|
- Cesto me pitaju poznanici, prijatelji i rodbina; kako to da nikad nisam bez novaca a oni su cesto, i naglasavaju da ne trosim manje nego oni, a zaradjujem samo koliko i oni?! Vec sest decenija slusam slicne price. Svi odgovori vode u jednu lijepu daleku-daleku vece, koje se prisjecam po prvoj štednji, ali i po mlijecnoj mjesecini i lahoru sa mirisom Neretve.
Piše: Danilo Marić
Kad me je otac, Bosko Supljeglav iz Lakisevina, doveo i ostavio u mostarskog gazde Svetozara Corovica, nije mi znao mnogo reci sta ce me tamo cekati - sta cu raditi, koje su mi obaveze i prava. Bio je kratak:
"Danilo, u gazde Corovica ces biti trgovacki segrt. Budi pametan, strpljiv i poslusan. Ne smijes nas osramotiti!"
Prve godine sam dane provodio u magazi i ducanu: istovarao, utovarao, iznosio, unosio, cistio, odnosio smece, donosio vodu, pomagao u kuhinji... Tek u drugoj godini poceo sam da se krecem i po gradu, ali na kratko, kad je trebalo sto negdje odnijeti ili od kud donijeti. Prve takve obaveze povjeravao mi je gospodin Aleksa, covjek koji je zivio na spratu gazdinog doma, i koji je rijetko izlazio iz kuce, i koji mi je bio veoma zagonetan gospodin. Nikako nisam mogao shvatiti sta radi po citav dan u kuci, kako ne poblesavi od dosade. On je brat gazdine zene, gospodje Perse, koja ga je mnogo uvazavala, pa ga uvazavaju i svi drugi, jer je gospodja bila mnogo cijenjena zena u mostarskoj carsiji. Tek do dvije-tri godine shvatio sam da su gazda Svetozar Corovic i njegov surjak Aleksa Santic ljudi koji su vjesti na perima, i da svasta znaju pisati, da pisu i za novine: sarajevskim, beogradskim, zagrebackaim, pa cak i beckim. Imaju i svoje stampane knjige. Mnogo su cijenjeni u carsiji, jer gdje sam god dosao pa rekao da me poslao gospodin, jedan ili drugi, ljudi su me odmah tretirali mnogo ozbiljno, i osjecao sam se kao da sam i ja vazan.
Pisce su posjecivali znameniti ljudi iz svih austrougarskih zemalja, a sve cesce i iz Srbije. Prve posjete iz Beograda granicile su sa cudom, ali i kasnije, svaka posjeta iz Srbije, u carsiji bi odjeknula snazno, uz odobravanje ili negodovanje, ali se o njoj znalo i pricalo. O jednoj posjeti govorilo se mjesecima. Mislim da je povod gostima bila proslava jednog od srpskih drustava, da li "Gusle", da li "Prosvjeta"... Bio sam jedan od rijetkih djecaka koji je o ovome saznao prvi.
Jednog predvecerja cuo sam korake gospodina Alekse niz drvene stepenica, pa sam pozurio da mu se uklonim, jer se nikome nisam smio zateci na putu.
"Perso!" Oglasio se sa sredine stepenista, dok sam ja tek poceo da se udaljavam.
"Ovdje sam", odazvala se gospodja.
"Posalji mi malog Danila", rekao je i vratio se na sprat.
"Veceras ce biti kod mene na veceri neki vazni gosti iz Srbije", cim sam se pojavio zaskocio me je me gospodin Aleksa, koji me je, kao i u svakom dotadasnjem kontaktu, uvazavao kao sebi ravnog covjeka, sto me postidjivalo, ali i obavezivalo da mu uzvracam najbolje kako sam umio. Nastavio je nakon predaha: "Upamti imena: Jovana Skerlica i Branislava Nusica, o njima ces slusati dok god budes ziv. S njima ce biti i nas vladika. Tvoje je da ih cekas iza ulaznih vrata sa fenjerom u ruci, da im otvoris cim kucnu alkom, te da im osvjetljavas uz stepenice. Osvjetljavaces im i u odlasku."
Vece je protekla kako je i zamisljena. Gosti i domacini su se gostili do duboko u noc, a ja sam sa upaljenim i uvijenim fenjerom sjedio u podnozju drvenih stepenica i iscekivao pokretanje gostiju. Minulo je bilo ponoca, vec sam nekolika puta bio i dremnuo, kada su se otvorila vrata kroz koja su se culi raspojasani glasovi. Izvio sam fitilj, popeo se na sredinu stepenica, i tu iscekivao prvog gosta - da mu posvjetlim.
Prvi bijase nevelik brkajlija, ciji nos je dominirao sjenom na zidu, koja se pojavila prije njega. U dolasku ga je gospodin Aleksa prestavio gospodji Persi sa Branislav Nusic. Kad sam mu pred noge prinio fenjer, potapsao me je po ramenu i rekao:
"Tako, tako delijo, posvijetli. Ih, koliko ih je koji bi volili da ovdje polomim noge. Bili bi srecni i da izgubim glavu..."
Kad je sisao sa zadnje stepenice i ja posao sa fenjerom prema Jovanu Skerlicu, sljedecem gostu, gospodin Nusic mi je u ruku ugurao metalnu novcanicu, koju sam napipao kao - peticu. Gospodin Skerlic mi je na slican nacin dao - deseticu, a preosvecteni cak - dvadeseticu.
Nakon sto je gospodin Aleksa ispratio goste, ispred kapije jos kratko popricao s njima, te se povratio u kucu, presreo sam ga, te sa ispruzenim novcanicama rekao:
"Gospodine Aleksa, ovo su mi dali vaši gosti, i ovo pripada vama. Izvolite!"
"Koliko su ti dali?" osmjehnuvsi se upitao je gospodin.
"Nusic peticu, Skerlic deseticu i vladika dvadeseticu", odgovorio sam.
"To je mnogo novaca!" uzvratio je.
"Da, mnogo je!" potvrdio sam.
"To je tvoj novac..."
"A ne, ne mogu..." prekinuo sam ga.
"Tvoj je novac!" prekinuo je i on mene", a onda uzeo novcanice iz mojih ruku, stavio ih u moj dzep, potapsao me po ramenu i rekao: "Ujutru sa novcem otidji na banku, javi se gospodinu Risti Galanosu, pozdravi ga od mene, i reci mu da ti otvori stednju na banci, i na nju stavi te tri novcanice."
"Hocu! Hvala vam gospodine Aleksa."
"I upamti!" nastavio je gospodin Aleksa prije nego se poceo peti uz stepenice: "Ovaj novac nikad ne smijes podici i potrositi! Oplemenjuj ga dodavajuci mu sve novu i novu stednju, pa ces biti bogat covjek, po onoj narodnoj:
´U radise svega bjese, a u stedise i jos vise.´"
* Istinitom pricom Aleksin stedisa koju je specijalno za "Dijasporu" napisao knjizevnik Danilo Maric podsjecamo na godinu 1924. kada je umro jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike Aleksa Santic. Santic je rodjen 1868. godine u Mostaru, gdje je proveo veci dio svog zivota. Bio je jedan od osnivaca kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog pjevackog drustva "Gusle". Tu je upoznao i druzio se sa poznatim pjesnicima tog doba; Svetozarom Corovicem, Jovanom Ducicem, Osmanom ÐDjikicem. Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. Danilo Supljeglav (1896-1978) je bio segrt kod Svetozara Corovica od 1910 do 1915., kada se zbio dogadjaj iz ove price. Puno godina kasnije, tacnije 1975. godine Supljeglav je procitao pricu Danila Marica Gospodin Aleksa, napisanu i objavljenu 1974 godine. Tim povodom ispricao je dogadjaj koji je dat u ovoj najnovijoj prici. Danas afirmisanom piscu Danilu Maricu, koji zivi u rasejanju, pricu Aleksin stedisa "Dijaspora" unosi u njegova bibliografska djela povodom 80-to godisnjice odlaska Alekse Santica u besmrtnike srpske lirike.
_____
Dijaspora, Stockholm, broj 37, januar-februar 2004. godine
|
