Ja sam iz Glamoča... Ali ja sam davno otiš’o...”.
Nije mi namjera ni da napadam, ni da vrijeđam, ni da potcjenjujem...
Namjera mi je da ukažem na licemjernost ovakvog odgovora, ali i na to da on ne donosi ničega dobrog onome ko ga izgovara. Naprotiv... Mnogi tu rečenicu izgovaraju nesvjesno, iz navike, a da nikad nisu ni razmišljali o njenom pravom značenju i smislu i o tome da ona mnogo više kazuje o njima samima nego li o “tamo nekom” malom provincijskom mjestu na jugu Evrope.
Piše: Željko Piljak
Ko će da poštuje onoga koji se stidi svog porijekla i svojih korijena? Niko. Ni od njegovih, ni od tuđih. A to što on misli da je dobio neke poene ako se odrekne svog zavičaja, svog sela, svoje njive koja ga odhranila, svojih predaka, onog neba pod kojim je rođen i mlijeka kojim je prvi put zadojen, to je velika zabluda. Jer, ovakav odgovor, u svojoj suštini i poruci, nosi odricanje od svoje postojbine i nosi stid zbog svog porijekla, koje se, na njihovu veliku žalost, ne može promijeniti, ali se, po njima, može “ublažiti” hvalisanjem o davnom odlasku.
Mnogi naši krajevi i njihovi stanovnici su među nama samima “na lošem glasu“. Bez ikakvog osnova, bez ikakvog realnog utemeljenja, već, jednostavno, tako. Glamočani su “Bože sačuvaj“, Hercegovci još gori, Lijevčani - samo da se prekrstiš, od škrtih Piroćanca bježi k’o od kuge, šumadijskog Gedžu izbjegavaj i na autoputu, sa Čarapanom ne sjedaj ni za punu sofru...... I tako dalje... I tako dalje...
Svi bi htjeli da su iz samog centra Beograda, Novog Sada, Banjaluke... Ili, u najmanju ruku, iz nekog njihovog prigradskog naselja, tako da “naš evropski čovjek“ može “malčice slagati“ i “mrtav ladan“ reći da je odrastao na asfaltu, u gradu... Ako nije ni iz prigradskog naselja, e, onda valja ili prećutati svoje porijeklo i skrenuti razgovor na drugu temu, ili se čitavom svijetu pohvaliti o svom davnom odlasku iz svoje postojbine, koja ga, eto, nije dostojna...
Nepisano je pravilo da onaj koji sam sebi diže nos iznad Prokletija, obično ispod kose nosi pileću pamet. Ovo je možda grubo rečeno, ali nebrojeno puta dokazano kao istinito...
E, dragi moji, znani i neznani, grdno se varate ako mislite da će vas drugi više poštovati ako se “po hvalite “ svojim davnim odlaskom iz zavičaja. Svagdje ste «dođoši» ili «došle» osim u svojoj postojbini. A vi se iz petnih žila trudite da postanete “dođoši”.
Uostalom, ko je to toliko vrijedan da ja pred njim treba da se stidim zato što sam rođen u najljepšem mjestu na svijetu, pod najplavljim i najzvjezdanijim nebom, među najboljim ljudima? Ko je taj zbog koga bi se ja odrekao gluvog Glamočkog kola, krompira sa kajmakom iz kačice, toplih vunenih čarapa, vjekovnih šara na terlucima, prsluka pletenog majčinom rukom?... Niko! I opet : Niko!! I još jednom: Niko !!!
Neka se stide drugi; Glamočani nemaju čega da se stide... Isto kao ni Hercegovci, ni Crnotravci, ni Palančanii, ni Brđani, ni Podbrđani, ni ini brojni ljudi iz malih mjesta... Već treba da se ponose i da jasno i glasno kažu svima, na pitanje “Odakle si : “Odatle!” Bez ikakvog “ali”! “Baš Odatle?” “Baš Odatle!!!”
Piše mi prijatelj iz dalekog svijeta, i tuguje, da je tamo kod njih ovo “odrođavanje“ od svojih korijena i svojih predaka (odrođavanje od sebe) sve više izraženo, i da nerijetko ide i do “zaboravljanja“ i samog maternjeg jezika...
Nazdravlje, zemljaci?!... I daj Bože da izdobri!...
No, ovo nije kraj priči.
Ima jedan još mnogo gori i pogubniji odgovor na dato pitanje: “Odakle si?”
“Iz Glamoča… Danilovgrada…Kuršumlije… Prokuplja… sa Korduna… ili Like… Vrbasa… ali tamo nemam nikoga.... Zaboravio si zemljače da u životu sve može biti najmanje dvostruko, što bi u Hercegovini rekli «dvoga», samo su majka i zavičaj jednoredni.
Dakle, imaš, dobri čovječe. i te kako imaš! Zavičaj!
Imaš rođake, komšije, prijatelje, poznanike... Imaš sve one koji su sada tamo, sve do jednoga, jer svi smo mi svoji. “svojta”, “svojat”, ili kako god hoćeš... Svi smo mi grane istoga stabla, samo smo se pružili ka razlićitim stranama svijeta.
Ali nikad ne zaboravi da imaš...!
Imaš grobove predaka, roditelja, djedova, pradjedova, svih onih koji se tebe ni po cijenu života ne bi postidjeli, niti odrekli, ma kakav ti bio...
Imaš ovo polje, najveće i najljepše pod kapom nebeskom, i ova brda, i ove borove i jele, i ove ruševine, koje će, ako Bog dâ, opet životom oživjeti...
Imaš, dobri čovječe, i nemoj sebi dozvoliti da i ovdje postaneš “dođoš“. Jer, kako ćeš se održati na vjetru ako sam sebi korijene čupaš i skraćuješ?...
-----------
Željko Piljak piše poeziju i prozu. Objavio je zbirku pjesama "Pokloniću ti sebe, a ti izmisli razlog". Trenutno radi na hronici porodice Piljak kroz istoriju, ili tačnije, od prvog pomena Piljaka u Glamoču 1550. godine do danas. Rođen je, odrastao, i, bez obzira gdje trenutno živi, a živi u Banja Luci, uvijek je i isključivo Glamočan
