 Sarajevo |
Mnogo vremena, papira i riječi je potrošeno analizirajući prošlost, sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine kao multikulturnog društva. Pri tome, nikada nije dotaknuta stvarna suštinu problema. Strana i domaća štampa, intelektualci, profesori, političari – godinama su upućivali na različitosti, odnosno sličnosti naroda koji živi na prostorima BiH, stavljajući stvari u sebi razumljiv kontekst. Realnost života danas je u BiH daleko drugačija.
Kulturne razlike su ono što Bosnu i Hercegovinu čini neizmjerno bogatom zemljom, iako njeni stanovnici, izgleda, nisu duboko svjesni te činjenice. Malo je gradova na svijetu koji u svom centru, u rasponu od 300 metara, imaju vjerske bogomolje četiri različita naroda, kao što to ima Sarajevo. Prema popisu stanovništva iz 1991.godine, glavni grad BiH imao je 259.470 Bošnjaka, 157.143 Srbina, 34.873 Hrvata, 56.470 Jugoslovena i 19.093 onih koji su se izjašnjavali kao ostali. Od 1991. godine u BiH popis nije proveden i, osim Somalije, to je jedina zemlja u svijetu koja nije uradila taj jako važan posao. Prema grubim procjenama, koje se mogu čuti u ovdašnjoj javnosti, struktura stanovništva u zemlji danas izgleda ovako: Bošnjaci 50 %, Srbi 36 %, Hrvati 12,5 % i ostali 1,5 %. Veliki je broj onih koji su zemlju napustili u ratnom stradanju i nikad se nisu u nju vratili.
Uprkos tome što stoji na klimavim nogama i što se pokušava na sve načine ugušiti, multikulturalnost se u ovoj zemlji još uvijek osjeti. Mada se još nije odmaklo daleko od 1992. godine još uvijek mještani ističu pripadnost svojoj naciji – a da nemaju uvažavanja (čak ponekad ni osnovnog poštovanja!) za onu drugu.
Multikulturalizam u BiH je definisan i proklamovan u novembru 1990. godine, kao vrsta suživota međusobno razdvojenih zajednica. Nasilno razdvajanje ovih triju zajednica (započeto i najvećim dijelom izvršeno tokom rata) nije još okončano. Tokom svih ovih godina je nastavljeno; samo je, umjesto vatrenim oružjem, nastavljeno nemarom i nebrigom za buduće naraštaje, koji ne pamte vrijeme bratstva i jedinstva i koji odrastaju pretežno u jednonacionalnim sredinama. To se najbolje pokazuje kroz obrazovni program.
Ja imam puno prijatelja iz BiH koji su studirali sa mnom u Americi i koji su se vratili u BiH. Nedavno sam saznao da njihove diplome, sa najpriznatijih univerziteta u Americi, nisu priznate u Bosni, i da moraju da apliciraju nekoj BiH instituciji i da se nadaju da će nakon nekoliko mjeseci i nekoliko stotina eura njihove diplome biti priznate. Ovaj primjer pokazuje kako političare u BiH uopšte ne zanima budućnost zemlje i mladih ljudi u njoj. Umjesto da čine sve da vrate te mlade ljude i da na njima zasnivaju budućnost, oni ih tjeraju da zauvijek napuste zemlju. Žalosna je budućnost sa takvim političarima.
Prosvjetni radnici oba entiteta govore da većina bh- učenika još nije imala nastavu po novom državnom nastavnom programu, koji je uveden 2003. godine i koji treba da garantuje multikulturalno obrazovanje svakom djetetu u BiH. Obećanje multikulturalizma u novom nastavnom programu je donijelo samo nove udžbenike, koji uključuju istorije sve tri bosanskohercegovačke etničke grupe. Ali, kako reče nam reče jedan prosvjetni radnik koji je želio ostati anoniman: ”Učenje o kulturi jedne države pomalo liči na razgovor o okusu voća kojeg niste probali. Djeca treba da upoznaju i dožive svoju kulturu. Međutim, upoznavanje kulture je (kao i mnoge druge stvari u Bosni i Hercegovini) još uvijek pod uticajem političkih programa, naslijeđenih iz ratnog perioda”.
- Djeca rođena prije deceniju ili više, najbolji su pokazatelj stanja u kulturi ove države, kaže Ivan Lovrenović, poznati književnik i društveni komentator. Njihova sjećanja ne obuhvataju rat i skoriju političku istoriju, tako da su njihovi heroji dobar pokazatelj kulturnog nasljeđa koje im se pruža, smatra Lovrenović. A to naslijedje podrazumijeva jednonacionalnu istoriju, likove iz skore prošlosti i potenciranje različitosti izmedju naroda – bez naglasavanja sličnosti koje ih vežu.
Zajednički nastavni program koji su definisali entitetska ministarstva obrazovanja i Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju imao je za cilj da djecu iz oba entiteta nauči onom što im je zajedničko kao građanima Bosne i Hercegovine. Zajednički nastavni program zamijenio je posebne entitetske nastavne programe početkom 2003. školske godine. Garantovao je da će “sva djeca imati mogućnost da dobiju kvalitetno obrazovanje u integrisanim i multikulturalnim školama, bez političkih, vjerskih, kulturnih i drugih predrasuda”.
Djeca iz Federacije BiH ne idu na ekskurzije u Republiku Srpsku. I obratno. Djeca iz Mostara, primjera radi, nikad nisu bila u Banjaluci. Pravog i odredjenog razloga nema. Kad upitate nastavnike zašto; dobija se odgovor tipa „mi ne idemo tamo”. Djeca su hendikepirana za kompletnu sliku kulturoloskog naslijedja svoje zemlje koje je vrlo bogato. Djeca iz RS (velikim dijelom) nisu vidjela Stari most u Mostaru ili Muzej u Sarajevu. Djeca iz FBiH (takodje velikim dijelom) nikad nisu bila u Višegradu ili u parku Petra Kočića.
Čak ni djeca državljana stranih zemalja koji promovišu multikulturalno društvo u Bosni i Hercegovini ne osjećaju tu raznolikost. Jedna od učenica Međunarodne škole u Sarajevu opisala je narod svoje zemlje kao „Bosance”. Ona kaže da bi posjetiocu njene zemlje mogla pokazati Baščaršiju, Mostar i rijeku Unu u Bihaću. Međutim, ne bi mu mogla pokazati Višegrad ili Banjaluku, jer kaže da ne zna ništa o tim gradovima. Njen školski drug bio je na ekskurzijama u Hrvatskoj i Turskoj, ali nikad nije posjetio olimpijsku planinu Jahorinu – koja je nadomak Sarajeva.
Osnovna škola “Skender Kulenović” u Sarajevu sebe naziva multikulturalnom institucijom. Direktorica te škole kaže da ne smatra Banjaluku i Višegrad dijelovima Republike Srpske, već BiH. Njena tri učenika iz Federacije su već bila u Rudom, u Republici Srpskoj, u sklopu časa novinarstva. Umjesto povezivanja sa školama u Italiji ili Švedskoj, škola “Skender Kulenović” je povezana sa školom „Sveti Sava” iz Lukavice u Istočnom Sarajevu. I učenici obje škole redovno posjećuju jedni druge.
Nastavnici i direktori iz oba entiteta mogu izabrati gdje žele odvesti učenike. Ali nijedan entitet ne želi da njihova djeca posjećuju onaj drugi. Rezultat kulturne izolacije u školama će biti djeca koja odrastaju otuđena na isti način kao i njihovi roditelji. Bez obzira na državni nastavni program koji garantuje kulturnu različitost, kulturno obrazovanje, izgleda, ide u drugom smjeru. Svaka etnička grupa se okrenula sopstvenom narodu, sopstvenoj kulturi i sopstvenim običajima. Još se u ovoj zemlji nije dostigao taj nivo da se može sačuvati sopstvena tradicija i poštovati tradicija drugih.
Oni čija djeca imaju mogućnost da se školuju van BiH i da se „uklope” u druge kulture, kad govore o kulturnom nasljeđu BiH – govore o čitavoj zemlji; ne samo o jednom entitetu. Kad ih posjete prijatelji iz inostranstva, prvo ih vode da vide Sarajevo.
OEBS procjenjuje da je skoro 92.000 mladih ljudi napustilo BiH od 1996. do 2001.godine. Prema istoj procjeni, jedna četvrtina mladih ljudi bi i danas željela zauvijek otići iz BiH. Roditelji u Bosni i Hercegovini bi se trebali zapitati zašto njihova djeca znaju više o kulturi SAD-a nego o istorijskoj tradiciji sopstvene zemlje.
Da bi današnja djeca upoznala stvarnu kulturnu tradiciju svoje zemlje, potrebno je veliko zalaganje svih. Na žalost, to zalaganje većinom izostaje, utopljeno u more političkih igara i propagandu koja još uvijek igra glavnu ulogu u ovoj ratom podijeljenoj zemlji. Koga je briga što djeca odrastaju „hendikepirana”, jer im nije čak ni pružena mogućnost da uvide da, u njihovoj sopstvenoj zemlji, postoje i oni koji su različiti od njih i koji, zajedno sa njima, nose u svojim različitostima neizmjerno bogatstvo.
