Piše: Nedeljko Radanovic
Razmisljao sam, kao i svi vi, o tim nasim dusevnim i prostornim lutanjima po svijetu. Prilikom jednog knjizevnog susreta ovdje u Stokholmu, prije godinu i po dana, nasem velikom misliocu i pjesniku Beckovicu, postavio sam pitanje o nasoj sudbini. Pitao sam: ima li pemeti i uma u nasem narodu, koja moze da zaustavi nase raslojavanje i propadanje? Dobio sam odgovor: "Bolje bi bilo da sam ja tebi postavio to pitanje". Odgovor je bio posten, jer dok se luta ne zna se ni cilj ni put, ni gdje ce se stici. Tako je u sustini sa svima nama koji smo se okupili ovdje.
Danas je mnogo teza situacija sa nasim nacionalnim raslojavanjem i rasulom. Horizont je mnogo mracniji i neizvjesniji nego prije deset godina. Matica dogadjaja nosi nas brze i zesce. Duh posustaje, pogotovo kod nas starijih, jer nas povratak u domovinu je sve neizvjesniji.
Nas koji smo u rasejanju - tudja rijec dijaspora vrijedja, muce dvije brige. Kako pomoci sebi i kako pomoci otadzbini. A otadzbina nema ni sluha ni snage da se odazove na nase vapaje. Ona sije i rasejava svoju djecu po svijetu. Izgleda uzalud se otimati odrodjavanju, sto je tragicno, pogotovo za trecu generaciju. Kako njima objasniti da se ta i takva Majka treba voljeti po duznosti.
Program ovog Okruglog stola trebao bi biti iskljucivo po pitanjima kulture. Sa kulturom mozemo sacuvati svoj identitet i prenjeti ga na mlade generacije. Medju nama ovdje u Svedskoj, kao i sire u svijetu, ima mnogo strucnih i skolovanih ljudi koji mogu dati smjernice u nasem radu - jedino treba dobra organizacija. Kad bi se sabralo sve sto se stvara na polju kulture imalo bi se sta ponuditi i otadzbini, da nauci od nas. Zelio bih podsjetiti da ima vrlo lijepih i velikih primjera postojanja nasih kulturnih centara od prije 2,5 vijeka, u ondasnjoj Evropi. To su Sant Andreja u Madjarskoj, Trst u Italiji a da ne spominjem Vuka, Branka i ostale u Becu, pa onda Maticu srpsku u Budimpesti. Tragicno je da na njih pada zaborav u nasem narodu. Zasto se ne ugledati na njih. Da li ce se dogoditi ista stvar sa nama. Danas ima sirom svijeta na stotine takvih centara, ali nazalost nisu objedinjeni. Prije nekoliko godina na sav glas govorilo se o Svejetskom srpskom centru u Svajcarskoj. Poslije je to utihnulo. Bojim se da je to bila opet samo jedna politicka ujdurma. Misljenja sam da bi nam trebao jedan takav koordinacioni centar.
Govoreci o nama u rasejanju moglo bi se postaviti pitanje: da li mi, zaista, pripadamo nasem nacionalnom krugu i nasoj kulturi(!?) ili smo postali nesto posebno, specificno, nakon trideset ili ceterdeset godina zivota u tudjini? Objektivno gledano postali smo ljudi sa dva kulturna i nacionalna identiteta. Zeljeli mi to ili ne, zivot je ucinio svoje. Sabrale su se misli i godine u toku naseg dugog boravka u tudjini. Stvara se i na kulturnom polju i pored svih teskoca. To dugo i veliko iskustvo trebalo bi preko kulturnih institucija prenjeti na nase mladje generacije. Jedan skup, kao ovaj danas, trebao bi biti dobar pocetak i dobar primjer ukoliko sagledamo cinjenice i izvucemo prave zakljucke o svim pitanjima sa kojima se suocavamo.
Svi mi znamo da je kultura vazan segment u nasem zivotu, a pogotovo za nas koji smo odvojeni od rodne grude. Pitanje je koliko smo se kao pojedinci angazovali i pomogli razvoj nase kulture ovdje medju nama u Svedskoj. Kada je u pitanju kultura u iseljenistvu, navescu samo jedan primjer za koji sam nedavno saznao. U mojem Herceg Novom postoji Gradska biblioteka i u njoj Zavicajna zbirka koju posjetim svaki put kad se nadjem u rodnom kraju. Prije petnaest godina poslat je legat od 6. 000 knjiga jednog mog Bokelja iz Buenos Airesa, kao poklon Zavicajnoj zbirci. Medju tim knjigama pronadjena je knjizica o "O srpskom karakteru Boke Kotorske". Preko te male knjizice doslo se do pisca Laza M. Kostica autora velikog i obimnog djela od 10.000 stranica koje je nastalo u egzilu - u Svajcarskoj i koje je nasoj kulturnoj javnosti bilo potpuno nepoznato do prije tri godine. Gospodin profesor doktor Lazo M. Kostic porijeklom iz Boke Kotorske napisao je u odbranu srpstva vise nego svekoliko iseljenistvo zajedno. Radio je to onda kada se nije smjelo slobodno pisati, niti braniti. Djela Kostica objavljena su prosle godine u Beogradu.
Ne smijemo zaboraviti da sav ovaj nas nacionalni lom i raslojavanja proizilaze iz razloga sto je nas narod u posljednjih 55 godina bio izlozen jednom nehumanom politickom eksperimentu - sta i koliko se moze uraditi sa jednim narodom. Izgleda da je to posljednjih deset godina preuzela takozvana medjunarodna zajednica. Vjerovatno smo pogodni kao objekt za eksperimente. Kroz sve muke kroz koje je prosao i prolazi nas narod, prosli smo i propatili i mi ovdje, iako daleko od domovine. Malo nam je pomogla utjeha da odavde nijesmo ucestvovali u svemu tome. Kad se drvo zasjeca, potresaju se sve grane. Oduzeto je i nama deset godina normalnog zivota.
Zivjeli smo, radili, radjali djecu i umirali u iseljenistvu- sve privremeno. Za nasa gradjanska prava u matici niko nista nije pitao, niti je ko pominjao ta prava. Dozivjeli smo da vidimo da su bili privremeni i oni koji su nam ispirali mozak. Novi vlastodrsci u nasoj otadzbini mnogo podsjecaju na NATO. Mnogo price o demokratiji i slobodi, a tamo samo hapsenja i sudjenja, ne zele dijalog sa nama u rasejanju. Ispada mnogo su zauzeti vlascu kao i nihovi prethodnici. Malo novog. Prvo demokratsko nacelo jeste pravo glasa, a nama je to pravo uskraceno. Kako onda da uspostavimo dijalog sa maticom, kako da saradjujemo, kako da uticemo na sustinske odluke koje se ticu bas nas u iseljenistvu- a o kulturi da i ne govorimo. Smatram da je pravo glasa sustinsko pitanje i da bi ga trebalo pokrenuti u Skupstini Jugoslavije. Isto tako, trebalo bi pokrenuti pitanje posjedovanja nasljedne imovine u otadzbini za one koji imaju strano drzavljanstvo. Sve dok se to ne uradi uzaludni ce biti ovakvi i slicni skupovi. Iako smo strani drzavljani, ovdje u Svedskoj, imamo pravo glasa na komunalnim i sreskim izborima. Prije dvanaest godina procitao sam jedan oglas u Dagens Nyheteru, na pola stranice, koji je objavila ambasada Brazila u Svedskoj. Obavjestavali su svoje gradjane u Svedskoj da su u toku komunalni izbori u Brazilu i da mogu glasati u konzulatu ili ambasadi. Koliko se sjecam Brazil je tih godina imao vojnu diktaturu. Mislim da je ovo lijep primjer o gradjanskim nacelima, za koje se mi, nazalost, tek trebamo izboriti. Samo sa priznavanjem prava glasa mozemo biti punovazan i uvazen partner u jednom dijalogu, neovisno o cemu se radilo, a pogotovo o pitanjima kulture kao najvaznijem segmentu u ocuvanju identiteta Srba u iseljenistvu pa i kraljevini Svedskoj.
---------------------------------------------------
Beleska o autoru:
Nedjeljko Radanovic prije 33 godine preselio se iz Herceg Novog u Svedsku. Danas zivi u Eskilstuni. Prije toga bio je pomorac. Poceo je kao kuvar u jednom hotelu a kasnije se skolovao i postao strucnjak za kompjutere. Penzionisan je kao radnik firme²Alfa - Laval². Posjeduje porodicnu biblioteku od 2.500 knjiga. Neke od njih su posebna dragocjenost, kao ilustracije radi, "Gorski vjenac" na svedskom- izdanje iz 1913. godine, fototipsko izdanje "Zakonopravila ili nomokanona Svetog Save"(sa komentarima na savremenom srpskom) iz 1262. godine ili "Rat protiv Rusije 1854-1855" na svedskom iz 1856. godine. Dio ove knjige koja govori o Krimskom ratu posvecen je Crnoj Gori. U prevodu Nedjeljka Radanovica prilog o Crnoj Gori objavljen je u casopisu Dijaspora i na sajtu, Srpska zemlja - Crna Gora (http://www.njegos.org/arhsrpski/bonnier.htm)
--------------------------------------------------------
