Zasto ova tema: Srbi sada i ovde - putevi i stranputice i zasto bas u ovo vreme?
Nakon svih muka, nepravdi, zlostavljanja i satanizovanja - kad smo ostali bez prve a onda i druge Jugoslavije (trajanje trece je neizvjesno), zemlje koja je, ipak, bila domovina svih Srba- jedino sto povezuje Srbe jeste duhovnost i kultura. Duhovni prostor Srba jedinstven je i nedjeljiv. Srpsko kulturno blago koje je ispunilo taj nedjeljivi prosotor je ogromno. Nema potrebe podsjecati sta je bastinio srpski narod kroz vrijeme i vijekove. Ali ima potrebe i smisla postavljati pitanja i tragati za odgovorima: sta mi koji zivimo u dijaspori mozemo od srpskog kulturnog blaga uzeti (i po kojoj cijeni)!? Kakve su nam veze sa Otadzbinom? Kakve su nam veze sa Otadzbinskim zemljama i srpskim kulturnim institucijama u tim zemljama? Kakve su medjusobne veze Srba u rasejanju? Koliko mi u rasejanju, ovde u Svedskoj, cinimo da stvorimo kulturne organizacije i institucije? Koliko radimo na tome da, postujuci zakone ove zemlje, stvorimo pretpostavke za djelovanje vodecih srpskih kulturnih insitucija medju nama? Koliko razgovaramo kako povuci kapital ove zemlje i staviti ga u sluzbu afirmacije kulture kojoj pripadamo? Visprenije i organizovanije, nacionalno svjesnije useljenicke grupe u Svedskoj to odavno rade. Mi Srbi radimo u korist vlastite stete. Jedini smo narod koji o sebi govori "ruzno da ruznije ne moze biti". Krivicu za stanje u kojem smo se obreli, trazimo i nalazimo uvijek kod drugih, nikad kod sebe licno. Nikako da se upitamo: sta ja to kao pojedinac trebam kod sebe promjenuti, da bi nam opsta slika bila, ako ne ljepsa a ono bar realnija.
Piše: Aco Dragićević
Sta treba da dominira na jedinstvenom ali po zemaljskom saru razbacanom duhovnom prostoru Srba? Istinske kulturne vrijednosti ili "turbo-folk"kultura!? Da li su to Smotre poezije sa pjesmama sumnjive vrijednosti ili knjizevne veceri na kojim ce srpski jezik uzorati jos jednu "duboku brazdu, prozom, stihom, razgovorom, salom, Recju".
Neumjesno je porediti gostovanje jednog knjizevnika sa gostovanjem jednog pjevaca, ali se umjesno upitati sta smo radili godinama i decenijama i sta radimo danas na njegovanju publike za djecije pozorisne predstave, za predstave popularnih glumaca ili pjevaca tipa ansambla "Legende", na popularizaciji dobre knjige na srpskom jeziku, na podsticanju navike citanja kod mladih, na ocuvanju jezika kojim zborimo?
Mnogo je puteva ali i stranputica pred nama. Kako stranputice pretvoriti u puteve, kako puteve povezati i proputiti ih ka nasim ljudima po bijelom svijetu - konkretno prema nasim ljudima koji zive po ovoj prostranoj, neobicno dugoj, hladnoj i ja bih rekao srecnoj zemlji?
Srbi su, jednom sam rekao, neisprican narod. Tek kada se ispricamo, ali bez pritiska na svijest i savjest, sa uvazavanjem drugacijeg misljenja, moci cemo se bolje razumjeti i uvazavati. Samo ljudi koji se razumiju, medjusobno postuju i uvazavaju mogu u nekom poslu, bilo kojem, ostvariti dobar rezultat.
Kad se u Svedskoj govori o razvoju demokratije u Evropi, spominje se kraljevina Srbija s pocetka minulog vijeka kao uzorna demokratska zemlja (primjer iz Lincepinga). Nisu dakle slucajno mediji u Svedskoj nedavne promjene u nasoj Otadzbini nazvali "demokratskom revolucijom". I jos nesto sto nije slucajnost u ovoj zemlji znanja, reda, rada i discipline. U knjizi "Bosanska raskrsca" Borke Tomljenovic svedski citalac se moze obavestiti o tolerantnom zivotu razlicitih nacionalnosti u prvoj Jugoslaviji. Nas, koji i ne znamo za ovu knjigu, decenijama su ucili da je to bila nenarodna Jugoslavija.
Na pocetku novog milenija, kada su se Srbi otvorili prema svijetu i kada se svijet otvorio prema Srbima smatrao sam svrsishodnim da u demokratskoj afmosferi progovorimo o sebi sada i ovde, da to ucinimo s nadom kako to ipak nece biti, kako pjesnik kaze, jos jedno "spustanje glasova u uvo gluvih".
--------------------------------------------------------
