Knjiga o borbi dobra i zla izazvala (nove) izlive mržnje

Mladi pisac Savo Heleta

Sve je počelo nakon intervjua koji je Savo Heleta dao portaluwww.sarajevo-x.com o svojoj prvoj knjizi ”Nije bilo moje vrijeme da umrem” (”Not My Turn to Die”). Knjiga se bavi zbivanjima u ratnom Goraždu od maja 1992. do aprila 1994. godine. Mladi pisac, koji je rat doživljavao i preživljavao kao trinaestogodišnjak govorio je o knjizi, dobrim i zlim ljudima u njegovom rodnom gradu - likovima iz knjige. Ničiji obraz od njih, bez obzira kojoj religiji pripadali, nije krio. Napisao je, slobodno se može reći, snažno djelo koje nosi mirotvoračku poruku i nadu da će dobro nadvladati zlo u ljudima. Međutim, sudeći po reakcijama čitalaca bar što se tiče dejtonske Bosne i Hercegovine, još je mnogo onih koji u sebi nose zlo i mržnju prema drugima - koji nisu iz njihovog plemena. Evo nekih izvoda iz komentara na intervju Save Helete.

”Goraždanin 2” mu je poručio da dođe u Goražde i obećao mu da će ga ”zadaviti golim rukama i da mu je žao što ga u ratu nije zaklao”. Posjetilac portala www.sarajevo-x.com sa pseudonimom ”Sarajevo” kaže da je autora ”trebalo streljati”. Izvjesni ”Islamista” je napisao: ”Ako bude drugo poluvrijeme, neće živ Srbin ostati u Sarajevu.” A ”Asko” prijeti: ”E, Savo, da mi te se dočepati pa da samo pet minuta kroz moje ruke prođeš, mislim, ne bi ti više ništa trebalo na ovom svijetu”. I tome slično. Novi izlivi mržnje i prijetnje. Međutim što se tiče knjige treba reći da je teško vjerovati da je i jedan od tih anonimnih ljudi pročitao djelo koje se pojavilo na engleskom jeziku a koje je povod za njihove prijetnje i izlive mržnje. Našli su povod u imenu autora i temi knjige. Knjiga ”Nije bilo moje vrijeme da umrem” iz koje prenosimo dva fragmenta na srpskom jeziku jeste izuzetno vrijedno djelo. Najavilo je Heletu kao vrsnog pripovjedača koji odlično zapaža i još bolje razvija priču o ratnom Goraždu. Kod njega je u prvom planu čovjek i njegovo djelo. Dobro ili zlo djelo. Nekog od njegovih junaka to djelo još više očovječuje, iz njega se širi čovjekoljublje a nekog od junaka, opet, spušta na najniže granice, tako da se čitalac treba upitati je li to djelo čovjeka ili zvijeri u čovjeku. Heleta je u slikanju ratnog Goražda nepristrasan, on ne gleda je li to djelo muslimana ili Srbina, on gleda i slika čovjeka u ratu. Onakvog kakav je bio u određenom trenutku.

O knjizi ”Nije bilo moje vrijeme da umrem” se odavno priča. To je to knjiga koju valja pročitati. O njoj će se još dugo pisati kao rijetko dragocjenom djelu o suludom ratnom vremenu.

Savo Heleta se rado odazvao našoj molbi za razgovor.  

- Kako je izgledao Vaš životni put nakon što ste napustili Goražde plivajući niz Drinu i kako je došlo do ideje da se napiše knjiga?

- Prije šest godina dobio sam stipendiju da studiram u SAD, na Saint John’s University (država Minesota). Studirao sam istoriju i menadžment. Ne znam zbog čega, ali sam odlučio da se u studijama istorije fokusiram na Afriku. Nakon dubljeg upoznavanja i proučavanja konflikta u Južnoj Africi, a posebno nakon upoznavanja toka pregovora koji su okončali apartheid početkom devedesetih godina, odlučio sam da jedan semestar provedem u toj zemlji. Bio sam uvjeren da se iz prve ruke može naučiti i više i bolje.
Sa grupom od 25 američkih studenata, studirao sam šest mjeseci na Nelson Mandela Metropolitan University u Port Elizabeth (Južna Afrika). Učeći o apartheidu i konfliktu upoznali smo dosta ljudi koji su sve to preživjeli. Tako smo upoznali dva čovjeka koji su proveli 14 godina kao politički zatvorenici, da bi 1992 izašli iz zatvora i počeli da rade na promociji mira u zemlji. Vraćajući se iz posjete tim ljudima, jedan od četiri saputnika, mojih kolega studenata, u automobilu- sjetio se da je devedesetih godina bio konflikt u Bosni i pitao me gdje sam ja bio u to vrijeme. Ukratko sam ispričao o tome kako je moja porodica ostala u Goraždu, o terorisanju, napadima, zatvaranju u logor, gladovanju, dobrim ljudima koji su nas puno puta spasili od sigurne smrti. Moji saputnici ostali su zaprepašteni. Kada su se sabrali, nakon nekog vremena, sva četvorica su rekli da trebam pokušati napisati nešto o svemu tome.

Nisam tada bio siguran da bi ja mogao početi pisati. Završavao sam treću godinu studija i čekala me zadnja, veoma teška godina. Problem je bio i to što sam želio, ako već odlučim, da knjigu napišem na engleskom jeziku koji do 2002. godine nisam najbolje govorio. Nakon završenih studija u Južnoj Africi vratio sam se u Ameriku. To ljeto 2005. godine proveo sam sa jednim od prijatelja, njegovo ime je Michael Scharenbroich, koji je bio sa nama u automobilu kada sam pričao o dogadjajima iz rata. Svakodnevno me nagovarao da počnem da pišem. I tako je počelo, odlučio sam sam da ispričam priču o ratu iz mog ugla, ono što sam ja preživio i kako sam ja to vidjeo.

 
Knjiga o dobru i zlu u covjeku koja je objavljena na engleskom, izlive mržnje izazvala je na jeziku kojim danas govore Bošnjaci u BiH

Naša uobičajena ishrana sastojala se od dvije tanke kriške hljeba na dan i nešto čorbe od pirinča ili pasulja. Večera je postala rijedak luksuz rezervisan za ona vremena kada bismo nekako došli do posebne hrane. Moji roditelji su često pokušavali da sestri Sanji i meni daju da pojedemo više odvajajući od svog dijela, ali smo mi uvijek odbijali.

Kako je oskudica hrane bila svakodnevna pojava, nikada nismo bacali ništa što je bilo za jelo. Ja bih jeo i najsitnije mrvice hljeba koje bi ostajale na stolu posle sječenja vekne hleba. Majka nikada nije morala da briše sto.

Ja sam često zapadao u očaj i bio umoran od višednevnog gladovanja. To što nisam imao šta da radim, sem da mislim na glad, samo je potpaljivalo moje beznađe. Tada bih lutao po stanu u nadi da ću naći neku zaboravljenu konzervu mesnog nareska ili bilo kakvu drugu hranu. Uzalud bih pretraživao sve fioke i police u stanu i zavlačio se pod krevete i otomane. Ne našavši ništa, ostatak dana bih proveo osećajući se jadnim.

Jednog hladnog, zimskog dana, deda je otišao da vidi da li će Crveni krst uskoro dijeliti neku hranu. Prošlo je skoro mesec i po dana od kada su raspodelili male količine ulja, brašna, mlijeka u prahu, žita i pirinča. Mada smo bili veoma štedljivi, pokušavajući da razvučemo hranu, sve bi bilo potrošeno u roku od mjesec dana. Poslednjih nekoliko dana majka je kuvala tri crvena krompira a onda ih prepolovila, tako da je svako od nas mogao da dobije po pola krompira na dan. Sada više nije bilo ni krompira.

Utučen, smrznut i gladan, deda, kada je saznao od Crvenog krsta da će se neka hrana možda djeliti za par dana, rješio je da krene kući. Vraćajući se, sreo je Ibru, prijatelja muslimana.

Kada se vratio kući, deda nam je ispričao o tom susretu.

"Sreo sam Ibru i njegovu ženu kada su išli u njihovo selo. Moraće da prepješače oko dvadeset kilometara da bi počeli da pripremaju zemlju za sjetvu. Rekoše da moraju da krenu rano jer moraju ručno da očiste i izdrljaju zemlju.

"Pitali su me kako živimo i kako izlazimo na kraj sa nestašicom hrane. Rekoh im da danima imamo malo hrane ili da je nemamo uopšte. Ibro reče da bi nam pomogao da može, ali ni oni nemaju dovoljno hrane za svoju porodicu. Reče da će pokušati da nam pomogne na ljeto.

Pričali smo neko vrijeme, a prije nego što su krenuli, Ibro reče da imaju samo veknu hljeba koju su ponijeli da bi imali šta da jedu u selu tokom vikenda. Rekao mi je da je uzmem. Kaže da je za Sava i Sanju.

Odbio sam, ali je on izvadio hljeb iz torbe, strpao mi ga u ruke, brzo se oprostio i otišao. Nisam imao vremena da odbijem.

“Evo hljeba", reče deda i stavi ga na sto. Ta vekna hljeba nas je odr žala u životu skoro nedelju dana.

Priča koju nam je deda ispričao pomogla mi je da shvatim da se ljudi ne mogu djeliti po etničkim pripadnostima, religiji ili bilo čemu drugom, već samo na dobre i loše. U svojoj glavi sam Ibru i njegovu ženu smestio na vrh grupe koju su sačinjavaju dobri ljudi.

Ovaj događaj me je naučio i nečemu vrlo važnom kada je moj deda u pitanju. Sigurno je ostavio veoma pozitivan utisak na Ibrin život kada se on tako rado odrekao jedine hrane, hrane koju je namjeravao da podjeli sa ženom tokom narednih nekoliko dana. 

Fragment iz knjige „Nije bilo moje vrijeme da umrem” , strana 116-117

- Kako biste Vi, kao autor, u najkraće predstavili knjigu?

- Knjiga donosi običnu ljudsku priču o patnji, stradanju i preživljavanju za vrijeme rata u Bosni, o uništavanju jedne predivne zemlje, o zlim ljudima koji su isplivali na površinu kao i o dobrim ljudima koji su, bez obzira na sve, ostali dobri ljudi i činili sve da pomognu svoje poznanike i prijatelje.

- Kako zainteresovani čitaoci mogu doći do Vaše knjige?

- Knjiga se može kupiti u mnogim knjižarama u Americi, Kanadi, Britaniji, i Australiji. Takođe, može se kupiti na Internetu, na www.amazon.com u Americi, www.amazon.de u Njemackoj i Evropi, kao i na mnogim drugim web stranicama. Na mojoj web stranici, www.savoheleta.com, se može naći lista sa Internet- prodavnicama širom svijeta gdje se može kupiti knjiga.

- Jednog od junaka Vaše knjige Ibru i njegovu ženu smestili ste na vrh grupe koju sačinjavaju dobri ljudi. Taj fragment ilustruje ovaj razgovor sa Vama i prvi put se pojavljuje na srpskom jeziku u prevodu Saše Važić. Uzeli smo ovaj fragment o dobrom djelu čovjeka ali i onaj drugi- kada iz drugog čovjeka, govori zlo i rješenost da presudjuje sam o nečijem pravu na život, da bi čitaocu približili temu i sadržaj knjige. Vaša knjiga je zapravo, borba dobra i zla. Kako danas i u globalnom svijeti a posebno u BiH gledate na borbu te dvije suprotnosti?

- Moj prijatelj iz Amerike, direktor instituta koji se bavi promocijom mira u svijetu, mi je jednom prilikom rekao da mi živimo u svijetu gdje je tako lako pridobiti masu ljudi, političare i novac da se ide u rat, a da je veoma teško to isto uraditi sa ciljem promocije mira. Ovo je slučaj svuda u svijetu i čini mi se da zlo često ima više podrške nego dobro. Zbog toga se dobri ljudi moraju još više suprostavljati zlu. Ja se nadam da ću svojim primjerom, kroz knjigu i kroz moj budući rad, doprineti promociji mira.

- Kako su kritičari u Americi primili knjigu, da li je bilo prikaza knjige?

- Knjiga je do sada dobila veoma pozitivne kritike od onih koji su je pročitali. Mnoge diplomate, ambasadori i politički analitičari iz Amerike su oduševljeni knjigom. Svakodnevno mi se javljaju obični ljudi iz Amerike, Kanade, Australije, i Evrope koji su pročitali knjigu i svi imaju samo pozitivne komentare. Dobijam često poruke od ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, svih nacionalnosti, i svi do jednog samo imaju riječi hvale za knjigu.

- Sa portala Sarajevo X znalo se od ranije za negativne reakcije na knjigu koju, najvjerovatnije, ti ljudi koji su se o knjizi izjašnjavali tako kako su se uzjasnili nisu ni pročitali. Rječnik koji su koristili, jeste rječnik mržnje. Žalili su što Vas nisu ubili tada dok je rat trajao. Hoću da Vas pitam o tim reakcijama ali i da čujem Vaše mišljenje o tome, pogotovo što je njihov rječnik i danas toliko godina poslije rata rječnik mržnje?

- Očekivao sam svakakve reakcije, ali onaj izliv mržnje i primitivnosti me iznenadio i zaprepastio. Nadao sam se da će biti više normalnih komentara, ali je opet zlo preovladalo. Naravno, niko od tih ljudi nije pročitao knjigu. Dovoljno im je bilo to da je jedan Srbin napisao knjigu o dogadjajima u Goraždu za vrijeme rata da me proglase lažovom. Sa takvim ljudima, Bosna i Hercegovina nema budućnosti. S druge strane, ovi zli komentari me samo još više motivišu da nastavim sa svojim radom i promocijom knjige u svijetu.

- Mislite li se vratiti u Bosnu i Hercegovinu?

- Ja često posjećujem Bosnu, tamo mi žive roditelji, familija, i dosta prijatelja. Dolaziću u BiH i bivšu Jugoslaviju kad god mogu, ali ne vjerujem da ću u skorije vrijeme da se vratim da živim tamo. Trenutno završavam postdiplomske studije i planiram da nastavim sa školovanjem i doktoriram u oblasti konflikt menadžmenta i to će me zadržati u Južnoj Africi naredne dvije godine. Nakon toga ću da radim u ovoj oblasti, možda u Americi, negdje u Evropi ili u Africi.

 
Autor na jednom od sajmova knjiga u SAD

Mirišući na domaću šljivovicu, čovek po imenu Rasim klatio se u stolici dok je optuživao moje roditelje za gnusne zločine. "Svi ste vi isti! Neki od vas nas ubijaju granatama i snajperima, neki dostavljajući obaveštenja svojim prijateljima. Znamo da obavještavate četnike radio stanicom o našim vojnim položajima. A vaše komšije su nam rekle da su vas vidjele kako džepnim lampama odašiljate signale prema brdima."

Bio je 17. jun. Čuli smo od komšija muslimana da je Rasim spalio više srpskih kuća u našem dijelu grada od kada su počele borbe. Pijanac izranavljena lica koji je volio da izaziva tuče pre rata , on je od onih koje moj otac nikada ne bi pustio u kuću. Niko pametan mu ne bi vjerovao. A ipak, muslimanska policija ga je vrbovala kada je počeo rat.

Roditelji nisu htjeli da ga puste unutra. Njegov mitraljez ih je primorao da se predomisle.

Ispitivao ih je više od četiri sata; moja sestra Sanja i ja smo bez reči sjedili na kauču između mame i tate. Obučen u zelenu maskirnu uniformu, Rasim je sjedio na stolici, pušeći jednu cigaretu za drugom. Njegov mitraljez je ležao blizu njega, na trpezarijskom stolu, sa puščanom cjevi okrenutom prema nama. Posmatrao sam kako njegova ruka kreće prema AK-47 kad god ne bi bio zadovoljan nekim odgovorom. Milovao je cjev, klizio prstom prema obaraču.

Priče o špijunima i svjetlosnim signalima nisu za nas bile nove. Moj učitelj, naš prijatelj Todor i mnogi drugi bili su optuženi kao špijuni i ubijeni a da im prethodno nije bilo suđeno. Ubice nikada nisu mogle da dođu do dokaza, a u našem slučaju optužba za davanje svetlosnih signala je bila potpuno nelogična. Naš dom je bio okružen zgradama.

"Jednom je ovde dolazila policija i pretražila cijeli stan", reče moj otac. "Nisu pronašli ništa nezakonito. Imao sam pištolj, dozvolu i metke. Oduzeli su mi sve to i izdali potvrdu."

Moja majka skoro povika: "Policija može opet da dođe i pretraži kuću ako sumnja da još uvek nešto krijemo."

Rasim ih je ignorisao: "Priznajte, bolje sada nego posle. Znam ljude koji su spremni da vas odvedu na rijeku. Metak u glavu, skotrljaju vas u Drinu i onda plovite sve do Srbije."

Moji roditelji izmeniše poglede, pa onda pogledaše sestru i mene.

Mogao sam da vidim da su uplašeni. Ne rekoše ništa.

Rasim je sjedio na trenutak čekajući. Onda odjednom poče da maše puškom rekavši: "Ako ne sarađujete, završićete u Drini". Zatim ustade i ode, tresnuvši vratima za sobom.

Sjedili smo sleđeni. Uhvati me strah; jezive misli su mi se motale po glavi. Mogli smo samo da čekamo na smrt! Jedino smo se mogli nadati da će ona biti brza, da nas neće mnogo boleti.

Fragment iz knjige „Nije bilo moje vrijeme da umrem”, strana 43 - 44

- Bili ste trinaestogodišnji dječak kad je izbio rat. Knjiga je jedan dokument o tome kako je jedna srpska porodica proživjela rat u Goraždu na Drini. Danas ste akademski obrazovan čovjek koji je na postdiplomskim studijama. Nema sumnje, u svijetu je velik broj i Srba i Hrvata i muslimana iz BiH koje su, kao djecu, vjetrovi rata raznjeli po cijelom svijetu u kojem su stekli obrazovanje. Šta biste poručili političarima u BiH koji svojim činjenjem a posebno nečinjenjem projektuju situaciju takvu kakva je u BiH?

- Ja imam puno prijatelja iz BiH koji su studirali sa mnom u Americi i koji su se vratili u BiH. Nedavno sam saznao da njihove diplome, sa najpriznatijih univerziteta u Americi, nisu priznate u Bosni, i da moraju da apliciraju nekoj BiH instituciji i da se nadaju da će nakon nekoliko mjeseci i nekoliko stotina eura njihove diplome biti priznate. Ovaj primjer pokazuje kako političare u BiH uopšte ne zanima budućnost zemlje i mladih ljudi u njoj. Umjesto da čine sve da vrate te mlade ljude i da na njima zasnivaju budućnost, oni ih tjeraju da zauvijek napuste zemlju. Žalosna je budućnost sa takvim političarima.

- Kažete da ne znate zbog čega ste se odlučili da se bavite nekadašnjim konfliktom u Južnoj Africi, ali ta tema uz ono što se lično doživjeli doprinjela je, pretpostavljam, da se uključite u rad pokreta u svijetu koji rade na razvijanju mira tamo gdje su konfliktne situacije. Šta mislite mogu li se na istom zadatku naći nekadašnja djeca iz nekadašnje zemlje, koja su se obrazovala u zapadnom svijetu, na prestižnim univerzitetima, pa da to isto rade za dobrobit mira, tolerancije i razumjevanja medju različitim etničkim grupama na brdovitom uvijek rovitom Balkanu?

- Ovo se upravo meni desilo. 1999 godine sam postao dio PeaceTrails Youth Leadership Programa koji je svake godine okupljao oko 40 mladih ljudi iz BiH. Mi smo putovali u Ameriku na tri sedmice, tamo boravili u kampovima za mlade, nakon toga se vratili u BiH i radili na raznim projektima u sredinama gdje smo živjeli. Prije šest godine otišao sam da studiram u Americi, pošto sam dobio stipendiju od čovjeka koji se zove Daniel Whalen, koji finansira PeaceTrails Program. Te godine je još nekoliko mojih prijatelja iz istog Programa dobilo stipendije, a svake naredne godine još nekoliko njih. U proteklih šest godina, oko 50 mladih ljudi iz BiH je studiralo u Americi, finansijski podržani od strane gospodina Whalena. Većina ovih mladih ljudi želi da se vrati u BiH i pomogne razvoju zemlje. Mnogi su se vratili ali ne mogu danas naći posao u BiH...

- Vjerovatno imate planove da se knjiga pojavi na srpskom jeziku. Kada se to može očekivati?

- Nadam se da ću uskoro naći izdavača zainteresovanog da objavi knjigu na srpskom. Postoji veliko interesovanje za knjigu u BiH, Srbiji, kao i medju našim ljudima širom svijeta koji ne razumiju engleski. Posebno želim da knjiga izadje na srpskom radi mojih roditelja, koji su glavni junaci knjige a ne mogu da pročitaju knjigu dok ne bude prevedena na srpski.