Čvaljina u Popovu Polju. Selo na osojnoj strani, podno Ostroga i Gradine danas je skoro mrtvo u samoći i tišini. Pokoji povratnik tu još uvijek živi i čeka poslednje dane. Čvaljinjani raseljeni širom svijeta, ponekad dođu, očiste groblje, zapale svijeće i obiđu omeđine u kojima se život odavno ugasio.
Piše: Rade LIKIĆ
Selo nekad puno života, kao i druga popovska sela polako umire. Manastir Zavala u blizini, tek koji kilometar od Čvaljine, još kao zagasla luča isijava svjetlost i svjedoči o bogatoj istoriji ovog kraja. Manastirske knjige i hronike pogorješe u ratovima dvadesetog vijeka. Ostadoše Mitrofanovićeve freske da nijemo govore svojom ljepotom o vremenima kada su se ovdje lomili i prožimali uticaji osmanske imperije i duždevske Mletačke republike. Da, sjećaju i na ono vrijeme kada se vodio misionarski rat između pravoslavnih Hercegovaca i agresivnih vatikanskih prozelita. Muslimanska ulema u svojoj letargiji nikad siromašni južnohercegovački krš nije smatrala svojim zabranom, pa se tregovi islama ovdje samo sporadično nalaze. Jedan takav je na suprotnoj strani polja u Kotezima, gdje kraj puta prema varoši ljubinjskoj, kao graničnik stoji kamena munara džamije Muje Kotezlije i podsjeća na imperiju padišaha sa Bosfora.
 Hercegovac Ilija Gašić sa suprugom Katarinom |
Teško je za život bilo Popovo. Neobičan i živopisan kraj gdje u polju ljeti raste zlaćani kukuraz “Brzac“ a gdje zimi po tom istom polju plove barke na kojima jedre ljetošnji ratari i poput najvještih dalmatinskih mornara, svilenim mrežama love jata ribe gaovice. U takvoj prirodnoj okolini, u vječnoj borbi sa blatom koje bi se nekad rano u proljeće povuklo sa polja i Popovcima bogatim gnojem natopilo plodnu zemlju, ali onda u jesen poranilo i uništilo dobro ponijelu ljetinu, razvijali su se živopisni karakteri. Popovci bijahu vješi zidari, trgovci ratari ali i fanatično nadahnuti revolucionari i bundžije. Popovski patriotizam nije bio guslarsko epski i montanjarski kao na sjeveru Hercegovine i u Crnoj Gori, ali ne bješe ništa manje intezivan. Popovci su se uporno borili za slobodu, uvjek zadovoljni sa malo, nekom zasjedom, nekom upaljenom i razorenom begovskom kulom, tim sitnim djelima koja su u i istorijskim kretanjima ipak na kraju činila značajnu osovinu.
Na izmaku 19. vijeka, tačnije, ako je vjerovati dokumentima američke imigracione službe, 22. jula 1892., u domu težaka Jokana Gašića u selu Čvaljini rodio se sin Ilija. Bilo je to vrijeme kada se vjekovni ustaljeni poredak života i smrti, prekidan povremeno bunama naglo završvao. Ilija je odrastao slušajući priče o Hercegovačkom ustanku, o glavaru popovskom Don Ivanu Musiću što je kao ravanjski katolički župnik na Petrovdan 1875. u manastiru Zavali skinuo fratarsku mantiju, zapaso jatagan, sablju i pušku ledenicu primivši ferman i vojvodsku titulu od knjaza Nikole sa Cetinja. Od kaluđera iz Zavale slušao je priče davno zapisane na marginama bogoslužbenih knjiga o mletačkim kavaljerima Damjanu Kadijeviću i Milinku Knežiću što dosta jada zadadoše Turcima kao podanici venecijanskog dužda. U tim vremenima nacionalnog buđenja teško je jednom starijem čovjeku bilo smiriti probuđene nacionalne osjećaje a kamoli malenom dječaku koji je sanjao i maštao o prošlim i budućim bojevima za srpsku slobodu. Bilo je to i vrijeme, srpskog inata, vrijema kada su siromašni težaci odvajali mukom zarađeni dinar da bi finansirali otvaranje srpskih nacionalnih škola, jer svoju djecu u ćesarske škole nisu bili voljni slati. U takvu školu, srpsku nacionalnu, krenuo je je i mali Ilija 1899. godine. Sve do tada nekog velikog traga i saznanja o bečkom ćesaru Franji Josipu i švapskom okupaturu i njegovim novinama u Popovu nije bilo. Istina do Dubrovnika se moglo, vidjeli bi i ponekog pandura, službenika te nove države a slušalo se i o nekim mladićima koji su otišli u Ameriku. Stizali su iz daleka glasovi o jednom Nikoli Lakiću iz Čvaljine što je otišao preko „Velike vode“ još prije Ilijinog rođenja i tamo se silno obogatio. Ali bijahu tu nesigurne vijesti. Ilija je, vjerovatno u čudu, gledao neobično po evropski odjevene geometre koji sa tada pojaviše u Popovu. Nešto su mjerili i razmjerali te se sporazumjevali na čudnim jezicima. Nagađo je da pričaju možda švapski, lacmanski ili pak mađarski. Ubrzo u selu počeše pričati da će se graditi „štreka“ i da će tuda prolaziti voz sve do Dubrovnika i Boke. Geometri odoše a ubrzo za njima dođoše preduzimači i kolone radnike iz svih krajeva Hercegovine i Dalmacije. Zrikavace zaglušiše udarci malja i ćuskije, te najstršnije od svega detonacije mina koje su teškom mukom lomile hercegovački krš. Pričalo se i da ćesar preduzimačima plaća oku zlata za oku skršenog kamena. Svoje dnevnice na zidanju podzida i probijanju trase zaradiše i Popovci. Ubrzo kraj pruge nikoše prodavnice, kafane pa čak i kupleraji. Valjalo je isplaćeni dinar od radnika ponovo izmamiti. Čudu nije bilo kraja kad 1901. protutnja i prvi voz. Spori Ćiro kako ga prozvaše dizao je veliku larmu i svojim signalnim piskom plašio je stoku ali, u početku, i poneke mještane. Voz donese novine iz svijeta ali odnese ponešto iz male Čvaljine.
Ilija je gledao kako sa korpama od pruća u kojima bješa malo kukuruzna hljeba i suva mesa mladići iz Čvaljine sjedaju u voz i odlaze put daleke Amerike. Jedni za drugim put novog života odoše štrekom braća Mirko i Stevan Perotić, za njima braća Spasoje i Todor Batinić, Tripo Golub te rođak mu Nikola Gašić i mnogi drugi. Uskoro počeše stizati i prva pisma i dolari iz Amerike, ali i crne vjesti o stradalim po rudarskim oknima i gradilištima daleke Kalifornije, Montane i Arizone...
Prođe nekoliko godina, Ilija postade momčić. Iz Amerike počeše dolaziti, onim istim vozom kojim su otišli, nekadašnje komšije. Neki samo u posjetu a neki sa kapitalom da započnu posao ili kupe zemlju u rodnom kraju. Obučeni po najnovijoj amerikanskoj modi, ufitiljenih brčića, zalizane kose, podgojeni američkim biftecima, i sa obaveznim pozlaćenim satom koji se kicošio i šepurio iz džepova sakoa, privlačili su pažnju okoline. Ilija je pažljivo slušao priče o dalekoj Americi, o neviđenom bogatsvu Kalifornije, o vodi u svakoj kući, o bogatstvu o kojem se tada u čitavoj Evropi samo moglo sanjati. Ilija poče sanjati o Amerci, tim prije što ga je uskoro čekao poziv za regrutaciju, najstrašniju od svih mora mladića u Hercegovini toga vremena. Zalud preklinjanja roditelja i ukućana, daleka Amerika je već opila mlađanog Iliju. I tako jednog dana sa tek navršenih 16 godina 1909. godine sjeda na voz Ilija. Preko ramena prebačena korpa pletena od pruća, a u njoj kukuruzni hljeb, gruda sušenog sira i jarčeva bedrica. Praćen ocem, do Dubrovnika, u sporoj željezničkoj kompoziciji Ilija je gledao prizore svog rodnog kraja, ne znajući da će proći decenije i decenije do njegovog ponovnog dolaska u zavičaj. Na dokovima dubrovačke luke otac je davao poslednje savjete sinu. Nisu o tome govorili, ali su oba, duboko u duši naslućivali da je to njihovo poslednje viđenje. Ilija se ukrcao i sa broda još gledao oca koji je, dok se brod udaljavao, bivao sve manji i manji. Neko od zemljaka na brodu je zapjevao i pjesmi si priključi Ilija. Bio je to oproštaj sa rodnim krajem.
Mnogi su pjesmom gušili suze u očima zbog žala za otadžbinom koju neki više nikad neće vidjeti. Brod je nastavio da plovi prema Trstu gdje je Iliju i saputnike čekao prekookeanski brod Karpatija. Da, to je ona čuvena Karpatija koja će tri godine kasnije prva priteći u pomoć tonućem Titaniku. Danima se Karpatija sporo kretala preko nesagledivih prostora Atlanskog okeana. Mladi Ilija čekao je dan kada će ugledati spasonosno kopno Novog kontinenta. Brod prepun putnika raznih nacionalnosti kroz oluje, sigurno je plovio. Sukoba na brodu nije bilo, mada su se Srbi mrko gledali sa Bugarima. Bugari bi Srbima psovali Petra i Nikolu a ovi njima krivoustog švabu Ferdinanda. Sjevnula bi ponekad i koja britvica iz silaha ali većih sukoba nije bilo. Neki mladi Crnogorac guslao je na brodu i mladićima koji idu u nepoznato prekraćivao putovanje ali i budio žal za rodnom grudom.
Prvo što ugledaše nadomak obala Amerike bješe Kip slobode. Statua sa visoko uzdignuto rukom u kojoj plamti baklja milionima evropskih emigranata toga vremana bješe čudo neviđeno. Kao da im je želila dobrodošlicu u novi i bolji život. Brod je pristao na ostrvce Elis, tik do Kipa Slobode. Tamo su američki imigracioni sluižbenici provjeravali sve novopridošle. Ilija se iskrcao u Njujorku. Javio se svom uticajnom zemljaku Nikoli Lakiću. Nikola bješe jedan od najbogatijih Srba u Novom svijetu toga vremena. Bio je agent brodskih kompanija koji je za veliki postotak organizovao dolazak svojih zemljaka u Ameriku. Uputio je Iliju odmah za Kaliforniju, tamo i onako završe svi Hercegovci, valjda ih je Kalifornija podsjećala na daleku rodnu Hercegovinu.
Nepune tri godine, mladi Ilija je proveo u Kaliforniji. Zlatna groznica koja je tresla Kaliforniju još od 1849. bila je na izmaku. Zlata više nije bilo po bistrim rijekama a ni po površini. Bilo ga je samo po dubokim rudarskim oknima zlatnih okruga na sjeveru Kalifornije. Hiljade srpskih mladića, većinom Hercegovaca, Bokelja i Crnogoraca lutalo je od rudnika do rudnika u potrazi za zaradom. Ilija bješe mlad da silazi u opasne dubine, pa je radio pomoćne poslove kod zemljaka, koji su malo stali na noge, te otvorili kafanu, pansion ili prodavnicu.
Najstarije srpske organizacije u Americi osnovane su upravo u Kaliforniji. Prva dobrotvorna društva, prve srpske novine i prve srpske crkve osnovane su baš tamo gdje je Ilija tražio svoju sreću. Jak biješe nacionalni rad Srba u Kaliforniji. Crkve su na brzinu nicale po tada živim a danas pustim rudarskim gradićima. Novac se skupljao i za pomoć u otadžbini. Velike sume teškom mukom zarađenih dolara pomagale su da se u otadžbini podižu brojne srpske škole i crkve. Emigranti su sa velikim interesovanjem pratili i političku situaciju u starom kraju. Savez balkanskih država protiv Turske dočekan je sa oduševljenjem. Kada je izbio Prvi balkanski rat hiljade mladih emigranata ostavilo je poslove u Americi i zaputilo se ka svome dalekom domu te stupilo u dobrovoljačke odrede Crnogorske vojske. Među njima bješe i Ilija Gašić. On koji je preživio epsko iseljavanje ka Americi sada je hitao nazad da ponudi svoj život na oltaru slobode.
Po dolasku u Crnu Goru, Ilija je sa mnogim svojim drugovima emigrantima stupio u „Primorski odred“ Crnogorske vojske. U opsadi Skadra „Primorski odred“ činio je čuda od junaštva. Jurišali su mladi junaci na utvđeni Taraboš iznad Skadra nebrojeno puta. Išlo se na nož, bacale su se ručne bombe dok su poput čuda neviđenog iznad Skadra letili avioni Srpske Armije. To su zaista bila velika čuda tehnike i prvi put su se tada pojavila na nekoj od evropskih bojišta. 18. marta 1913., predvođen bombaškim odjeljenjima u čijem sastavu je bio i Ilija, “Primorski odred „krenuo je u svoju poslednju bitku. Bombaši su činili podvige, prošli nekoliko turskih utvrđenih linija, bacili smrtonosne paklene naprave na centralna mitraljeska gnijezda neprijateljske vojske, ali sve je bilo uzalud. Turci su pružili očajnički i hrabri otpor te nanjeli Crnogorcima teške gubitke”. Pored Ilije, iz njegove jedinice preživio je samo Dalmatinac Jovan Trišić, takođe dobrovoljac iz Amerike. Iz susjedne jedinice preostaše samo dobrovoljci pristigli preko okeana, Marko Radusinović i Radoje Vukčević. Sklopiće mladi Srbi, koje sudbina predodredi da ostanu živi, tada prijateljstvo koje će pretrajati decenijama, daleko od otadžbine, tamo preko velikog okeana, u Americi.
Iako vojnički Crnogorci ne zauzeše Skadar, Esad Paša komadant odbrane garde predade se odmah iza velikog boja na Tarabošu. Dok su od gladi i višemjesečne opsade napaćeni turski vojnici napuštali Skadar i susretali crnogorske vojnike, svoje dojučerašnje neprijatelje, stidno su uzimali komade hljeba i poneku cigaretu, koji su im crnogorski vojnici bez mržnje davali. Tu je bio kraj ratnog puta za Iliju Gašića. U rodnu Hercegovinu nije smio. Tamo je za njim raspisana potjernica, jer su austrijski panduri kod njegovog oca pronašli pismo koje je Ilija poslao porodici iz Crne Gore. Prema ćesarskim zakonima Ilija je pristupivši crnogorskoj vijsci počinio izdaju.
Mladi Hercegovac sa većinom svojih preživjelih drugova vratio se nazad u Ameriku. Obogaćen novim i strašnim životnim iskustvima, bio je spreman da dosanja svoj Američki san. Velika ratna iskušenja i stalna smrtna opasnost od Ilije nisu načinila mračnjaka, nisu njegovu dušu prekrile tama i jad. Naprotiv iz svoje ratne muke, Ilija je izašao življi, okretniji i vedriji. Sa svojim zemljacima iz Popova Polja, Ljubinja i Trebinja, Ilija je, činilo se tada možda ishitreno, potrošivši svu svoju ušteđevinu, kupio komadić pustinje kod nekadašnjeg rudarskog gradića Kupertina. Tada to bješe pustinja, koja je manje davala, nego što bi farmer u nju uložio. Bodrio je nekoliko godina svoje posustale i razočarane zemljake Ilija da ne odustaju, da uzimaju nove kredite kako bi svake godine iznova mogli održavati voćne nasade i nadati se rijetkoj spasonosnoj kiši. Činili se da Hercegovački emigranti neće izaći iz tog začaranog kruga i nemogućeg pooduhvata da od pustinje naprave bogatu dolinu, ali...!
Isto kao početkom vijeka u Popovu Polju, u pustinji se pojaviše geometri, odmah iza njih radnici prokopaše duboke kanale. U kanale građevinci postaviše goleme betonske cijevi. Uskoro pustinju natopi voda sa stjenovitih planina. Probujaše zakržljali voćnjaci, donesoše do tada neviđen bogate plodove. Krupne narandže, breskve i kruške iz Kupertina postadoše tražena roba širom Amerike. Hercegovci predvođeni Ilijom Gašićem dočekaše blagostanje. Podigoše rančeve, zasnovaše porodice i odjeknu dolinom Kupertina gromka hercegovačka pjesma. Odjednom porodice Gašić, Sulaver, Komnenović, Gluhajić, Ćuk, Čučković, Jahura, Galeb, Pecelj…postadoše ugledni građani Kalifornije i poznati među srpskom emigracijom širom Amerike. I Ilija se skrasio. Ilija je sad bio obučen u skupa štofana odjela, iz džepa je ponosno virio zlatni sat, dok je nogom stajao na branik svog najnovijeg Forda i privlačio poglede djevojaka. Upoznao je mladu službenicu pošte u Kupertinu, djevojku talijanskih korijena, Katarinu Pavizo. Ubrzo su se vjenčali i uskoro dobili sina Veljka. Veljko se rodio 1923., a dvije godine kasnije mladi supružnici dobiše i sina Jovana. Život je tekao u blagostanju. Ilija je proširivao poslove, uskoro je otvorio pogon za preradu voća što je višestruko povećalo njegove prihode. Postaje član lokalne skupštine, ugledni građanin koga svi pitaju za savjet. Njegove navike i način života postaju potpuno američki. Ali samo naizgled. Ilija je uvijek bio svjestan ko je i odakle je. U Kupertinu osniva Srpski klub, utemeljivač je i Srpske crkveno-školske opštine u obližnjoj Saratogi. Svake nedelje na nekoj od brojnih srpskih farmi organizuju se zabave. Ilija je uvijek najveseliji i uvijek prvi podiže pjesmu. Dočekavši Drugi svjetski rat kao bogati Srbin, odmah stupa u redove Srpske Narodne Odbrane i aktivno radi na odbrani srpskih nacionalnih interesa. Kao većina američkih Srba podržavao je kralja Petra i Četnički pokret Draže Mihailovića. Posle rata potpisao je preko pedeset garantnih pisama za preživjele pripadnike pokreta i pronašao im posao u Americi. I u zrelom životnom dobu u Iliji je bilo mladićke vedrine, hercegovačke mudrosti i svetosavke pravičnosti. Čovjek lake sjene, mirio je tadašnje srpske podjele u Americi gdje god bi se pojavio. Na skupovima srpske emigracije i najžešći sukobi i svađe bili bi prevaziđeni, kada bi o njima govorio Ilija Gašić. Smatrali su ga neozbiljnim. Ilijina upornost u rješavanju srpskih zađevica svjedočila je o njegovom čvrstom karakteru.
 Ilija Gašić u starosti |
U starosti Ilija je napravio kuću na vrhu kupertinskog brijega odakle je ponosno gledao na prostranstva pod nasadima voća. Sjedeći na svojoj stolici za ljuljane, sa nogama na stolu, otpuhivao je dimove skupih kubanskih cigara i često gledao u prošlost.
Čeznuo je za svojom Hercegovinom, za siromašnim Popovim Poljem, za svojom Čvaljinom. Prisjećao se djetinjstva. Prisjećao se golog krša gdje je napasao stada mršavih koza i ovaca, sjećao se blata koje bi iznenada odnosilo ljetinu. Čuo je da je Trebišnjica ukroćena i da voda više ne leži zimi po prostranom kraškom polju. Sa sjetom je razmišljao o ribarskim barkama koje više ne plove i sa njih više, svilenim mrežama, ne hvataju ribu gaovicu. Nije odolio, donio je odluku, vratiti se zavičaju! Baš ga briga za komuniste, baš ga briga šta će biti sa njim. U nekim novinama u Otadžbini prozvali su ga kao narodnog neprijatelja. Konzul u San Francisku dao mu je dozvolu da može posjetiti Jugoslaviju. Sredinom šesdeseti, već kao starac, Ilija je stigao u svoju Čvaljinu. Prvi i jedini put nakon odlaska u Ameriku. Svi u selu za njega su čuli, ali ga se samo rijetki starci sjećaju. Porodice, osim sestre udatu u Strujiće, više u Hercegovini nije imao. Obišao je staze svoje mladosti, sve mu nekako manje i zakržljalo. Nema one živosti, nema dječije graje, još samo voz Ćiro prolazi i broji svoje zadnje dane. Išao je Ilija i u Crnu Goru. Sa jugoslovenske strane granice gledao je i brdo Taraboš gdje je kao mladić sa nožem u ustima i bombama u rukama, hrabro jurišao. I Taraboš mu sada izgleda manji i čudi se kako toliki mladići izginuše na njemu.
Vrati se zadovoljan u Ameriku. Opet na vrhu kupertinskog brijega gledao je u daljinu i svodio bilans. Kad gleda u prošlost, zadovoljan je onim što ostaje iza njega. Proživio je srećan život sa suprugom Katarinom. Odgojili su dobro sinove. Sin Jovan je uspješan građevinski preduzimač, a stariji sin Veljko je najčuveniji američki avio-inženjer. Projektuje borbene avione u kompaniji Nortrop, gdje je i izvršni direktor. Radio je i na projektu Apolo. Razmišlja i o srpstvu, još je aktivan član srpske zajednice. U crkvenom raskolu, stao je uz vladiku Dionisija i takozvane raskolnike. Još uvije ode do obližnjeg Džeksona, gdje je Misija Svetog Save, koju je i on pomogao podići. Tu razgovara sa svojim ratnim drugom sa Taraboša, Markom Radusinovićem. Drži se sa Trebinjcem Todorom Polićem, najbogatijim Srbinom u Americi i svojim velikim prijateljem. Još malo njih ima što na srpskim okupljanjima pričaju jezikom starog kraja. Mlađe generaciju pričaju engleki jezik i kao da ne razumiju ove starce. Oni su pošli sa dna. Sa društvenih margina popeli su se do visokog statusa. Njihovoj djeci bilo je lakše. Hvalio se svojim prijateljima kako je eto on sabirao ljetinu bojeći se blata, a njegov sin Veljko slao je Amerikance među zvjezdana prostranstva. Gledao je i dalje u svoju dolinu, tamo prema zalivu San Franciska. Gledao je kako voćnjake zamjenjuju tehnološki visoko napredne fabrike. Dolinu radosti srca, kako nekad je zvaše zbog obilja voća koje je darivala već su počinjali zvati Silicijumska dolina. Stari način života odlazio je u zaborav. Jedro voće u dolini sada zamjenjuju kompjuterski čipovi.
x X x
Ilija Gašić je umro 15. novembra 1971. u 80-toj godini života. Bio je poslednji srpski dobrovoljac iz otacbinskih ratova u Americi. Pri osvrtu na njegovu ovozemaljsku stazu od hercegovačkog krša do bogate Kalifornije čovjek može samo da zastane i divi se jednom časnom provedenom životu. Sahranjen je na srpskom groblju u Kolmi.
