednom postratnom prostoru bivše Jugoslavije na čijim principima počiva i na kojima je formirana EU, kojoj taj politički uzor kao dvojnik nikako nije odgovarao- sve se mjeri najsenzibilnijim čulima. Ovdje je još prisutan sav izlažirani propagandni materijal, kao platforma početku građanskog rata, tako da nije čudo da je i „prvenac“ Andželine Džoli izazvao dosta polemike. Riječ je o zloupotrebi stvaralačkih sloboda, ličnoj promociji rediteljke, i skrnavljenju i ono malo istine što je još preostalo.

Nije sporno da umjetnik u svome djelu treba da ima maksimalnu slobodu čak i lični pristup, ali mora imati jasan odnos prema onom univerzalnom, koje djelo izdvaja iz jednostrane faktografije i prosječne fikcije. Ako umjetnik bazira djelo na propagandnim lažnim podacima, 300 000 mrtvih i 50 000 silovanih žena, onda se, osnovni moto i poruka filma podvode umjetnosti neprimjerenom cilju, a taj isti umjetnik, svjesno ili ne, priključuje lažiranju objektivnih činjenica, te samim tim obezvređuje svoj stvaralački potencijal i svodi djelo na nivo manipulacije.

Radi se o tipičnoj holivudskoj prosječnosti pri pisanju scenarija na aktuelne teme. To je već urađeno na temu Iraka i, vidjeli smo, praktično, čim se završe vojne akcije, slijede holivudske filmske ekipe, da svojim, daleko od umjetnosti, novim projektima, kao hijene, pokupe ostatak novca, izigravajući dušebrižnike i savjest civilizacije. O filmu sve govori i njegovo učešće na neutralnom terenu na „Berlinare“ festivalu. Jednostavno rečeno, ovdje se ne radi o bilo kakvim umjetnički vrijednostima, takav pristup djelu indirektno vrijeđa obe strane u BiH. Ovakva umjetnost samo čini prostor još više komplikovanim. Praksa je pokazala da to i jeste cilj međunarodno prisutnih institucija, jer ovaj prostor je idalan za promociju beznačajninih, osionih lokalističkih političara, koji za enormne plate šire propagandu „globalističkog blagostanja“ i jednostranog i selektivnog pristupa svim segmentima života.

Dijaspora: Kažete, ako umjetnik bazira djelo na propagandno- lažiranim podacima onda se on, svjesno ili ne, priključuje izvrtanju objektivnih činjenica, te samim tim obezvređuje svoj stvaralački potencijal i svodi djelo na nivo manipulacije. Film o kojem govorimo koristi podatak, koji ste i Vi izdvojili. A, zna se da je t okom rаtа u Bosni i Hercegovini ubijeno i nestаlo 97.207 ljudi, što je 2,22 odsto od ukupnog brojа stаnovništvа premа popisu iz 1991. godine. Utvrdio je to Istrаživаčko-dokumentаcioni centar (IDC) iz Sаrаjevа čiji je direktor Mirsаd Tokаčа. Po nаcionаlnoj strukturi, premа istom izvoru, nаjviše ubijenih i nestаlih – 64.036 su Bošnjаci, 24.905 žrtаvа je srpske nаcionаlosti dok je poginulo ili nestаlo 7. 788 Hrvаtа i 478 ostаlih. Ni ovi podaci nisu cijela istina. Da li će doći vrijeme u kojem će ljudi biti spremni da se suoče sa istinom i da je prihvate?

Unković: Poznata je misao Ničea, ”umjetnost postoji da bi nas spasila od istine”, koju očito Andželina Džoli nije razumjela i ovu spiritualnu filozofsku misao, svojim filmom, koji ne ispunjava ni minimum da bi bio umjetnost, dovela pod znak pitanja. Ne iznenađuje histerična manipulacija sa žrtvama, to nije ništa novo, ako se prisjetimo sudbine žrtava u dva svjetska rata u prošlom vijeku, iz kojih su Srbi na strani saveznika izašli kao pobjednici i svoju sabraću, koji su u većini bili na strani poraženih, iznijeli na plećima, još uvijek se lažira istina o Jasenovcu, brojnim stratištima i hercegovačkim jamama, minimizirajući broj i težinu zločina

Kako godine prolaze, dolazimo do potpune negacije da su se ikada i desili, računajući na zaborav i srpski oprost u ime suživota, respekta, tolerancije i ”bratstva i jedinstva”. Ta praksa se nastavlja i danas, razlika je što se broj žrtava naše sabraće uvećava sistemom progresije, a da Srbi u građanskom ratu 1992. nisu ni imali žrtava ili ako ih je bilo proglašavaju se ”legitimnim vojnim ciljem”, kao što glasi u najnovijoj presudi Suda BiH i odbijanju pokretanja optužnice za masakr u Dobrovoljačkoj ulici. Bošnjaci, srpski narod u BiH, uporno pokušavaju prikazati kao okupatore. To je riječ koja je najviše eksploatisana, u njoj je sažeta najmonstruoznija ideja etničkog čišćenja. Po logici značenja, okupator je neko ko je došao na tuđu teritoriju, podrazumijeva se da bi je morao i napustiti po završetku rata. Pošto se Srbi nisu mogli samookupirati, sve teorije zavjere padaju u vodu, jer Srbi žive na svojim vjekovnim prostorima i imaju prirodno i legitimno pravo na borbu za opstanak. Sama negacija legitimnih institucija, kao što je Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC) iz Sarajeva, kao i njihova utemeljena saznanja o broju utvrđenih poginulih i nestalih, pokušaj je da se lažnom propagandom dođe do završnog čina crno-bijele slike, jer laž je osnovna alatka globalističke politike u borbi za teritoriju i naftna polja. U tim opcijama ”cilj ne bira sredstva”. Bošnjačka opstrukcija usvajanja zakona o popisu stanovništva, još jedan je oblik drastičnog odstupanja i sakrivanja istine, jer kroz taj popis tačno se mogu sagledati svi relevantni podaci, broj žrtava, etničko čišćenje, nestali i raseljeni, što je cilj svake normalne zemlje koja izađe iz rata. Kako istina još nije dobila vizu, od stranih mentora, da uđe u BiH, pitanje je da li će novousvojeni Zakon o popisu ikada biti sproveden.

 

Dijaspora: Kod nas Srba ima jedna lijepa narodna priča koja govori o tome da se istina ne može sakriti i da će se, ”kadli-tadli” obznaniti; U cara Trojana kozje uši. Vuku je tu priču ispričao Grujo Mehandžić još 1829. godine u Zemunu. U Švedskoj se, međutim, može pročitati na švedskom, u prevodu Šejle Šehabović iz 1998. kao bosanska narodna priča. To je još jedan primjer u nizu posvajanja tuđeg za svoje i primjer zamagljivanja istine. Ima li nagovještaja, kako Vi to vidite, da li će istina isplivati na površinu?

Unković: ”Ko želi istinu da sazna, mora najprije na pravi način da posumnja”, još u davna antička vremena podučavao je Aristotel. Upravo, taj pristup razotkrivanja istine, koja je tu među nama i stoji kao obelisk, ona postoji. Mi uporno u BiH gledamo u suprotnom pravcu i uporno hoćemo putem ka sunovratu, uzdižući paravan laži da se istine ne bi vidjela. Taj posao je uzaludan, kratkotrajan, jer istina je nešto postojano, treba samo otvoriti oči, sve je vidljivo. Zato je začuđujuća upornost nuđenja nečeg nepostojećeg i lažnim obmanama zamjenjivati najdragocjenije ljudske vrline na kojima je zasnovana životna egzistencija. Prema tome, koliko god dublje nastojimo zakopati istinu u ime laži, toliko više ta istina izrasta u monument.

Dijaspora: U BiH na djelu je negacija svega sa posebnim naglaskom na negaciji srpskog; izvrće se istina o jeziku i teritoriji, nastoji se da svi koji žive u BiH izjašnjavaju kao Bošnjaci, promoviše se bošnjačka književnost, likovna umjetnost…šta nam možete reći o tome?

Unković: BiH-a je eksperimentalni protektorat, prije svega EU, koja podmiruje svoje „stare račune“ i zastupa proameričke globalne interese, tako da se kroz neprihvatljive oblike negacije, svega i svačega,“smiri i dotjera u poslušnost“ najveći narod na Balkanu, Srbi, kao „remetilački faktor blagostanja“. U tom poduhvatu jednoumlja, svakako, nalaze „podobne“ sagovornike i poslušnike kod svih naroda, koji su u ime svog konformizma i profita spremni na sve- jer od njih počinje istorija. Pošto su teritorija, nacija i kultura, tri najbitnija elementa specifičnosti, homogenosti i autentičnosti, upravo su ti koherentni faktori dnevnopolitička tema i povod negacijama. Izjednačavajući te civilizacijske vrijednosti, sa nacionalističkim, šovinističkim i drugim oblicima nepodobnosti potiru se njihove istorijske vrijednosti. Iza toga se krije, netolerancija, omalovažavanje, osporavanje prava na identitet i pogrešan pristup shvatanju suživota. Ja ne osporavam nikom pravo na izbor pripadnosti, naciji, kulturi, nazivu jezika, ja to respektujem, ali i sa istim respektom očekujem uvažavanje i pravo na specifikum prema narodu kojem pripadam. Pripadam srpskom kulturnom prostoru, jeziku, naciji, što nije moj izbor, to sam nastankom naslijedio, a to nasledstvo nije uzročnik bilo čega lošeg, jer su to vrijednosti kojima se definiše struktura ukupnih duhovnih vrijednosti jednog naroda, bez kojih ne postojiš ni kao individua ni kao narod, negacijom toga, negira se kompletan narod i njegovo pravo na opstanak. Sve vrijednosti, istorijske, kulturne, naučne, koje proizilaze iz moga naroda, one su automatski i dio svjetske baštine, kao što su vrijednosti drugih naroda dio našeg društvenog i kulturnog dobra. U tom kontekstu, zar je bitno koje je nacije Tesla, Andrić, Pupin, Ruđer Bošković, Milanković, Đoković... to se podrazumijeva, prave i univerzalne vrijednosti su od opšteg značaja, one uvijek prevazilaze okvire nacionalnog bez obzira iz koje zemlje ili nacije potiču, ali su istovremeno i nacionale vrijednosti. Upravo, u građanskom ratu, koji je propagandom definisan kao „okupatorski”, prvi nepoželjni su bile ličnosti koje su svojim djelom prevazišle lokalizam i vinule se u onaj univerzum, teško ponekad razumljiv običnom čovjeku- njihove biste su prve uništene, danas ih ponovo postavljaju da bi njima pokrili lažnu toleranciju multietičnosti. Nedostaje nam iskrenost, prije svega prema sebi samima. „Podjele svih podjela“, nastale su neposredno po donošenju Ustava 1974. godine, a već osamdesetih je pravljena edicija bosanskohercegovačke književnosti, sa jasnom političkom pozadinom, uvrštavanjem na „silu“ i autora koji su se poput Andrića, Selimovića, Ćopića, uprkos mjestu rođenja, izjašnjavali da pripadaju srpskom kulturnom prostoru.

Neposredno, poslije ovog najnovijeg rata, izašla je i monografija bosanskohercegovačka likovna umjetnost Bez mog odobrenja uvršten sam i ja, tako da nečijom voljom egzistiram u tom političkom pamfletu separatističko lokalističke koncepcije. Ja trenutno živim u Republici Srpskoj, na isti način kako sam živio poslednjih dvadesetak godina u Njemačkoj, pripadam srpskom kulturnom prostoru, taj prostor uvijek ima za cilj da bude sastavni dio svjetske baštine i njegovo saučestvovanje u sveopštem univerzumu. Suština je, dakle, da dosegnemo taj stvaralački nivo koji prevazilazi teritorijalni prostor egzistencije.

I ako znamo da je Leonardo Italijan, Pikaso Španac, Polok Amerikanac, Munk Norvežanin..., to nam ništa ne smeta da njihova djela, htjeli to ili ne, usvajamo kao dio naše kulturne nadgradnje- što bi to onda nekom smetalo što je neko Srbin, Bošnjak, Hrvat...

Dijaspora:Zašto se tako malo prostora u ”beha” medijima daje nestranačkim ljudima. Intelektualna elita je, naš je utisak, ućutkana ili se ne želi eksponirati?

Unković: U zemlji, kakva je BiH, dirigentsku palicu drže strani mentori, oni preko svojih plaćenika koji stvaraju javno mijenje i djeluju kvazidemokratski, preko nevladinih organizacija, samozvanih intelektualca, sa neprimjerenim proširivanjem djelatnosti diplomatskih predstavništva, praktično, diriguju javnim sredstvima informisanja, uređivačku politiku sveli su na nivo „žute štampe“, stvarajući atmosferu u kojoj nema prostora za dobronamjerne nestranačke i objektivne intelektualne potencijale, kojih ima i koji imaju šta da kažu i svojim djelom pospješe prosperitetniji razvoj u svim segmentima života. Proklamovana sloboda štampe i autorske slobode, kontinuinirano se ruinira. Sjetimo se samo sudbine Petera Handkea, najznačajnijeg savremenog pisca u njemačkom govornom području, koji je kritikovan, oduzimali su mu nagrade za književnost, njegov jedini grijeh je bio, što je govorio istinu o Srbima i strukturi nametnutog rata, taj njegov stav bio je suprotan zvaničnim izrežiranim i lažiranim politikama. Na sceni je „orvelovski koncept“, samo su različiti principi kontrolisanja i uticaja na slobodu izražavanja, adekvatni prostoru u kome se djeluje.

Ono što je sigurno, Bosni i Hercegovini nisu potrebni nikakvi strani tutori, a ponajmanje ovi prisutni koji nemaju ni intelektualnog a ni političkog potencijala, oni su samo službenici jednoumlja i rušioci i ono malo preostale teorije o demokratskim načelima.

Dijaspora: U BiH na posljednjim izborima izašlo je manje od 50 odsto birača. Nismo primjetili da je neko u zemlji ili u međunarodnoj zajednici postavio pitanje legitimnosti izbora ili pokušao da ukaže kako bi, zarad afirmacije demokratskih dostignuća trebalo insistirati na legitimnosti izbornih rezultata jedino pod uslovom da izlaznost bude preko 50%. Možda u ovakvoj praksi treba tražiti objašnjenje kako to da među biračima ne naraste kritička masa koja će biti kadra da utiče na politiku i političare, koji u suštini, kad je BiH u pitanju, predstavljaju manjinu biračkog tijela?

Unković: Ako se prisjetimo nelegitimo održanog referenduma, tada nepriznate BiH, održanog 1991.godine, na kome nisu učestvovali Srbi, kao konstituivni narod, koji takođe nisu priznali takav referendum. I ako nelegitiman, prihvatila ga je međunarodna politička scena kao jedan od niza razgrađujućih faktora Jugoslavije i pripremanja scenarija za neizbježni rat. Te iste neligitimne procente referenduma još uvijek zloupotrebljava u procentualnom konstituisanju vlasti, svjesno urušavajući demokratsku volju birača i gubljenju sveukupnog smisla izbora. Ono što je bitno u iole demokratskim zemljama; zakoni, sudstvo, sloboda izražavanja, ustav, izbori, popis stanovništva, referendum, procenti... kao suštinske tekovine demokratije, uticajem stranih faktora koji diletantski upravljaju ovim eksperimentalnim protektoratom koji se zove BiH, degradirali su sve te vrijednosti, ucjenama, korumpiranošću, lažima i silom, oni i bez poznavanja nota diriguju našim životima. Najčešće štampana izreka u javnim medijima „štap i šargarepa“, najrječitije govori o izvođačima radova na Balkanu a manje o nama. Slab odaziv birača, koji se iz godine u godinu smanjuje, samo je spoznaja da se ovdje ništa ne može promijeniti voljom građana, njihov bojkot izbora je još jedini preostao način ukazivanja na sve apsurdnosti koje uporno potenciraju i konstruišu naši jednostrani „dušebrižnici“.

 

Dijaspora: Javlja li Vam se zavičajno Nevesinje, ima li otuda poziva da se organizuje Vaša izložba?

- Unković: Kao po pravilu, zavičaj je onaj poslednji koji sazna da postojite, to me nije ni na koji način razočaralo. Ja sam svoj zavičaj prigrlio još u djetinjstvu, tu njegovu toplinu nosim od dana kada sam ga kao dijete napustio, sa tim istim osjećajem nosim ga kroz život. Bez tog osjećaja teško bih mogao spoznati samog sebe, nekada je teško postići uzajamnu ljubav, ali to ne znači da čovjek ne treba da voli. Zavičaj je onaj poslednji preostali oslonac na koji imate puno pravo, jer upravo se u njemu napravi onaj najdragocjeniji prvi korak kroz život. Ovoga ljeta, trbalo bi da se po prvi put organizuju ”Nevesinjski dani kulture”, to će biti jedna multimedijalna kulturna manifestacija, koja bi trebalo da preraste u tradicionalnu, sa ciljem da se obogati i razvija kulturni život, novim i kvalitetnim sadržajima, tako da ću imati priliku da se svom zavičaju predstavim svojim djelima i neposrednim radom. Vjerujem, da će to naše ponovno upoznavanje, biti uz obostrano zadovoljstvo, jer ako vas zavičaj prizna i prihvati, to je onda lakše učiniti sa ostatkom svijeta. Zavičaj je uvijek nešto više od samog mjesta rođenja.