Našao sam je preturajući po starom kovčegu. Šaren od vješta rezbarenja i vremena, kovčeg je mamio, i činilo se da čuva u sebi nešto drevno i značajno. Unurta je bilo najviše neke mirišljive praznine. I nešto što je samo oblikom ličilo na dunju. I nekakav nedovršen vez. I nekoliko potvrda da je platila porez. I ta lična karta. Majka na jedino svoje putovanje nije ponijela liču kartu. Prvi list prionuo, ivicom fotografije, za koricu – nikad niko nije pogledao unutra. Ni ona. Za nju je ta fotografija, jedina u njenom životu, bila samo – moranje, nešto bez ikakve stvarne veze sa njom. Zar da gleda u svoj lik? To bi bilo, sačuvaj Bože, kao da zija u ogledalo. Nikad se ništa nije promijenilo u toj karti; Ista je sad, treće jeseni poslije majčie smrti. Brazde u otisku kažiprsta, sitno zbijene, penju se naglo i padaju – zamršen okamenjen talas. Dan rođenja izmišljen je, naravno, i godina – zar još i to da neko pamti. Majka je znala samo, po pričanju, da je njena majka toga dana žnjela raž i da je – prekidajući zbog toga malo ranije posao – nju rodila i da je sjutradan opet uranila da žanje… Gledao sam fotografiju. I bježao od nje, od pomisli; da majka sad jedino otuda može da gleda, uporno, odsutno…
I izlazio sam, s tom legitimacijom, pred kuću
Nalet vjetra oborio je nekoliko oraha i šljiva, i jednu jabuku – i sve to pojurilo je niza stranu, k meni. Kao da me majka sakrivena tu negdje, ugledala, i pohitala da me dočeka. Ovdje ide sve, eto, bez promjene i zastoja, kao put sunčev. Prerodi šljiva i opada, i svejedno joj hoće li, kao pijanstvo, u nečiju glavu, ili u travu. Gornji zid opet je poprskan sokom jabuka što su naletjele u njega. Samo vjeverica ima na orahu, izgleda, više nego prije. I kao da posluju bez naročitog opreza odomaćile se nekako. Jedna grabova grana premostila prostor između šume i oraha. Opor miris brezovine i vlage. I zaželim, najednom, da ložim vatru. Vraćam se u kuću – baš ću da zaognjim. Furuna već pomalo zarđala. Tražio sam suvi korov (njega bar nije bilo teško naći!), grančice skupljao, duvao, dim je ujedao za oči. Plamen samo progleda, pa zamre. Nikad nijesam znao da pozovem vatru tako, da ona to odmah prihvati. A majka… samo pogleda u rijetku žeravicu – i plamen je već tu. Dugo sam se mučio s vatrom. I evo, najzad, dosjetila se, krenula je…
Ponovo sam otišao napolje – da vidim dim, nad krovom.
Gore je prokuljao, najprije nesigurno i na više mjesta, zatim pouzdanije, u stub, pa se taj stub pognuo, i činilo se da žuri nekud, pa su stale da se smjenjuju nove slike, i svaka je na nešto podsjećala.
I sve to, prenijelo me u jedno drugo vrijeme.
Stigao sam bio, onda, prednoć. Majka je pisala da je bolesna. A kad ona, meni, u pismu, kaže da je MALO BOLESNA… Nije bila kod kuće. Rekli su mi da je, još rano, pošla u grad, da nešto kupi. Lutao sam okolo. Bilo je proljeće, rasipno vodama i cvijetom. Koliko ono samo tih izvora izmisli. Proključa tamo gdje niko ne bi očekivao. Ipak je – i pored sveg cvijeća i voda – sve nekako golo i tiho i tužno, i kao da je već poodavno okopnjeli snijeg, još malo i svuda prisutan. Uzalud sam u ljubičici tražio onaj davni miris koji se ne može ni zaboraviti ni ponoviti. A kad naiđem kraj prozora i pogledam – uvijek se iznenadim; tamo je neko ozbiljan, meni stran…a onog srećnog čupavog dječaka – nigdje… U sobi je sve kao i prije nekoliko godina; krevet, furuna, na njoj dopola opletena čarapa, ispod furune druge čarape, dopola poderane… Ptice kao da su se nadmetale. Cvijet trešnjin obilat je i ozbiljan – kao što je ozbiljan put od cvijeta do ploda. Brzali su mravi da dograde što se sleglo pod snijegom. Njiva još nije orana. Opominje ponegdje travom: sijte, ili da ja radim što sama znam. Dugo sam skitao tako, kao pijan, odsutan, i u svemu prisutan, davnim nekim prisustvom.
Bio je već suton, kad se majka pojavila odozdo. Požurio sam da je sretem – ona je, kad me ugledala, zaboravila na umor i godine i strmi put.
Jesi li se namučio u putu, sine? Ja ti ono pisala… prepala se budala… A dobro sam… dobro sam, dok ste mi vi…
Pitao sam o bolesti – ona je rekla da će sve biti u redu, i da najprije treba da malo odmorimo. Starost, kaže, to je moja bolest, ona koju niko nije prebolio… Živjela, naživjela se – i ajde sad, skrajni se, neka neko drugi malo poživi. 
Sjeli smo na klupu ispred kuće. Sunca je bilo još samo na najvišem vrhu planine, i u prozoru.
Pa kakva je to bolest, majko?
Polako sine – da odahnemo prvo. I pričaj mi: kako je moj unuk, sve mi o njemu ispričaj… Umalo da zaboravim rakiju, opet kao da si, još uvijek, dijete…
A zbog čega si bila u gradu?
Trgovala sam malo, sine. Prodala sam one dvije ovce. Treba znaš… da idem na operaciju.
Kaže to bez mogo uzbuđenja, i ćuti.
Na kakvu operaciju majko?
Ne znam, sine, ja se, bogami, u to ne razumijem. Razumjela sam da je to teška operacija. Kaže ljekar: pravo da ti kažem, veli, nije laka, no odlagati se ne smije. Da dođeš, odmah da dođeš, kaže… A ja ne mogu baš odmah, treba se pripremiti. Treba ostaviti sve ovo, ne može se sve ovo ostaviti kako bilo… može svašta da se desi. Treba uzorati. Neće naša njiva, bar još ovoga puta, ostati nez sjemena. Neće, sine. Zabrazdiće se tu, sjutra. Bila sam kod Dušana – zato sam okasnila – rekao je da će doći sjutra. Imam pare. Ja računam ovako: posijem, pa odem odmah u bolnicu. I možda ću već, akobogda, da postignem za natrag… ako mene ne nagrnu prije… Taman da mi pomogneš, da me razgvoriš malo… Sjutra da prigradiš onaj plot. Prolazi narod… vuku drva, gaze…
Zatim se prisjetila:
Da ti pokažem, šta sam kupila danas. Dosta lijepo sam kupila.
I počela je da vadi iz torbe.
To je teška operacija… nek se nađe… da se ne zastiidimo pred svijetom… Evo cipele.
Zbunio sam se. Nijesam mogao ništa da kažem. Trebalo je izdržati taj mir u njenim očima, glasu. Pogledao sam cipele, pa prašnjave istrošene opanke u kojima je pošla u grad da te cipele kupi.
Lijepe su. Kako se tebi sviđaju, sine? Slabašne, istina, ali tu i ne treba neka…
Nikad prije nije ih kupila, da ih nosi, ali - sad se to mora.
A da vidiš šamiju. I ona je lijepa… Da se ne zastidimo…
Pogledao sam, kratko, u crne odsjeve šamije.
Dobro majko, ostavi… Sve je to lijepo, samo – nekako si, poranila…
Sve ovo vrijedi, sine, ako ne sad… Nikoga to nije zaobišlo, pa neće ni mene, i ne dao Bog da me zaobiđe… A ovo je, vidiš, za košulju. Da se sašije. Još ako stignem da malo navezem, tu ispod grla… a stići ću – pa neka koji dan kasnije pođem u bolnicu. Mnogo je ljepše s ošivcima… Da se ne osramotimo, pred oba svijeta…
I ona se, mirno, sa zanosom čak, unosila u svaki komad odjeće.
I kaput je tu, i suknja, sve. Pare sam potrošila, ali… Ostalo je još za oranje.
Sve mi se tada – najednm – izištrilo, kao nikad prije. Sav njen život… ta vrlet, bosotinje, ponos… I ništa nijesam rekao, ništa nijesam mogao da kažem. Pa… kako ti se sviđa, pitala je majka. Njen glas bio je, i dalje, miran. Ja sam ćutao.
Utrnuo je odbljesak sunca navrh Plane.
Sa smrkavanjem, čulo se kako u vazduhu šušte, sve bliže i jasnije, krila neke velike tišine
… Ove tišnie, pomislih, prenuvši se.
Polako je jenjavao dim nad krovom.
Vratio sam se u kuću da opet naložim. Soba me iznenadi toplinom.