Učitelj Todor Tepavčević sa djecom u selu Miloševo brdo u Podkozarju

Na vijest o smrti prvog učitelja kao da polako nestaje i dio našeg djetinjstva i naših prvih koraka u život kojih se sve češće sjećamo kako starimo.

Najednom nam neko pred očima spali sve one pruteve i šibe od kojih su bridjeli dlanovi i nerijetko ostajale masnice, otme one prve probušene globuse što su škripali dok smo ih okretali ne vjerujući da je zemlja okrugla, ukrade sve one silne zemljopisne karte na kojima smo morali pokazati gdje se nalaze nepoznati gradovi i države,( ni to više nije isto), ispara i one ostatke velikih panoa na kojima smo prvi put vidjeli kako izgleda ljudski skelet, mišići, nervni sistem i kuda sve kroz nas curi krv i naceri se na onih 30 slova azbuke maternjeg jezika koji polako zaboravljamo jer sve češće ne govorimo kako pišemo, niti čitamo kako je napisano.

Nekome to nije bio učitelj, nego učiteljica, ali će to u razgovoru svi upotrebljavati u muškom rodu i svi ćemo pri toj temi biti bliski i sjetni jer je prvi učitelj, samo jedan, prvi, i na polnu diskriminaciju se neće žaliti čak ni učiteljice.

S prvim učiteljem nestaju i one klupe za dvoje sa naslonom i probušenim prostorom u sredini za mastionice ispred nas, koje nam padaju na pamet jedino kad stjuardese donesu piće,a mi otkačimo namjenski napravljenu daščicu sa sjedišta ispred u kojem je ostavljeno udubljenje za jednu plastičnu čašu sa viskijem.

Letimo nekim prostorima o kojima nam je prvi učitelj govorio da postoje, a mi u nevjerici vrtjeli glavama i kasnije provjeravali s roditeljima naših roditelja jer su stariji i iskusniji i valjda čuli za te svijetove.

I tamo negdje, u vazduhu, između Dubaija i Bejruta ili Singapura i Ciriha, javi se duh njegov, kao duh Hamletovog oca i drži u ruci neku nepoznatu lobanju za koju nam objašnjava da je ljudska i da je unutra bio smješten mozak koji je pamtio, ali da ga sada nema.I da je šteta što više ne pamti.

Sudare se tad u nama sjećanja na kromanjonce i neandertalce, amebe i paramecijume, glodare i vodozemce, Spartance i Perzijance, Kraljevića Marka i surovi čin na dvoru Leke kapetana, izmiješaju se one lobanje iz njegove ruke sa ruševinama Ćele kule, nekog Aušvica, Mathauzena i Jasenovca za koji smo bili skeptični da su uopšte postojali i u takvim obimima, osmjehnemo se na priče o pustinjama i prašumama, na Kineze i Sudance, piramide i Ajfelovu kulu, na priču o Nojevoj barci i francuskoj lađi o kojoj su pjevali izmučeni srpski ratnici na Krfu.

Ja još pamtim njegovu ruku u kojoj je s podjednakom vještinom držao štap kojim je pokazivao na dotad nepoznate države na kartama i udarao nas po dlanovima zbog toga što nismo uradili zadatke i jednačine s jednom nepoznatom,(a hiljade nepoznatih smo tad imali), pokazivao kako izgleda mikroskop,(jer ga nismo imali) i sve to crtao na zelenoj školskoj tabli sa crvenim linijama na kojima je zatim ispisivao Zmajeve stihove.

Kosa, prava, tanka debela, ćirilica i latinica, Napoleon i Kutuzov, Murat i Lazar, buržoazija i kurtoazija, (mora da sam nešto pobrkao), kvadratni i kubni korjen, tri put sedam, dvadeset i jedan.

Pred njim smo strahovali i ustajali, bili ponosni dok nam je vezivao crvene marame i popravljao bijele kapice sa petokrakom na čelu govoreći da ima onih koji vjeruju u Boga i da ih ne treba prezirati jer svako u nešto vjeruje. Pred njim smo pjevali “Konjuh planinom” za česte priredbe i strahovali kad dođe školski inspektor da li smo dobro uradili testove. Zbog njega, jer smo ga voljeli.

Trčali smo neoznačenim livadama dok nam je govorio da imaju slične sa napravljenim sjedištima sa strana i da se zovu stadioni, bacali smo kamen umjesto kugle, kao i pruteve umjesto kopalja, skakali preko običnih stolica koje su trebale da budu gimnastičke sprave i radovali se prvoj ekskurziji i posjeti najbližoj školi.

Naš prvi učitelj nam je bio zamjena za novine koje nismo čitali, radio koji nismo slušali u doba kad nije bilo televizije, onaj koji nas je rasplakao što je tamo neki predsjednik Kenedi ubijen u Dalasu i ostavio u nevjerici da je neki Amstrong ili Armstrong iskoračio na mjesec.

Nikada nisam dokučio odakle to zna i zavidio mu na informacijama koje je istresao kao ostatke duvana iz xepova od kaputa.

Pamtili smo te stvari valjda više i bolje nego gradivo iz završnih razreda gimnazije.

Požutjele fotografije iz prvog dijela osmoljetke su nam značile više nego one s prvim djevojkama u ružičnjacima iza hotela “Srbije” na ilixanskoj aleji.

Sjećanja dobiju mjeru tek kad sve drugo na životnoj vagi postane preteško.

Vijest o smrti prvog učitelja nas ponovo spaja. Nas, posute, rasijane, rastjerane i otjerane po kontinentima čiji broj ni danas nismo precizno zapamtili, pa se čudimo što nas u nekim elektronskim porukama najmanje ima tamo gdje nam je on prvi put pročitao “Ostajte ovdje”.

Spojili smo se još jednom, svako zbog svojih sjećanja, svi zbog njega, svi zbog silnih trouglova, kocki, kvadrata i piramida u koje smo sudbinski upali vjerujući da su samo problemi geometrije, a ne života i opet pogriješili.

Nema ga da objasni, da reče zašto nema marama ni petokraka, pjesme koju smo svi pjevali “od Vardara pa do Triglava”, zašto nije istrulio truli kapitalizam i zašto se hlamidomonas još razmnožava na isti način.

Nema ga da nam kaže zašto su nam ovi silni kontinenti bliži od republika gdje smo živjeli, da nam objasni zašto su nam oni iz Kanade bliži nego oni iz Zavidovića, iz federalnog dijela Bosne, da kaže da globalno zagrijavanje kugle nije nepoznanica i da su se temperaturne promjene dešavale i prije Hrista.

Stojim nad grobom i krstom s njegovim imenom. Sam. Bez silnih drugih koje je učio, ali koji su poslali telegrame. Prepričavam mu ko se sve sjetio i odakle čuo i znao za vijest o njegovoj smrti.

Ćuti moj otac i plače svijeća umjesto njega.Zajedno sa mnom.

Ne rekoh vam. Moj prvi učitelj je bio moj otac. Todor.