"U naše vrijeme poznog „nacionalnog osvješćenja“ neke nacije, su, zahvaljujući sticanju istorijskih okolnosti formirale države na Balkanu, mada ih nikada ranije nijesu imale, kao ni državnu, odnosno, nacionalnu istoriju. Bez kulturnih osobenostii, istorijske tradicije i pamćenja, one su odmah pohrlile ka prisvajanju tuđeg kulturnog blaga."
 Ilustracija potiče iz knjige na švedskom jeziku ”Vita murar svarta berg” Uno Migan Erikson, Bonniers, 1970. godine. Ilustracije uradio Ule Montelius. |
Niko stranstvovanje tako lijepo, tačno i istinito ne opisuje kao pjesnici. Ljubiša Simić iz Njemačke pjeva; Plačemo ovamo/ za onim tamo,/ al’ suze su ’vamo/ krupnije no tamo./ Mi smo sada ’vamo/ nada onim tamo./ Svako ko je ’vamo/ ima nekog tamo,/ pa čas je ovamo,/ pa odlazi tamo/. Jedan drugi pjesnik Uroš Stepanov Roš, čije su pjesme ušle i u jednu antologiju švedskog pjesništva, pjeva; Na privremenom radu,/ privremeni ljudi/ privremeno žive./ Samo su dugovi i bol/ koji otplaćuju/ stalni./
Tek što sam, koliko juče, odložio čitanje knjige na švedskom jeziku ”Vita murar svarta berg” (slobodan prevod Bjeli zidovi Crna planina), na sijelo je stigao komšija i tamo i ovamo Milan Šakota sa supugom Disom.
I počelo je te večeri, umjesto priča o stranstvovanju i svakodnevnom životu, vraćanje Hercegovini, sijelima i prelima, priredbama i dernecima. Stigosmo i do najranijeg djetinjstva koje smo zajedno provodili u Rečicama.
Hercegovini nas je vratila knjiga švedskog pisca Eriksona bogato iliustrovana crtežima Ule Monteliusa. Tamo sam otkrio više crteža iz Crne Gore koje donosimo kao ilustraciju temi posvećenoj guslama.
Jednostavni crtež gusala Montelijusa, biće povod da se prisjetim kako sam sa mojom pokojnom babom Jovankom Zelenkušom (bila je rodom od Zelenkovića) na mrginju između njive ujaka Slavka Ždralića i Milanovog oca Simata Šakote napasao kravu.
Pitao sam babu zna li kakvu lijepu priču?
I baba poče deklamovati pjesmu Marko Kraljević i Musa Kesedžija. Potrajalo je to. Ja se zagledao u babu koja je više pjevušila nego pričala. Ispustim povodac krave i ona se zaobada. Opsuje meni baba ”oblak ćaćin”, jer je krava polomila duvan kroz koji je otišla. Kad smo se vratili s kravom na mrginj i kada je babu napustila ljutnja, ja je pitam; kako to baba, da ti znaš tako veliku pjesmu a ne umiješ čitati ni pisati?
- Eh, moj sine u onaj vakat kad se bilo mlađe, i kad su se ljudi slazili išlo se s večeri, nakon napornog rada i večere, na sijelo. Nekad kod Zelenkovića na Kokorinu, pa kod Mrkića, Šakota, ovdje kod Karadeglića ili kod naših Ždralića. U neka doba, tokom sijela obavezno bi muški uzimali gusle. Tvoj pokojni đed Lazar znao je zaguslati, isto kao i moj Slavko. Mi drugi, a bilo nas je puna kuća, slušali bi pjesmu. Poslije nekoliko sijela i slušanja pjesama zapamtila bi ih od riječi do riječi. Naučim tako pjesmu napamet.
Tako će meni moja dobra baba Jovanka, gotovo na početku života objasniti ono što ću kasnije kroz školovanje čuti o usmenoj književnosti, srpskim narodnim pjesmama i guslama i prenošenju pjesama s koljena na koljeno.
Nikad gusle kod velikog broja Srba nisu odbačene u zapećak.
Gusle se mogu pronaći i ovdje u tuđinštini. Janko Đorđić iz Bradine kod Konjica donio ih je u zavičajnom prtljagu. Znaju se glasnuti gusle i ovdje na sjeveru Evrope. A kad stignu guslari Đorđije Koprivica i Miljan Miljanić, prostorije srpskih udruženja i klubova znale su biti ispunjene do posljednjeg mjesta.
O guslama i pjevanje uz gusle, koje se nakon prijedloga države Srbije, u međuvremenu, našlo na reprezentativnoj UNESKO listi nematerijalnog kulturnog nasleđa čovječanstva, pišu za Dijasporu vrsni poznavaoci gusala i usmene književnosti kod Srba; profesor u penziji Vuk Cerović iz Podgorice i profeseor gusala u Muzičkoj školi Mokranjac, Slavko V. Aleksić iz Beograda (Urednik Dijaspore, januar 2019. godine)
Tema: Gusle moje
Značaj gusala u formiranju srpske kulture
Novostvorene države na Balkanu popunjavaju prazninu istorije tuđim tekovinama
Gusle su srpske a uz gusle pjevaju i drugi narodi
Povezani tekstovi
(U svekolikom srpstvu, koliko je poznato, retko se žene prihvataju gusala. Tako je bilo sve do pre koju godinu dok jedna četrnaestogodišnja devojčica nije uzela gusle u ruke i otputovala iz rodnog Kraljeva u Beograd, da u emisiji „Ja imam talenat“ pokaže raskošan talenat guslara i pevača uz gusle. Posle prvog kruga pridružio joj se brat i… Pobedili su! Zovu se Bojana i Nikola Peković. Ovo je priča o njima i njihovoj muzičkoj familiji.)
