U raspravama oko uvođenja srpskog kao službenog jezika i ćirilice kao službenog pisma u Vukovar i ostale sredine u kojima Srba ima preko jedne trećine u ukupnom stanovništvu, poznata lingvistkinja Snježana Kordić mnoge je neugodno iznenadila izrazivši protivljenje toj ideji. No tako je ostala dosljedna svom dugogodišnjem naučnom radu i tezama izloženima i u knjizi “Jezik i nacionalizam”, prema kojima je riječ o jednom jeziku, a komunikaciju među ljudima treba što više pojednostaviti, a ne umjetno forsirati jezične i pismovne razlike. To što je do sada objavila više knjiga i 150 radova iz oblasti gramatike, sintakse, lingvistike teksta, pragmatike, korpusne lingvistike, leksika, sociolingvistike, jezične politike i standardologije, a od 1993. daje svoj naučni doprinos i predaje na univerzitetima u Bohumu, Minsteru, Berlinu i Frankfurtu na Majni, dokazuje njenu vrsnost u naučnom pristupu jezičnim pitanjima.
- Uvođenje ćirilice kao službenog pisma u Vukovar objašnjava se i opravdava raznim argumentima, a pritom se poziva i na zakonske akte i dokumente. Koliko je to, po vašem mišljenju, ispravno?
- I ako bi natpisi ostali samo na latinici, to bi bilo potpuno u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina RH jer tamo desetak puta piše da se manjini moraju osigurati razna prava, citiram, "na pismu kojim se služi". A Srbi i u Hrvatskoj i u Srbiji svi znaju latinicu, čak velika većina Srba u obje države više koristi latinicu u svakodnevici nego ćirilicu. Budući da je i latinica pismo Srba, znači da je dosadašnja situacija u skladu s Ustavom. A u skladu je i s Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima. Povelja ni ne spominje različito pismo, nego govori jedino o jeziku. Kaže da manjinski jezik može biti samo onaj koji je doista različit od većinskog, i navodi da dijalekt to ne može biti (jer nije dovoljno različit). A jezik Srba čak nije ni drugi dijalekt, nego je iz istog dijalekta, iz štokavice. Dakle, prema Evropskoj povelji ne može se u našem slučaju govoriti o dvojezičnosti.
Forsiranje razlika
- U prijašnjim ste razgovorima napomenuli da nitko nikom ne može ukrasti jezik, ali se iz reakcija s lanjskog skupa u HAZU-u o ćirilici, održanog prije ulaska Hrvatske u EU, moglo shvatiti da netko nekom pokušava preoteti historijske artefakte i ličnosti?
- Mislim da se taj skup sasvim slučajno vremenski poklopilo sa skorašnjim ulaskom u EU. Jednostavno, nakon što su ultranacionalisti izgubili izbore, kroatist Mateo Žagar je inicirao skup o ćirilici jer je procijenio da može staviti na dnevni red ono što je bilo potiskivano i s čime se stalno suočavao u svojim istraživanjima, a to je da se u davnim stoljećima ćirilica upotrebljavala na teritoriju današnje Hrvatske. Ova prepiranja koja spominjete oko toga čijoj naciji nešto ili netko pripada besmislena su za stoljeća prije 19-og jer tek od tada je krenuo proces pravljenja hrvatske i srpske nacije. A za period nakon toga treba poštivati nacionalno izjašnjavanje osobe o kojoj se radi.
- Koliko su rasprave oko toga čija je ćirilica opravdane, kad se ima na umu da su oba pisma, kao i glagoljica, u ovaj dio Evrope na neki način uvezena?
- Jasna stvar da nijedno pismo nije ekskluzivno ni hrvatsko ni srpsko. Nacionalisti i inače imaju poremećenu percepciju stvarnosti.
- Bi li percepciji ćirilice kao jednog od pisama u Hrvata pomoglo kad bi se, kao što je predložio profesor Žagar, uvelo njezino učenje u škole, makar na nekoliko nastavnih sati, tek toliko da je učenici mogu sricati?
- Suzdržana sam da se učenicima još povećava satnica, trebalo bi ju drastično smanjiti i izbaciti mnoštvo stvari indoktrinacijskog karaktera kojima su izloženi na nastavi povijesti, vjeronauka, književnosti i jezika. Ali vjerujem da bi bilo dobro da se jedan školski sat u svim hrvatskim školama posveti ćirilici, u obliku igre da svatko svoje ime vidi kako izgleda na ćirilici. Tek toliko da se makne demonizacija s nje. I da vide kakvo pismo za isti jezik danas koristi određen broj ljudi u susjednim državama. A ulagati više vremena u uvježbavanje svatko može sam ako želi. Doduše, u današnje vrijeme dovoljno je pritisnuti jednu tipku na kompjuteru i on vam prebaci tekst s ćirilice na latinicu i obrnuto. Ćirilicu su koristili u davnim stoljećima na teritoriju današnje Hrvatske oni rijetki pretci današnjih Hrvata i Srba koji su uopće bili pismeni. Ali to samo po sebi nije dovoljan razlog da se daje značajniji prostor ćirilici u današnjim školama. Djecu treba pripremati za budućnost, a ne da troše vrijeme na stvari koje će im slabo trebati u životu. To što ja jednakom brzinom pišem i ćirilicom i latinicom nije dovoljan razlog da isto tražim i od mladih generacija. Da ne spominjem kako baš nikakvu praktičnu svrhu nema forsiranje po školama glagoljice, koja više nigdje u svijetu nije pismo u svakodnevnoj upotrebi.
- U Srbiji odavno ističu da su i latinica i ćirilica, kao i ekavski i ijekavski izgovor, obilježja srpskog književnog jezika, odnosno jezika koji Srbi nazivaju srpskim, pa se i oba pisma ravnopravno koriste, unatoč gunđanju nacionalista da nema dovoljno ćirilice?
- Ali trebalo bi iskreno reći da je postojanje dva pisma mana, kako unutar iste države tako i uopće. Nije slučajno što skoro sve države u svijetu imaju jedno pismo, a još bolje bi bilo kad bi sve države u svijetu koristile isto pismo. Svjesni toga neki državnici su radili u tom smjeru, na primjer Kemal Atatürk je prije stotinjak godina u Turskoj zamijenio arapsko pismo latinicom da bi se približio Evropi. Što se tiče Srbije, u njoj se prirodno proširila latinica i prevladala, a ćirilica bi prirodnim putem postala još marginalnija kad je ne bi forsirali određeni politički krugovi. Sve to skupa i u Srbiji i u Hrvatskoj je forsiranje razlika, i pritom se poseže i za nametanjem vlastitoj naciji. Kao što je postojanje više pisama mana, tako je i postojanje više jezika mana jer predstavlja barijeru u sporazumijevanju ljudi. Treba iskreno reći da je mana Evrope što ima niz različitih jezika jer to otežava komunikaciju. Zato je nedavno predsjednik Njemačke Joachim Gauck u svom velikom programskom govoru predložio da engleski jezik bude jezik svih građana EU, za sve generacije i sve životne situacije.
Jezični aparthejd u Vukovaru
- Koliko je sazrelo vrijeme da se jezik koji su mnogi nastojali rascijepiti ponovno shvati i prihvati kao zajednički, jezik koji, kako je rekao Krleža, Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim? U posljednje se vrijeme čuju takvi prijedlozi…
- Da, to se čuje od brojnih hrvatskih intelektualaca, ali evo ove godine na prijemuu Novinarskom domu premijer izjavljuje a odmah potom i lider hrvatskih Srba da se radi o dvojezičnosti. Dok su jedan za drugim govorili o "dvojezičnosti", kao da nisu primijetili da to govore na istom jeziku. Ja sam se prilikom odrastanja svakodnevno družila s osobama druge nacionalnosti iz Vukovara i okolnih sela, i dobro znam kolika je neistina reći da oni govore drugim jezikom. Ekavica nije drugi jezik - pa pogledajmo samo kolike varijacije postoje unutar njemačkog ili engleskog jezika. Pogotovo je problem kad netko tko je sveučilišni profesor lingvistike kaže da je riječ o dvojezičnosti. Pritom opravdano ne poistovjećuje dvojezičnost s dvopismenošću jer ih u istoj rečenici navodi kao odvojene stvari, što znači da pod dvojezičnost naravno ne misli na ćirilicu, nego doista tvrdi da se radi o dva jezika. Što bi na to rekao učitelj Milorada Pupovca pokojni Dubravko Škiljan koji je u Arkzinu govorio o tome pod naslovom "Nemoguće je dokazati da su hrvatski i srpski dva različita jezika". Mislim da imam i nekakvo moralno pravo iznijeti ove zamjerke jer kad sam ranih 90-ih dobila mjesto na kroatistici i razmišljala što ću objaviti kao svoj prvi tekst, odlučila sam da napišem i objavim u jednom hrvatskom časopisu opširan i pohvalan prikaz disertacije M. Pupovca "Jezik i djelovanje". A to su bila vremena kada je kćerka akademika Stjepana Babića, koja je dijelila isti kabinet sa mnom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, lijepila po hodnicima fakulteta novinske članke u kojima su blatili Škiljana i Pupovca. Pozitivnim prikazom o knjizi autora na kojeg je otvorena hajka svjesno sam riskirala da dođem na zub nekim moćnim krugovima. Želim istaknuti da je neizmjerno važno što je Pupovac u Novostima omogućio bivšim Feralcima da slobodno pišu. Kao političar, Milorad Pupovac zaslužuje niz pohvala, među ostalim i zato što je naspram prosječnih političara puno razboritiji i što javne govore izvodi na jednoj razini netipičnoj za većinu drugih, ali sve to ne opravdava da mu se gleda kroz prste kad tvrdi da se radi o dvojezičnosti. Time je suodgovoran za jezični aparthejd u Vukovaru gdje djecu u vrtićima i školama razdvajaju po nacionalnoj osnovi u ime navodno različitih jezika.
- Ne bi li integraciji učenika trebalo prethoditi stvaranje kurikuluma i nastavnih planova i programa koji će biti prihvatljivi i hrvatskoj i srpskoj djeci i njihovim roditeljima?
- Apsolutno. To sam već predlagala u ovim novinama prije par godina. S tim da djecu pitati nema smisla jer oni su premladi da objektivno prosuđuju, a roditelji su uglavnom predmet manipulacije nacionalnih vođa. Znači, zajednički nastavni plan i program i udžbenike bi na temelju znanstveno dokazanih spoznaja trebali napraviti objektivni znanstvenici, a njih na ovim prostorima skoro pa i nema. Eto, pojedini autori udžbenika za jezik, na primjer Josip Silić, opravdavaju svoje odbacivanje činjenice da se radi o jednom jeziku time što kažu da su oni za pluralizam mišljenja. No, jasno da svatko može iznijeti svoje mišljenje, ali u znanosti vrijedi jedino ono što se može i dokazati kao istinito. Svatko može iznijeti neku teoriju, međutim za znanost je prihvatljiva samo ona koja je primjenjiva na sve slučajeve iste vrste, dakle, ako po Silićevoj teoriji Hrvati i Srbi govore različitim jezicima, onda bi to značilo da i Amerikanci i Britanci govore različitim jezicima, isto i Austrijanci i Nijemci. A to nije točno. Znači, ta teorija je neodrživa. Još da napomenem da se baš na standardnojezičnoj razini radi o istom jeziku kod spomenutih primjera. Tako i Srbi i Hrvati međusobno se razumiju s lakoćom jedino kad govore na svojoj standardnoj nacionalnoj varijanti, a kad govore dijalektalno, sporazumijevanje se drastično smanjuje.
- Jesu li tuđice doista dobile prednost nad hrvatskim riječima, na što je ponovno upozoreno na nedavnoj tribini u povodu Svjetskog dana materinskog jezika?
- Puristi su stvarno bezočni u razmjerima krivog prikazivanja stanja kako bi opravdavali još i još novih purističkih nametanja. Pritom im je omogućena stalna i besplatna propaganda na Hrvatskoj televiziji, koja iz dana u dan pušta puriste, a purizam je suprotan od lingvistike.
Pitanje odgovornosti nekih “kroatista”
- Ohrabruje li novi jedinstveni hrvatski pravopis iz kojeg se, prema najavama, izbacuju neki rogobatni oblici, primjerice “strjelica”, “pogrješka”, “ne ću”…?
- Ako se budu rukovodili praksom pisanja velike većine ljudi u Hrvatskoj, onda će se riješiti taj problem koji je nepotrebno napravljen. Trebalo bi pokrenuti pitanje odgovornosti osoba koje su stvorile taj suvišni i umjetni raskol u hrvatskom društvu. Kako je bilo moguće da formalno lingvistički obrazovane osobe bez racionalnog razloga proglašavaju sve živuće Hrvate nepismenima i nameću njihovoj djeci da pišu drugačije od svojih roditelja? Neki od tih kroatista još nisu u dobi za mirovinu i predaju i dalje na fakultetima.
Tri pitanja plus…
Ime nacije i jezika ne moraju se podudarati
Dijaspora: Hrvatska je praktično članica EU dok su druge zemlje Balkanskog poluostrva,koje su nekad kao republike činile SFRJ, pred vratima EU. U EU sada se koriste 24 jezika.Godišnji troškovi prevođenja su oko jedne milijarde evra. Američka administracija u dokumentu iz 2009. godine “Balkanska jezička problematika” izrazila je zabrinutost što se “hrvatski, srpski i bošnjački tretiraju kao tri različita jezika”. Prema tom dokumentu riječ je o “dijalektima jednog jezika”. Šta Vi procjenjujete kakav će stav zauzeti EU o jednorodnim jezicima, gledano sa čisto lingvističkog stanovišta ali i mogućih troškova prevođenja?
Snježana Kordić: U EU ne egzistira neko vijeće mudraca koji određuju radi li se lingvistički o stranim jezicima ili ne. Nego EU ima unazad 50 godina, još iz vremena dok je bila Evropska zajednica, pravilnik da se ulaskom svake nove članice jezik koji ona navede automatski dodaje na listu službenih jezika. Kad su uvodili takvo pravilo u Evropskoj zajednici, nisu ni pomišljali da bi neka država mogla biti nesretna što jošneka država govori istim jezikom, pa da će lažno predočavati da govori navodno drugim jezikom. Poznato je da je prednost za svaki jezik ako se govori i u nekim drugim državama. Mogu još napomenuti da se u našem slučaju čak ne radi ni o različitim dijalektima jer je sve to iz istog dijalekta, iz štokavice.
Dijaspora: U štampi Bosne i Hercegovine a pogotovo na Internet portalima prenose se tekstovi iz jednog u drugi medij. Pri tome, prevode se, po našem sudu, bespotrebno. Uz to u programima TV ili radija- u informativnim emisijama, počesto novinari mješaju srpskohrvatsku i hrvatskosrpsku varijantu jezika, pa se zna reći u trominutnom prilogu i opština i općina i saradnja i suradnja. U centralnoj informativnoj emisiji javnog servisa naizmjenično se, ćirilicom-latinicom, titluju imena i funkcije učesnika u emisijama. U jednom dijelu BiH, međutim, stasali su svršeni srednjoškolci koji nisu učili da se koriste i ćiriličnim pismom. Kako Vi komentarišete to silovanje jezika?
Snježana Kordić: Očito misle da čim je netko druge nacionalnosti, to mora značiti da govori stranim jezikom. Kao da se još uvijek rukovode Karlom Marxom po kojem se nacija podudara s jezikom. Ali u današnje vrijeme svatko bi morao znati da se nacija ne mora podudarati s jezikom jer Austrijanci nisu Nijemci, US-Amerikanci nisu Englezi i tako dalje, ima mnogo takvih primjera.
Dijaspora: Kako će se, po Vašem mišljenju, dalje razvijati jezička politika na južnoslovenskim prostorima i da li će jezik biti oslobođen nacionalističkog naboja?
Snježana Kordić: Ja se ne bih upuštala u proricanje. Mogu samo reći da se ništa neće popraviti ako se konkretno ne radi na popravljanju stanja.
DIASPORA broj 3 za 2013. godinu u prevodu Pontusa Lindgrena donijela je širi intervju sa lingvistom Snježanom Kordić porijeklom iz Hrvatske (Osijek 1964.) koja danas radi u Njemačkoj. Izvorno intervju je objavljen u glasilu srpske zajednice u Zagrebu ”Novosti”.Kapitalno djelo Snježane Kordić je «Jezik i nacionalizam» koje govori o političkoj diobi srpskohrvatskog hrvatskosrpskog jezika. Diplomirala je 1988. na Osječkom univerzitetu hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenska književnost. Godine 1991. prešla je na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je primljena za asistenta na Katedri za savremeni hrvatski jezik Odsjek za kroatistiku. Nakon što je završila postdiplomske studije lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala 1992. te odbranila disertaciju 1993., ponuđeno joj je da u Njemačkoj nastavi rad. Tamo je stekla status habilitiranog naučnika (nivo iznad doktorskog) 2002. godine. Radi kao naučni saradnik, docent i profesor na univerzitetima u Bohunu, Minhenu, Berlinu i Frankfurtu. Zalažući se za temeljne naučne principe u hrvatskoj lingvistici, pokrenula je 2001. u zagrebačkom časopisu «Republika» debatu kako bi u formi dijaloga s najistaknutijim predstavnicima kroatistike podstakla na suočavanje s nagomilanim kontradikcijama u kroatistici. Debata se dvije godine kasnije prenjela u novopokrenuti časopis «Književna republika» i trajala je skoro deset godina. Iz te maratonske debate rođena je knjiga «Jezik i nacionalizam” (Durieux, Zagreb 2010.). Svojim naučnim radovima Snježana Kordić, osporavana od jednog broja hrvatskih ali i srpskih lingvista, dokazuje da je srpskohrvatski jedan policentrični jezik, poput engleskog ili portugalskog, koji je trenutačno veštački podeljen, usled preovlađujuće politike nacionalizma.
