U raspravama oko uvođenja srpskog kao službenog jezika i ćirilice kao službenog pisma u Vukovar i ostale sredine u kojima Srba ima preko jedne trećine u ukupnom stanovništvu, poznata lingvistkinja Snježana Kordić mnoge je neugodno iznenadila izrazivši protivljenje toj ideji. No tako je ostala dosljedna svom dugogodišnjem naučnom radu i tezama izloženima i u knjizi “Jezik i nacionalizam”, prema kojima je riječ o jednom jeziku, a komunikaciju među ljudima treba što više pojednostaviti, a ne umjetno forsirati jezične i pismovne razlike. To što je do sada objavila više knjiga i 150 radova iz oblasti gramatike, sintakse, lingvistike teksta, pragmatike, korpusne lingvistike, leksika, sociolingvistike, jezične politike i standardologije, a od 1993. daje svoj naučni doprinos i predaje na univerzitetima u Bohumu, Minsteru, Berlinu i Frankfurtu na Majni, dokazuje njenu vrsnost u naučnom pristupu jezičnim pitanjima.

- Uvođenje ćirilice kao službenog pisma u Vukovar objašnjava se i opravdava raznim argumentima, a pritom se poziva i na zakonske akte i dokumente. Koliko je to, po vašem mišljenju, ispravno?

- I ako bi natpisi ostali samo na latinici, to bi bilo potpuno u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina RH jer tamo desetak puta piše da se manjini moraju osigurati razna prava, citiram, "na pismu kojim se služi". A Srbi i u Hrvatskoj i u Srbiji svi znaju latinicu, čak velika većina Srba u obje države više koristi latinicu u svakodnevici nego ćirilicu. Budući da je i latinica pismo Srba, znači da je dosadašnja situacija u skladu s Ustavom. A u skladu je i s Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima. Povelja ni ne spominje različito pismo, nego govori jedino o jeziku. Kaže da manjinski jezik može biti samo onaj koji je doista različit od većinskog, i navodi da dijalekt to ne može biti (jer nije dovoljno različit). A jezik Srba čak nije ni drugi dijalekt, nego je iz istog dijalekta, iz štokavice. Dakle, prema Evropskoj povelji ne može se u našem slučaju govoriti o dvojezičnosti.

Forsiranje razlika

- U prijašnjim ste razgovorima napomenuli da nitko nikom ne može ukrasti jezik, ali se iz reakcija s lanjskog skupa u HAZU-u o ćirilici, održanog prije ulaska Hrvatske u EU, moglo shvatiti da netko nekom pokušava preoteti historijske artefakte i ličnosti?

- Mislim da se taj skup sasvim slučajno vremenski poklopilo sa skorašnjim ulaskom u EU. Jednostavno, nakon što su ultranacionalisti izgubili izbore, kroatist Mateo Žagar je inicirao skup o ćirilici jer je procijenio da može staviti na dnevni red ono što je bilo potiskivano i s čime se stalno suočavao u svojim istraživanjima, a to je da se u davnim stoljećima ćirilica upotrebljavala na teritoriju današnje Hrvatske. Ova prepiranja koja spominjete oko toga čijoj naciji nešto ili netko pripada besmislena su za stoljeća prije 19-og jer tek od tada je krenuo proces pravljenja hrvatske i srpske nacije. A za period nakon toga treba poštivati nacionalno izjašnjavanje osobe o kojoj se radi.

- Koliko su rasprave oko toga čija je ćirilica opravdane, kad se ima na umu da su oba pisma, kao i glagoljica, u ovaj dio Evrope na neki način uvezena?

- Jasna stvar da nijedno pismo nije ekskluzivno ni hrvatsko ni srpsko. Nacionalisti i inače imaju poremećenu percepciju stvarnosti.

- Bi li percepciji ćirilice kao jednog od pisama u Hrvata pomoglo kad bi se, kao što je predložio profesor Žagar, uvelo njezino učenje u škole, makar na nekoliko nastavnih sati, tek toliko da je učenici mogu sricati?

- Suzdržana sam da se učenicima još povećava satnica, trebalo bi ju drastično smanjiti i izbaciti mnoštvo stvari indoktrinacijskog karaktera kojima su izloženi na nastavi povijesti, vjeronauka, književnosti i jezika. Ali vjerujem da bi bilo dobro da se jedan školski sat u svim hrvatskim školama posveti ćirilici, u obliku igre da svatko svoje ime vidi kako izgleda na ćirilici. Tek toliko da se makne demonizacija s nje. I da vide kakvo pismo za isti jezik danas koristi određen broj ljudi u susjednim državama. A ulagati više vremena u uvježbavanje svatko može sam ako želi. Doduše, u današnje vrijeme dovoljno je pritisnuti jednu tipku na kompjuteru i on vam prebaci tekst s ćirilice na latinicu i obrnuto. Ćirilicu su koristili u davnim stoljećima na teritoriju današnje Hrvatske oni rijetki pretci današnjih Hrvata i Srba koji su uopće bili pismeni. Ali to samo po sebi nije dovoljan razlog da se daje značajniji prostor ćirilici u današnjim školama. Djecu treba pripremati za budućnost, a ne da troše vrijeme na stvari koje će im slabo trebati u životu. To što ja jednakom brzinom pišem i ćirilicom i latinicom nije dovoljan razlog da isto tražim i od mladih generacija. Da ne spominjem kako baš nikakvu praktičnu svrhu nema forsiranje po školama glagoljice, koja više nigdje u svijetu nije pismo u svakodnevnoj upotrebi.

- U Srbiji odavno ističu da su i latinica i ćirilica, kao i ekavski i ijekavski izgovor, obilježja srpskog književnog jezika, odnosno jezika koji Srbi nazivaju srpskim, pa se i oba pisma ravnopravno koriste, unatoč gunđanju nacionalista da nema dovoljno ćirilice?

- Ali trebalo bi iskreno reći da je postojanje dva pisma mana, kako unutar iste države tako i uopće. Nije slučajno što skoro sve države u svijetu imaju jedno pismo, a još bolje bi bilo kad bi sve države u svijetu koristile isto pismo. Svjesni toga neki državnici su radili u tom smjeru, na primjer Kemal Atatürk je prije stotinjak godina u Turskoj zamijenio arapsko pismo latinicom da bi se približio Evropi. Što se tiče Srbije, u njoj se prirodno proširila latinica i prevladala, a ćirilica bi prirodnim putem postala još marginalnija kad je ne bi forsirali određeni politički krugovi. Sve to skupa i u Srbiji i u Hrvatskoj je forsiranje razlika, i pritom se poseže i za nametanjem vlastitoj naciji. Kao što je postojanje više pisama mana, tako je i postojanje više jezika mana jer predstavlja barijeru u sporazumijevanju ljudi. Treba iskreno reći da je mana Evrope što ima niz različitih jezika jer to otežava komunikaciju. Zato je nedavno predsjednik Njemačke Joachim Gauck u svom velikom programskom govoru predložio da engleski jezik bude jezik svih građana EU, za sve generacije i sve životne situacije.

Jezični aparthejd u Vukovaru

- Koliko je sazrelo vrijeme da se jezik koji su mnogi nastojali rascijepiti ponovno shvati i prihvati kao zajednički, jezik koji, kako je rekao Krleža, Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim? U posljednje se vrijeme čuju takvi prijedlozi…

- Da, to se čuje od brojnih hrvatskih intelektualaca, ali evo ove godine na prijemuu Novinarskom domu premijer izjavljuje a odmah potom i lider hrvatskih Srba da se radi o dvojezičnosti. Dok su jedan za drugim govorili o "dvojezičnosti", kao da nisu primijetili da to govore na istom jeziku. Ja sam se prilikom odrastanja svakodnevno družila s osobama druge nacionalnosti iz Vukovara i okolnih sela, i dobro znam kolika je neistina reći da oni govore drugim jezikom. Ekavica nije drugi jezik - pa pogledajmo samo kolike varijacije postoje unutar njemačkog ili engleskog jezika. Pogotovo je problem kad netko tko je sveučilišni profesor lingvistike kaže da je riječ o dvojezičnosti. Pritom opravdano ne poistovjećuje dvojezičnost s dvopismenošću jer ih u istoj rečenici navodi kao odvojene stvari, što znači da pod dvojezičnost naravno ne misli na ćirilicu, nego doista tvrdi da se radi o dva jezika. Što bi na to rekao učitelj Milorada Pupovca pokojni Dubravko Škiljan koji je u Arkzinu govorio o tome pod naslovom "Nemoguće je dokazati da su hrvatski i srpski dva različita jezika". Mislim da imam i nekakvo moralno pravo iznijeti ove zamjerke jer kad sam ranih 90-ih dobila mjesto na kroatistici i razmišljala što ću objaviti kao svoj prvi tekst, odlučila sam da napišem i objavim u jednom hrvatskom časopisu opširan i pohvalan prikaz disertacije M. Pupovca "Jezik i djelovanje". A to su bila vremena kada je kćerka akademika Stjepana Babića, koja je dijelila isti kabinet sa mnom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, lijepila po hodnicima fakulteta novinske članke u kojima su blatili Škiljana i Pupovca. Pozitivnim prikazom o knjizi autora na kojeg je otvorena hajka svjesno sam riskirala da dođem na zub nekim moćnim krugovima. Želim istaknuti da je neizmjerno važno što je Pupovac u Novostima omogućio bivšim Feralcima da slobodno pišu. Kao političar, Milorad Pupovac zaslužuje niz pohvala, među ostalim i zato što je naspram prosječnih političara puno razboritiji i što javne govore izvodi na jednoj razini netipičnoj za većinu drugih, ali sve to ne opravdava da mu se gleda kroz prste kad tvrdi da se radi o dvojezičnosti. Time je suodgovoran za jezični aparthejd u Vukovaru gdje djecu u vrtićima i školama razdvajaju po nacionalnoj osnovi u ime navodno različitih jezika.

- Ne bi li integraciji učenika trebalo prethoditi stvaranje kurikuluma i nastavnih planova i programa koji će biti prihvatljivi i hrvatskoj i srpskoj djeci i njihovim roditeljima?

- Apsolutno. To sam već predlagala u ovim novinama prije par godina. S tim da djecu pitati nema smisla jer oni su premladi da objektivno prosuđuju, a roditelji su uglavnom predmet manipulacije nacionalnih vođa. Znači, zajednički nastavni plan i program i udžbenike bi na temelju znanstveno dokazanih spoznaja trebali napraviti objektivni znanstvenici, a njih na ovim prostorima skoro pa i nema. Eto, pojedini autori udžbenika za jezik, na primjer Josip Silić, opravdavaju svoje odbacivanje činjenice da se radi o jednom jeziku time što kažu da su oni za pluralizam mišljenja. No, jasno da svatko može iznijeti svoje mišljenje, ali u znanosti vrijedi jedino ono što se može i dokazati kao istinito. Svatko može iznijeti neku teoriju, međutim za znanost je prihvatljiva samo ona koja je primjenjiva na sve slučajeve iste vrste, dakle, ako po Silićevoj teoriji Hrvati i Srbi govore različitim jezicima, onda bi to značilo da i Amerikanci i Britanci govore različitim jezicima, isto i Austrijanci i Nijemci. A to nije točno. Znači, ta teorija je neodrživa. Još da napomenem da se baš na standardnojezičnoj razini radi o istom jeziku kod spomenutih primjera. Tako i Srbi i Hrvati međusobno se razumiju s lakoćom jedino kad govore na svojoj standardnoj nacionalnoj varijanti, a kad govore dijalektalno, sporazumijevanje se drastično smanjuje.

- Jesu li tuđice doista dobile prednost nad hrvatskim riječima, na što je ponovno upozoreno na nedavnoj tribini u povodu Svjetskog dana materinskog jezika?

- Puristi su stvarno bezočni u razmjerima krivog prikazivanja stanja kako bi opravdavali još i još novih purističkih nametanja. Pritom im je omogućena stalna i besplatna propaganda na Hrvatskoj televiziji, koja iz dana u dan pušta puriste, a purizam je suprotan od lingvistike.

Pitanje odgovornosti nekih “kroatista”

- Ohrabruje li novi jedinstveni hrvatski pravopis iz kojeg se, prema najavama, izbacuju neki rogobatni oblici, primjerice “strjelica”, “pogrješka”, “ne ću”…?

- Ako se budu rukovodili praksom pisanja velike većine ljudi u Hrvatskoj, onda će se riješiti taj problem koji je nepotrebno napravljen. Trebalo bi pokrenuti pitanje odgovornosti osoba koje su stvorile taj suvišni i umjetni raskol u hrvatskom društvu. Kako je bilo moguće da formalno lingvistički obrazovane osobe bez racionalnog razloga proglašavaju sve živuće Hrvate nepismenima i nameću njihovoj djeci da pišu drugačije od svojih roditelja? Neki od tih kroatista još nisu u dobi za mirovinu i predaju i dalje na fakultetima.

Novosti,list srpske zajednice u Hrvatskoj (Zagreb), broj 696, 19. aprila 2013. godine,razgovarao Nenad Jovanović

Tripitanjaplus…

Imenacijeijezikanemorajusepodudarati

Dijaspora:Hrvatskajepraktično članicaEUdoksudrugezemljeBalkanskogpoluostrva,kojesunekadkaorepublike činileSFRJ, predvratimaEU. UEUsadasekoriste 24 jezika.Godišnjitroškoviprevođenjasuokojednemilijardeevra. Američkaadministracijaudokumentuiz 2009. godine “Balkanskajezičkaproblematika” izrazilajezabrinutost štose “hrvatski, srpskiibošnjačkitretirajukaotrirazličitajezika”. Prematomdokumenturiječ jeo “dijalektimajednogjezika”. ŠtaViprocjenjujetekakav ćestavzauzetiEUojednorodnimjezicima, gledanosa čistolingvističkogstanovištaaliimogućihtroškovaprevođenja?

SnježanaKordić:UEUneegzistiranekovijećemudracakojiodređujuradiliselingvističkiostranimjezicimailine. NegoEUimaunazad 50 godina, još izvremenadokjebilaEvropskazajednica, pravilnikdaseulaskomsvakenove članicejezikkojionanavedeautomatskidodajenalistuslužbenihjezika. KadsuuvodilitakvopravilouEvropskojzajednici, nisunipomišljalidabinekadržavamoglabitinesretna štojošnekadržavagovoriistimjezikom, pada ćelažnopredočavatidagovorinavodnodrugimjezikom. Poznato je da je prednost za svaki jezik ako se govori i u nekim drugim državama. Mogu još napomenuti da se u našem slučaju čak ne radi ni o različitim dijalektima jer je sve to iz istog dijalekta, iz štokavice.

Dijaspora: U štampi Bosne i Hercegovine a pogotovo na Internet portalima prenose se tekstovi iz jednog u drugi medij. Pri tome, prevode se, po našem sudu, bespotrebno. Uz to u programima TV ili radija- u informativnim emisijama, počesto novinari mješaju srpskohrvatsku i hrvatskosrpsku varijantu jezika, pa se zna reći u trominutnom prilogu i opština i općina i saradnja i suradnja. U centralnoj informativnoj emisiji javnog servisa naizmjenično se, ćirilicom-latinicom, titluju imena i funkcije učesnika u emisijama. U jednom dijelu BiH, međutim, stasali su svršeni srednjoškolci koji nisu učili da se koriste i ćiriličnim pismom. Kako Vi komentarišete to silovanje jezika?

Snježana Kordić: Očito misle da čim je netko druge nacionalnosti, to mora značiti da govori stranim jezikom. Kao da se još uvijek rukovode Karlom Marxom po kojem se nacija podudara s jezikom. Ali u današnje vrijeme svatko bi morao znati da se nacija ne mora podudarati s jezikom jer Austrijanci nisu Nijemci, US-Amerikanci nisu Englezi i tako dalje, ima mnogo takvih primjera.

Dijaspora: Kako će se, po Vašem mišljenju, dalje razvijati jezička politika na južnoslovenskim prostorima i da li će jezik biti oslobođen nacionalističkog naboja?

Snježana Kordić: Ja se ne bih upuštala u proricanje. Mogu samo reći da se ništa neće popraviti ako se konkretno ne radi na popravljanju stanja.

DIASPORA broj 3 za 2013. godinu u prevodu Pontusa Lindgrena donijela je širi intervju sa lingvistom Snježanom Kordić porijeklom iz Hrvatske (Osijek 1964.) koja danas radi u Njemačkoj. Izvorno intervju je objavljen u glasilu srpske zajednice u Zagrebu ”Novosti”.Kapitalno djelo Snježane Kordić je «Jezik i nacionalizam» koje govori o političkoj diobi srpskohrvatskog hrvatskosrpskog jezika. Diplomirala je 1988. na Osječkom univerzitetu hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenska književnost. Godine 1991. prešla je na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je primljena za asistenta na Katedri za savremeni hrvatski jezik Odsjek za kroatistiku. Nakon što je završila postdiplomske studije lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala 1992. te odbranila disertaciju 1993., ponuđeno joj je da u Njemačkoj nastavi rad. Tamo je stekla status habilitiranog naučnika (nivo iznad doktorskog) 2002. godine. Radi kao naučni saradnik, docent i profesor na univerzitetima u Bohunu, Minhenu, Berlinu i Frankfurtu. Zalažući se za temeljne naučne principe u hrvatskoj lingvistici, pokrenula je 2001. u zagrebačkom časopisu «Republika» debatu kako bi u formi dijaloga s najistaknutijim predstavnicima kroatistike podstakla na suočavanje s nagomilanim kontradikcijama u kroatistici. Debata se dvije godine kasnije prenjela u novopokrenuti časopis «Književna republika» i trajala je skoro deset godina. Iz te maratonske debate rođena je knjiga «Jezik i nacionalizam” (Durieux, Zagreb 2010.). Svojim naučnim radovima Snježana Kordić, osporavana od jednog broja hrvatskih ali i srpskih lingvista, dokazuje da je srpskohrvatski jedan policentrični jezik, poput engleskog ili portugalskog, koji je trenutačno veštački podeljen, usled preovlađujuće politike nacionalizma.