Vladika Grigorije

Andrićev pogled na Hercegovinu

Ivo Andrić sa svojih putovanja po Hercegovini najviše pamti svjetlost, kamen i sporo, gotovo neprimjetno, proticanje vremena. Po svjetlosti se najbolje sjeća Hercegovine, one svjetlosti koja sija i prožima sve i nalazi se „u osmehu ljudi, na licima mladića i devojaka u predvečernjoj šetnji“.  Ta svjetlost se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke. Svjetlost je, po Andriću, uzrok što je ovdje u Hercegovini čovjek sposoban za život, hrabrost i vedrinu; zbog nje ima „smisao za meru i stvaralački rad“.

Kamen je za Andrića drugi simbol Hercegovine. Simbol postojanosti – građevina, ali i ljudskih života, simbol trajanja. Kamen pamti duže i više od ljudskih pokoljenja; u njemu je sabijena i sačuvana istorija – za one koji umiju da je čitaju iz „ljudskom rukom obrađenom i od upotrebe izlizanom kamenju nekadašnjih gradova i zdanja“. Iz kamena se može odgonetnuti istorija jednog „bivšeg grada“, kao što to pisac činio u „programskom tekstu“, odnosno „zapisu sa putovanja“ Na kamenu, u Počitelju.

Na počiteljskom kamenu, sporo i lijeno proticanje vremena u jednom trenutku se potpuno zaustavlja, a vrijeme i prostor se stapaju u jedno:

Izbledeo je u belomodrom žaru jezičak nebeske vage. Ni znaka ni brojke, ni pisma ni glasa. Ne zove se nikako, ne označava ničim i ne beleži nigde ono što kazuje ovaj trenutak na kamenju, među kamenjem, pod zenitskim suncem. Dan nema imena, vreme nema mere, svet je izgubio granice. U savršenoj ravnoteži miruju tasovi postojanja i nepostojanja.

Iz tog hercegovačkog kamena, starog koliko i vrijeme, rađa se i razvija život baš kao i u plodnim i zemljom bogatim ravnicama. Tako je izrasla i ona smokvabogalj, u pukotini starinskog zida u Počitelju, kao simbol neprestane borbe za opstanak, volje i želje za životom, a koja traje od kada je svijeta i vijeka i zato „rađa i rađaće po istim zakonima po kojima rađaju bujne i plodne smokve u dobroj zemlji i na pogodnom mjestu“. To je tajna Hercegovine, njenog kamena i svjetlosti, koji se ne daju odgonetnuti u potpunosti i do kraja i koji u svojoj čudesnoj simbiozi predstavljaju metaforu života i postojanosti.

Ono što je Andrić zapisao o Počitelju može se primijeniti na cijelu Hercegovinu: Ovo je retko i dragoceno mesto, ovde se može zamisliti vreme i odnosi ljudski u njemu. Iako obdaren kraj naročitom prirodom; iako su njegovi žitelji napojeni najdragocjenijom energijom – on ih ipak opisuje i otkriva kao ljude čija su osjećanja duboko zatvorena i ograničena nekom izvanrednom razumnošću, iskustvom i brigom za preživljavanjem. Ova zemlja i njeni ljudi su za Andrića slični po tome što su isposnički suvi, ispunjeni stalnom borbom sa čamotinjom, „daljinom i iščekivanjem“. Premda nisu lišeni strasti, oni su uvijek „na oprezu“. Ima u njima ponosa i sile, ali najčešće je život „jedno jednolično iščekivanje“ i zato Andrić prolazi pored ove zemlje i njenih ljudi kao pored one smokve izrasle iz kamena – dirnut i „čuvajući se dobro da je ne oskrnavi olakim poređenjem, taštom metaforom“.

I ljudi ovog podneblja podjednako su ćudljivi, tajnoviti i nedokučivi poput zemlje koja ih je iznjedrila. Andrić ih tako i opisuje, zaogrnuvši ih velom tajnovitosti i nedorečenosti, koja kao da i njemu ostaje nepoznanica, izmičući mogućnosti potpunog i krajnjeg uobličavanja istine o njima.

Takvi su likovi trojice Hercegovaca koje je Andrić uvrstio u svoj pripovjedački opus: fra-Grga, Hercegovac koji je djelovao u Sarajevu; veliki Alipaša Rizvanbegović i Bogdan Zimonjić, čuveni vojvoda i istinski junak. Usuđujem se reći da su njih trojica na izvjestan način svojevrsna oličenja Hercegovaca sve tri vjere.

Bogdan Zimonjićbio je jedan od onih narodnih prvaka koje je Ivo Andrić upečatljivo opisao u svom nedovršenom romanu Omerpaša Latas. Zimonjić je Hercegovac iz okoline Gacka, bio je krupan čovjek, kao što su i danas ljudi iz toga kraja; ljudi koji u sebi nose neki neobičan mir i uspavanu snagu. Opisujući Bogdanovu desnu ruku, Andrić kaže kako je „bila bela i čudno neotporna, ali ogromna, teška kao nedopečen hleb; a ipak se u ponečemu osećala uspavana snaga udarca iz te ruke...“. Njegovo ponašanje prilikom audijencije kod Omerpaše Latasa, carskog izaslanika, bilo je po svemu neobično. Teško se odlučivao da izgovara riječi, samo je „lako treptao očima, njegov glas je bio bled i skroman“, sasvim neodgovarajući snazi njegovog tela i muškom licu. Zimonjić je bio škrt ne samo u riječima, nego i u pokretima. Jednostavno, ličio je na „zatvoren grad“. Andrić ga opisuje kao doboroćudnog, učtivog, ali „zagonetnog i uvredljivo uzdržljivog“. Njegova sposobnost da govori tako da „ne obavezuje nikog ni na šta“ izluđivala je njegovog sagovornika. Bila je to, kako smo stekli utisak, najbolja odbrana i najbolji napad.

Ne znam da li postoji i u jednom književnom djelu napisanom Andrićevom rukom tako jasno i pažiljivo opisana moć ćutanja. Zimonjić ne odustaje od ćutanja i pristaje samo na laki pokret rukom ili na neku riječ koja nije ni potvrdna ni odrična: „Ja, ko će znati“. I kada ga opisuje kao ćudljivog, zagonetnog i krutog, Andrić odjednom otkriva da je taj čovjek „prirodan i slobodan“, da takvoga ni iskusan serasker u svojoj bogatoj karijeri nije sretao. I kada mu je carski izaslanik govorio velike i krupne stvari: o pomirenju „krsta i nekrsta“, o stavljanju na pravo mjesto sirotinje i uglednih ljudi; i kada je govorio ono što su svi ambiciozni ljudi kroz istoriju govorili – o uspostavljanju pravde u svijetu, o stvaranju „porodice srećnih naroda“, pokazujući time da je on, Omerpaša, jedan od onih ljudi koji „želi sve što čovek može postati i biti“ – nailazio je na neprobojni zid tišine.

Ono što je za nas važnije jeste to da je Bogdan Zimonjić od onih koji neće ništa „do samo da bude i ostane ono što je“. Za mene sveštenika, u opisu ovog skoro neopisivog susreta dvojice ljudi, još važnije to što jedan od njih, Omerpaša, na kraju odustaje od svega ne bi li samo stekao Bogdanovo povjerenje: Ništa ti ne tražim i ništa te ne pitam. Ali, jedno hoću: da mi vjeruješ. I kada ništa ne pomaže, sve se svodi na ono krucijalno pitanje, na pitanje vjere. „Je li vjera, Bogdane?“, upitao je na kraju carski izaslanik. I tada se prvi put i Bogdan otvara: „Jeste, vjera.“ I onda se pred onim čudnim ponašanjem seraskera, koji se krsti i govori o svom hrišćanskom porijeklu, naizgled se apsolutno i sasvim otvarajući, opet događa nešto neočekivano: Zimonjić se vraća u svoju zatvorenost, skrivajući pogled svojim velikim sastavljenim obrvama, ostajući u svom učtivom i hladnom ljubopitstvu.

Iako je genijalni Andrić opisao trenutak koji je bio „brz kao kratka munja“, kada je – dok se Omerpaša krstio i pokušao posljednjim naporom da stekne Bogdanovo povjerenje – i Bogdan otvorio oči „prirodno i široko“. Opisujući njegove krupne i prostrane, kao u djeteta čiste beonjače, opisao je svu unutrašnju dramu jednog Hercegovca pravoslavca, čiji pogled u tom trenu „nije bio samo začuđen“ nego i „ubojit i gnevan, uplašen i žalovit, i prezriv i tužan“. U tom pogledu, koji je „samo sevnuo, a odmah zatim se ugasio i izgubio pod spuštenim očnim kapcima“, Andrić nam je otkrio viševjekovnu dramu i nevolju čovjeka onog vremena, a sve ono što je Bogdan činio, prije i poslije tog trenutka, bila je prosta borba za opstanak Hercegovca gorštaka, sviklog na neprestanu borbu, sa ljudima i škrtom prirodom. Imam utisak da i danas, u nešto drugačijim okolnostima, među Hercegovcima istočne hrišćanske vjere žive upravo ovakvi karakteri.

Alipašu Rizvanbegovića, „gospodara Hercegovine“, Andrić opisuje kratko: u vremenu kada je Alipaša bio moćan nadaleko i onda kada je pao u nemilost. Kao što je poznato, Alipaša se velikom hrabrošću i sposobnošću izborio da bude prvi čovjek u Hercegovini. Vladao je zemljom „kao oštar i lukav tiranin“, ali i kao „dobar domaćin“. Zidao je palate i džamije, uvodio novine u poljoprivredu, ali ono što je najvažnije: „vješto se varako i lagao sa vezirima u Carigradu i pašama u Travniku“. Nije prošlo mnogo vremena, a taj čovjek, obdaren snagom i ljepotom, rekao je – kada se obogatio i osilio – ono što nije smio reći: „Od danas ne treba niko više da ide caru u Stambul. Evo vam Stambul – Mostar, a evo vam i cara u Mostaru!“. Iako je svakome izgledalo da će, i pored svega toga, ovaj čovjek vladati Hercegovinom do kraja života, jer je već dvadeset godina vladao „strogo i pravično“, pred kraj života taj „stari čarobnjak se zapleo u svoje rođene opsene varke“. Njega, sedamdesetogodišnjeg mostarskog vezira, nadmudrio je bezobzirni Omerpaša Latas. Presuda je bila da se protjera u Aziju. Tako je učinjeno, ali se, navodno, nekom askeru, od onih kojih su ga sprovodili – omakla puška. Sahranjen je kraj Ferhadpašine džamije u Banjoj Luci. Pre takve „slučajne pogibije“, Alipaša je petnaest dana prolazio kroz najveća poniženja. Okružen Omerpašinim askerima, u ponižavajućem položaju proveden je kroz mnoga bosanska i hercegovačka sela i gradove. U posljednjih petnaest dana života shvatio je „.šta ostaje od čoveka koji odjednom sve izgubi, tako, lišen svega stane na sopstvene noge, sam i go, protiv svih sila sveta oko sebe, bespomoćan, a nepobediv“.

Oči ovog čovjeka, od čijeg se pogleda nekad plašila vaskolika Hercegovina, „još gledaju, ali ne vide i ne žele da vide“. Lice koje je nekad bilo tvrdo i ubojito, bilo je sada sasvim drugačije. Nošen na mazgi, „dobio je izraz neke mirne, istinske veličine“. U jednom nijemom monologu, ostavljen i ponižen od ljudi, Alipaša besjedi sam sa sobom, govoreći „da mu ne treba ništa, jer ga je Alah i ranije uvijek podržavao, a sada, od kada je nepravedno dopao ropstva i nevolje, pomaže ga više no ikad svim što mu treba“. „Sa postolja svoga stradanja“ ovaj čudni Hercegovac, bio je ubijeđen da je, kao sa najviše planine, uvidio „neke istine o ljudima i ljudskim odnosima, bolje i jasnije nego ikad ranije u svom životu“ i dalje vjerujući u ispravnost svojih postupaka i nepravednost stradanja koje podnosi. On je bio, kako kaže Andrić, od onih ljudi koji se nikad ni sa čim ne mire i čija strast „da žive i utiču na život živih ljudi“ ostavlja trag i poslije njihove smrti.

Fra-Grgaje još jedan Hercegovac kojeg Andrić opisuje. On je župnik, franjevac, koji nosi u sebi mnoge suprotnosti; u kome se mnoge osobine sukobljavaju, a iz tog sukoba vrlo često nikne neka treća, neočekivana osobina. No, ovog čovjeka, poniklog u Hercegovini, služba je stavila u Sarajevo, u grad bezbrojnih sukoba. U njemu se uspijevao održati zahvaljujući i svom hercegovačkom mentalitetu i svojoj domišljatosti, što naglašava Andrić: „Njegov razum bio je jak, njegov praktičan smisao velik i gotovo nepogrešan.“ Valja napomenuti da fratarska služba i disciplina u Bosni nikada nije bila laka ni jednostavna. Na samom početku, opisujući fra-Grgu, Andrić napominje da Hercegovina, naročito južna i jugoistočna, ima po pravilu dobar soj ljudi. To je zemlja sa mnogo kamena, a malo svega ostalog, a to malo što rodi, to je hranjivo i plemenito, i sa vodom i vazduhom daje zdrave i razumne ljude.Usljed te razumnosti i svoga porijekla, nije ni čudo što je fra-Grga bio štedljiv. Ali je njegova štedljivost s godinama naginjala tvrdičluku, „više je volio da prima, nego da daje“. A, s druge strane, to čuveno hercegovačko častoljublje navodilo ga je na sujetu. Želio je da ga ljudi smatraju „nesebičnim i darežljivim“. Tako se dogodilo „da mu njegova škrtost strogo zabranjuje ono na šta ga njegova sujeta neodoljivo goni“. Fra-Grga je podnosio neku vrstu dobrovoljne žrtve, gosteći gospodu iz konzularnog kora i više osmanlijske činovnike i klirike drugih vjera, vjerovatno na taj način služeći Crkvi i svom narodu. Fra-Grginim sijelima posebnu atmosferu i značaj davalo je to što bi za te prilike nabavljao duvan i vino iz Hercegovine; limunove, pomorandže i narove. Iznosio im je onu blatinu „što je blaga k’o mlijeko, jaka k’o grom“. Tako je činio i trpio sve gledajući neki viši cilj i pokušavajući da u sebi spoji svoja suprotna osjećanja: od tvrdice i sebičnjaka do druželjubivog i darežljivog čovjeka, stvarajući o sebi „podvojena mišljenja, prividno suprotna, a u suštini podjednako tačna i netačna“. Tako i u Andrićevom opisu ovog neobičnog Hercegovca ostaje – kao i za mnoge druge Hercegovce, pa i ljude uopšte – onaj vječiti problem da šta god o njima kažemo ili mislimo negativno, na drugoj strani tasa postoji uvijek jednako mnogo razloga da mislimo dobro i pozitivno. Hercegovci, koje opisuje Andrić u svojim pripovijetkama, odraz su mentaliteta i podneblja hercegovačkog, sjedinjuju u sebi ponešto od škrte prirode, ali i blagorodne svjetlosti, koja od postanja svijeta bješe u osnovi svega. S druge strane, oni su jednim dijelom nosioci i univerzalnih ljudskih osobina koje se mogu pripisati bilo kom čovjeku, u bilo kom vremenu ili prostoru. Njihove mane i slabosti, prednosti i kvaliteti, nerijetko su opšteljudskog karaktera, koji prevazilazi strogu uslovljenost geografskim granicama, podjednako se susrećući u svim vremenima i na svim prostorima.