Poziv

Kamo lijepe sreće da nema potrebe za ovim pismom!

Obraćam se građanima Sarajeva i Bosne i Hercegovine, gradskim vlastima Sarajeva i vlastima Federacije Bosne i Hercegovine, istinoljubivim i slobodoljubivim piscima i javnim radnicima cijelog svijeta da dignu svoj glas u odbranu istine i slobode!

Govorim prije svega kao čovjek, ali i kao građanin koji je sav svoj radni vijek proveo u Sarajevu, kao profesor koji je izveo brojne generacije gimnazijalaca, kao pisac i dugogodišnji urednik biblioteke »Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine« u »Veselinu Masleši«, kao izgnanik iz Sarajeva.

Piše: Milosav Popadić

U Sarajevu se, javljaju – povodom 100 godina od početka I svjetskog rata – 28 juni 2014 priprema velika (centralna) svečnost, na kojoj će se Gavrilo Princip proglasiti teroristom, a prestolonasljednik Ferdinand nevinom žrtvom. I da će na mjestu gdje je bio Muzej »Mlade Bosne« biti podignut spomenik Francu Ferdinandu.

Ako je istina, to je zloćudna i zloslutna ideja. Nije to samo falsifikovanje istorije, nego i skrnavljenje koje vodi u direktnu konfrontaciju Bošnjaka i Srba kojima je sudbina dodijelila da žive jedni pored drugih, jedni s drugima, zajedno, a to je moguće samo ako se poštuju uzajamne razlike i ne skrnave svetinje jedni drugih. A Gavrilo Princip je velikomučenik, borac za slobodu – srpska svetinja.

Takvo obilježavanje stogodišnjice I svjetskog rata nije u interesu ni Bošnjaka ni Srba, već samo ljudi koji ne žele dobro ni Srbima ni Bošnjacima.

Politika permanentnog konflikta je kontraproduktivna, jer nas stalno vraća na polazne pozicije.

Za katastrofu kakav je bio I svjetski rat trebalo je da se steknu brojni uslovi, koje je objektivna istoriografija pomno istražila i objelodanila.

Navodim sažeto uzroke kako ih vide britanski istoričari:

U pretposljednjoj i posljednjoj deceniji 19 vijeka, britanski socijalni darvinizam se spario sa njemačkom organskom državom; borba za opstanak se prenosi sa jedinke na naciju i rasu; narodi se dijele na više i niže rase, što će kulminirati 20-ih i 30-ih godina 20 vijeka u njemačkom nacizmu.

Britanska imperija kao vodeća industrijska sila stiče jake konkurente u Njemačkoj, SAD, Francuskoj i Rusiji, što u znatnoj mjeri komplikuje odnose među velikim silama. Britanija se ispočetka divi tempu industrijske revolucije u Njemačkoj, da bi uskoro počela da strahuje od tog tempa.

Krajem 19-og i početkom 20-og vijeka  – u periodu od 20 godina – Njemačka doživljava priraštaj stanovništva od preko 20 miliona, od čega 12 miliona traži zaposlenje u industriji.

Nagli razvoj njemačke industrije ima za posljedicu velike migracije selo-grad, stvara se proletarijat koji prijeti proleterskom revolucijom; kajzer se osjeća ugroženim i spolja i iznutra i grozničavo se priprema za rat, bilo građanski ili sa vanjskim neprijateljima.

On traži mjesto pod suncem – drugo ime za Hitlerov Lebensraum – osjeća se okruženim neprijateljima, proklamuje Weltpolitik. Strahujući od britanske pomorske blokade, on ulaže velika sredstva u izgradnju ratne i trgovačke flote, što zaoštrava odnose sa Britanijom, SAD i Francuskom.

Britanija strahuje od mogućeg saveza Njemačke i Rusije, Francuska ne može da prežali gubitak Alzas-Lorene, Rusija strahuje od njemačke ekspanzije na istok.

Francuska i Rusija, pa Francuska i Engleska, pa Engleska i Rusija stvaraju Trojni savez; Njemačka podiže carinske barijere na uvoz poljoprivrednih proizvoda, a istovremeno strahuje da bi Britanija, Francuska i Rusija mogle postupiti na sličan način, čime bi njemački izvod (1/3 BNP) – a   time i industrijski gradovi - trpio veliku štetu i na taj način izaziva napetost u odnosima sa carskom Rusijom.

To su samo neki od uzroka, spisak ni izdaleka nije potpun, koji se mogu naći u svakoj knjizi koja se bavi I svjetskim ratom.

Gdje je tu Srbija? Gdje je tu Gavrilo Princip?

Srbija je trn u oku Dvojne monarhije još od 1906 kad je uvela visoke carine na uvoz svinjskog mesa iz Srbije, njihovi odnosi se još više pogoršavaju 1908 kad je KuK samovoljno anektirala Bosnu i Hercegovinu, a naročito se zaoštravaju poslje balkanskih ratova. Ne samo za Hrvate i Slovence, već i za Čehe, Slovake i Poljake Srbija i Crna Gora su uzor, Pijemont, što za poljuljanu centralnu vlast u Beču predstavlja veliku glavobolju. Beč strahuje od rasula kakvo je već zahvatilo Otomansko carstvo. KuK je poslje atentata poslala Srbiji ultimatum koji je svojim sadrzajem zapanjio i Kajzera i cijeli svijet, ali je Srbija – uprkos tome – od 10 tačaka odbila da prihvati somo jednu, što je Beču i Berlinu bilo dovoljno za objavu rata, premda ni sama KuK nije optužila vladu Srbije da je organizovala atentat, već da je samo na svojoj teritoriji »tolerisala mahinacije raznih društava i udruženja uperenih protiv monarhije...« Predsjednik britanske vlade Grej je predložio kajzeru da se sazove međunarodna konferencija na kojoj bi se riješila sporna tačka ultimatuma, što je kajzer – kome je bilo stalo do rata – odlučno odbacio. KuK objavljuje rat Srbiji, Rusija – kao saveznik Srbije – objavljuje rat KuK, a kajzer – kao saveznik KuK ne objavljue rat Rusiji nego Francuskoj koju napada preko neutralne Belgije, što prisiljava Veliku Britaniju da objavi rat Njemačkoj.

Sarejevski atentat

Gavrilo Princip je gimnazijalac, pjesnik. Kao i većina Srba, on teško podnosi austrougarsku okupaciju, iz više razloga: prvo, velike sile su na Berlinskom kongresu dale mandat Austrougraskoj da »pacifikuje« Bosnu i Hercegovinu, time su napori, žrtve i rezultati ustanka 1875-78 pali u vodu, što ostavlja gorak ukus u ustima naroda, jer ni napori, ni žrtve, ni rezultati nisu bili mali; drugo, narodi u okupiranoj BiH nemaju isti tretman: odnos prema Srbima je od samog početka diskriminatorski, nasilnički; treće, Kalaj pokušava da Srbima i Hrvatima u BiH na silu nametne bosansku naciju; četvrto, samovoljna i bespravna aneksija Bosne i Hercegovine – kao i za mnoge gomnazijalvce, studente, intelektualce – za Principa postaje potpuno nepodnošljiva. Osnivaju se tajna udruženja, organizacije, među njima i »Mlada Bosna«, u čijim redovima je i naš nobelovac Ivo Andrić.

Posjeta prestolonasljednika Franca Ferdinanda Sarajevu na Vidivdan 1914 bila je sračunata na to da oskrnavi jednu srpsku svetinju, da ponizi i iritira Srbe. Gimnazijalac i pjesnik Gavrilo Princip nije mogao da podnese to poniženje.

Gavrilo Princip je kriv za smrt prestolonasljednika i njegove supruge i on je svoju krivicu platio životom, ali je on ovim činom izrazio i otpor naroda zavojevaču. Kao maloljetan nije mogao biti osuđen na smrt, već na doživotnu robiju. Bačen je u okovima u mračnu ćeliju s čijeg je plafona stalno kapala studena voda, bez prava na dobijanje pošte i posjete rodbine i prijatelja. Gotovo pune četiri godine. U odnosu na te uslove, smrt je zlatna. Umro je u Terezinu 28 aprila 1918. Vojnik František, stražar pred Gavrilovom ćelijom te noći – zapamtio je gdje je Gavrilo zakopan i kad se – nakon raspada KuK – vratio kući, on je to mjesto obilježio srpskom zastavom. Zahvaljujući vojniku Františeku, nađene su kosti Gavrila Principa i prenijete u Sarajevo.

»Ne može se ni zamisliti samoća koju je Gavrilo morao da podnosi u godinama što su prethodile njegovoj smrti. I sam pokušaj da se to razumije na neki način bi umanjio dimenzije njegovog stradanja. Jer, Gavrilo nikome nije ispričao svoju istoriju. Nema odjeka njegovih riječi i misli koje su se kovitlale u njegovoj svijesti – ne, sve dok se njegova svijest nije ugasila. One mogu da se shvate tek poslje njegove smrti, s onu stranu groba koji on dijeli sa svoja tri druga na jednoj podini u Sarajevu. Ali, njegovu samoću i njegove misli možemo da shvatimo mi koji sad živimo pod moćnijim satrapima u prefinjenijim i zloćudnijim imperijama.«, kaže Hans Koning u knjiziDeat of a Schoolboy.

To je Gavrilo Princip, velikomučenik, borac za slobodu, simbol otpora zavojevaču. On je položio svoj život na oltar slobode. Njemu je mjesto u svjetskom kalendaru boraca za slobodu.

Baciti anatemu na pregaoca Gavrila Principa, a Francu Ferdinandu – koji je inkarnacija okupatorske moći – podići spomenik može samo neko ko hoće da slomije vertikalu ljudskog dostojanstva zarad mračnih tuđih interesa, a taj ne samo da nije prijatelj Srba i Bošnjaka, on udara u temelje čovječnosti. Taj hoće da liši sve ljude prava na otpor zavojevaču i porobljivaču.

Ja toliko. Činim što mogu kao čovjek i građanin.

I lijepo vas molim, učinite i vi, spriječite ovo svetogrđe! Ne dozvolite da se skrnavi ime i grob Gavrila Principa. I ne zaboravite: NE MOŽE SE SUNCE ZAMAZATI KALOM.