Ratko Pićurić
Prapotomak vojvode Draška u Njujorku
|
(Istinita pripovjest o jednoj razglednici upućenoj  Vidiš onu zgradu u sredini,Što kroz oblak tiče u nebesa, Njen broj petsto od svuda se vidi, Na tri sprata ispod samog vrha, Da nijesam otud odakle sam, I iz one kuće iz koje sam, Niz komarske spušt’o se litice, I po njinom pentrao se gorju, Te tražio orlovska gnijezda, I ulišta od divljije’ pčela Da utolim dječju znatiželju, Da vidio nisam Nevidio, Sa Lovćena gled’o po’ svijeta, S’ Durmitora drugu polovinu, Slijetao sa Savina Kuka, Niz manitu Taru splavario, Preskak’o je na Đavolje Lazi, I gledao sa vr’a Ćurevca, Ne bi’ smio nosa pomoliti, Akamli zemlji pogledati, Jer od ove užasne visine, I nesnosne ulične vrtutme,  Orlovi bi u nesvijes’ pali!Kad pogledam dolje na ulicu, Na šetače i na prolaznike. Bi rek’o su mravi a ne ljudi! Da iz neba plaha kiša pa’ne, Ne bi kapi na zemljicu palo, No na kola ili na pješaka! Na zemlji je tako i nekako, U vazduhu deset puta gore. Izbjegavam gledati kroz prozor Avione što nisko proleću, Da pokažu Menheten izbliza, Mnogoga bi za rep u’vatio. Sprva sam se na patos bacao, Bojeći se da me ne zakače. Kopteri su mnogo dosadniji, Kad slijeću na okolne zgrade, I zvrndaju k’o da su bumbari, Ne mogah se oteti utisku, Da mi ‘oće ulećet’ u sobu. A piloti kurvini sinovi, Poneki se toliko primakne, Da mu i čin možeš razaznati, I vidjeti kako se cereka,  I seiri mojom nelagodomNi dušmanu loše ne pomišljam, Al’ ponekad za ove mangupe, Prepa’nem se kada ih zamislim, Da ih stružu sa susjedne zgrade. Da odagnam ove nelagode, I opravdam đe sam se našao, Moram nešto ozbiljno raditi. Koliko sam mogao spoznati, Nema zamlje i nema naroda, Nema firme niti proizvoda, Što se ovdje nisu oprobali, A opstati mogu najozbiljni. A mi što smo stare javašlije, U ovakvoj strogoj utakmici, Ne bi mogli ništa učinjeti, Prodajući muda za bubrege. No ako ste spremni da počnete, Da pratite ovdašnje standarde, Ispunjate to što prihvatite, Držite se rza i obraza, Kunem vam se čim se ljudi kunu, Budete li svojski prionuli, Nećete se nikad pokajati. Većinu primalaca, razglednica je iznenadila svojom neobičnošću i stihovima. Nijesam bio poznat po pisanju, a najmanje ne u stihovima, jer se u tome, zaista, ranije nijesam ogledao. Inspiraciju za ove stihove sam dobio neobjašnjivo, spontano. Vjerovatno da je nijesam bio dobio, u toj prilici, poslao bih mnogo manje razglednica i to samo sa kratkim porukama kao, ‘pozdrav iz Njujorka’, ili ‘pozdrav sa Menhetna’ i sl. Ove razglednice sam u početku poslao samo ponekom od rodbine i najbližim prijateljima. Međutim, nakon što sam saznao da skoro niko njenu sadržinu nije zadržao za sebe, zbog njene neobičnosti, uspio sam da poruku usavršenije verzije kopiram na novim razglednicama i da ih pošaljem i poznanicima širom Jugoslavije. Kasnije sam saznao da su neki primaoci osporavali da sam je ja napisao iako se očigledno odnosila na moje i osobenosti mog rodnog kraja. Kada to nijesu mogli opovrći, nametali su da mi je vjerovatno napisao, ili makar pomogao Matija jer je navodno i on nekada baš tako pisao. Odbio sam predlog jedne oduševljenije grupe mojih poznanika da je pošaljem ‘Ježu’, ili nekom drugom časopisu radi objavljivanja. Upamtio sam njihov predlog da se naslovi:‘Prapotomak vojvode Draška u Njujorku’. Da je ostalo na tome, vjerovatno bih brzo zaboravio ovaj pozdrav u stihovima, jer nijesam smatrao da je, osim svoje neobičnosti, imao bilo kakvu vrijednost. Međutim, kao u mnogim drugim prekretnim događajima u mom životu, ovaj pozdrav u stihovima je odigrao nevjerovatnu i neočekivanu ulogu. Bio sam prvo tehničko lice koje je ikada došlo da radi kao delegat u ovo predstavništvo koje se u toku preko 30 godina rada bilo specijalizovalo za izvoz iz Jugoslavije uglavnom metala, nakita i kristala i uvoz rezervnih djelova, ruda i koksa. Nakon relativno uspješnog početka izvoza i prodaje ležaja u Americi, rukovodstva ovog predstavnistva i matične kuće su zaključili da bi izvoz tehničke robe, kao ležaja, alata, vijaka, baterija, motora, auto djelova, mašina, kućnih aparata i sl. mogao biti uspješan posao. Kao tehničkom licu kojem je ta roba bila najbliža, pripalo mi je da prikupljam podatke, kataloge i cjenovnike od proizvođača iz Jugoslavije i da promovišem njihove proizvode kod mogućih kupaca u Americi. Obraćao sam se pismima i teleks porukama neimenovanim direktorima izvoza ili generalnim direktorima nagovještavajući mogućnosti izvoza njihove robe i ističući bogomdanost naše firme i mene kao tehničkog lica i poznavaoca njihove robe i američkog tržišta. Proizvođačima za čiju robu sam pretpostavljao da je bila interesantnija za izvoz, obraćao sam se i telefonom i dobijao uopštene i neohrabrujuće odgovore. Prolazilo je vrijeme, a niko nije pokazivao da je imao interesa za izvoz u Ameriku. To je bilo razumljivo, za to što su, u tom vremenu, potrebe za većinom roba u Jugoslaviji bile veće nego njihova ponuda, a za izvoz eventualnih viškova proizvođači su se otimali za bliža evropska i istočno - evropska barter tržišta. I taman kada sam se spremao da direkcijama podnesem napisan izvještaj u kojem sam bio obrazložio nezainteresovanost jugoslovenskih proizvođača za izvoz njihove robe u Ameriku, i uzaludnost daljih napora, skoro istovremeno su mi se javili bliski poznanici koji su se nalazili na istaknutim položajima u sarajevskom UNIS-u i novosadskom Jugoalatu. Oba su mi sa oduševljenjem javljali da su svoje kolegijume prilično zabavili mojom razglednicom u stihovima i da je ona bila povod da pažljivije razmotre moje izazove za izvoz njihovih proizvoda. U toku nekoliko mjeseci izmijenjali smo predloge i nacrte ugovora, izmijenjali međusobne posjete u Sarajevu, Novom Sadu, Beogradu, Los Anđelesu i Njujorku. Zaključili smo solidne ugovore za izvoz UNIS-ovih ležaja i Jugoalatovih alata u Ameriku i to su, zajedno sa ležajima IKL-a, bili moji najuspješniji i najobimniji poslovi u toku mojeg petogodišnjeg rada u ovoj firmi. U međuvremenu, dao sam moju poruku sa razglednice da se izkaligrafiše i urami. Držao sam je na svom stolu dok je jednog jutra nijesam tamo našao. Pošto nijesam znao da li je uzeo neko od čestih posjetilaca ili je rukovodstvo sklonilo, nijesam je obnavljao. Da je moja poruka u stihovima bila presudnija u pobuđivanju pažnje izvoznika nego moja obimna stručna suva marketinška retorika potvrdilo se iz događaja koji su uslijedili. Preko poluprivatne banke podataka o kolegama iz moje i bliskih generacija sa studija koju je sa vrtoglavom preciznošću vodio Perica, drug i kolega sa studija, dobio sam imena i podatke velikog broja kolega od kojih su mnogi već bili dospjeli na istaknutije položaje u preduzećima širom Jugoslavije. Poslao sam im razglednicu sa porukom u stihovima i u posebnom kovertu pismo sa priloženim promotivnom brošurom sa izazovnim predlozima za izvoz uključujuci i one firme kojima sam se već obraćao i iz kojih mjesecima nije bilo nikakvog odziva. Ove razglednice su, na kraju, imale dodate stihove kojima sam ih izazivao da prihvate izvoz njihovih proizvoda u Ameriku. Za razliku od nikakvog odziva kada sam slao samo promotivne pamflete, odziv na nove, zajedno sa razglednicom u prilogu, je bio nevjerovatan i neočekivan. Skoro da nije bilo primaoca da se nije javio da je primio predloge za izvoz i da će ga ili lično obrađivati ili proslijediti kome treba. Uzgred nijesu propuštali da napomenu da su primili i razglednicu koja ih, navodno, nije ostavila ravnodušnim. Počeli su da stižu katalozi, cjenovnici i liste roba raspoloživih za izvoz od fabrika alata iz Trebinja, Čačka, Žreče; fabrika vijčane robe iz Gradca, Knjaževca i Knina; fabrika auto djelova iz Kranja, Gorice, Gornjeg Milanovca, Ohrida, Trstenika i Novog Tešnja; fabrika cijevi iz Kumanova i Uroševca; fabrike baterija iz Gnjilana; fabrika oružja i municije iz Užica, Sarajeva i Kragujevca; fabrika mjernih i preciznih uređaja iz Beograda, Zemuna i Sarajeva, fabrika kućnih aparata iz Niša, Cetinja, Banja Luke i Velenja i ne samo iz fabrika nego i iz izvoznih kuća iz Zagreba, Rijeke, Ljubljane, Celja, Banja Luke, Sarajeva, Mostara, Titograda, Beograda, Skoplja. Naravno, pošto sam sve više bivao zaposlen na uvozu ležaja i alata i istovremeno njihovoj prodaji američkim kupcima, osim zahvaljivanja njima, nijesam imao vremena i mogućnosti da nastavim da obrađujem svu ponuđenu robu i njihove proizvođače, nego su oni prepuštani drugim slobodnim i novo pristiglim kolegama u predstavništvu. Izvoz ovih proizvoda i saradnja sa njihovim proizvođačima ili izvoznicima se odvijao sa više ili manje uspjeha. Ipak se većina koji su primili razglednicu raspitivala za mene. Mnogi nijesu propuštali da me pozdrave preko kolega. Godinama kasnije, pri susretu, ili preko poznanika saznavao sam da su mnogi primaoci razglednice bili izazvani da odu na Durmitor, penju se na Savin Kuk, splavare niz Taru, ili traže kanjon Nevidio i da to nijesu i neće činiti samo jedanput. Bilo je komentara da pošto sam tamo odrastao i ma koliko kratko živio, nije čudo što sam dobio inspiraciju za ovakvu poruku. Ja sam ih samo molio i poručivao im, da ipak ne preskaču Taru sa vala na val na Đavoljim Lazima, jer su mnogi nestali sa prvim pokušajem. Nakon što je razglednica skrenula početnu pažnju na mene i moj položaj u Njujorku, rad sa jugoslovenskim snadbjevačima i američkim kupcima je obilovao sa puno nevjerovatnih obrta, izuzetnih zadovoljstava i prošao bez nepodnošljivih neprijatnosti. Umjesto da budem zauzet samo 2-3 sata dnevno na uvozu i plasmanu ležaja, što je bila moja jedina obaveza i misija kao delegata IKL-a, porukom na razglednici i pismom o plasmanu u Americi nametnuo sam sebi mnogo obimniji posao. On se nije svodio samo na izradu i praćenje izvršavanja ugovora, obradu komercijalnih, finansijskih, transportnih i carinskih papira koji su pratili robu od otpreme iz Jugoslavije, preko njenog prijema i isporuke američkom kupcu, naplate od njega do isplate isporučiocu. Zbog razlike u vremenu od 5-7 sati vrlo često sam morao biti u telefonskoj vezi sa isporučiocima do kasno u noć podstičući isporuke ili razrješavajući sporna pitanja. Dosta vremena su mi oduzimale posjete kupcima ili sajmovima širom Amerike i Kanade, samom, ili zajedno sa predstavnicima iz neke od fabrika isporučilaca ili izvoznika robe. Ne mnogo rjeđe sam putovao u Jugoslaviju radi posjeta isporučiocima i izvoznicima, opet sam, ili zajedno sa predstavnicima američkih kupaca i partnera. Što su se više moji partneri iz Jugoslavije i Amerike ustaljivali i navikavali jedni na druge obim posla je rastao i počeo da prevazilazi moje vremenske mogućnosti. Ako nijesam imao posjetioce iz fabrika, nedostatak vremena sam mogao nadoknaditi radom do kasno uveče u stanu. Kada sam imao posjetioce, morao sam stalno biti sa njima osim kada su spavali, zbog problema većine sa sporazumijevanjem. Ponekad se nije moglo izbjeći da imam istovremeno dvije posjete iz Jugoslavije. Moja porodica se bila već doselila u Njujork i stanovali smo u stanu koji je jedva zadovoljavao potrebe četvoročlane porodice. Zbog nevjerovatnih gužvi u njujorškom saobraćaju uključujući i njegova tri aerodroma, sa pojedinim posjetiocima više vremena se provodilo u kolima na putu aerodrom - predstavništvo - hotel - kupac i obrnuto, nego u bilo kojem poslovnom razgovoru. Za to su američki partneri izbjegavali da dolaze, ako nijesu morali, na pregovore bilo gdje na Menhetnu da ne bi gubili svoje dragocjeno vrijeme sjedeći bespomoćno u kolima u menhetenskim krkljancima. Sa kancelarijama u centru, naša predstavništva su postizala impresionirajući efekat kod naših i ostalih prekomorskih partnera, ali potpuno suprotan kod američkih. Od svih neprijatnosti koje sam imao, najteže mi je padalo provoditi toliko vremena u saobraćaju. Rijetko koji susret se mogao efikasno isplanirati, jer se nije moglo izbjeći da se na njih dolazi ili suviše rano, ili sa neoprostivim zakašnjenjenjima. Da bi izbjegao ovu nepovoljnost ulazio sam u drugu za koju je moja porodica morala podnositi velika odricanja, a naročito supruga Mirjana. Ako je bilo tri ili manje posjetilaca, dovodio sam ih sa aerodroma pravo kod nas u stan gdje su se uglavnom hranili sa nama i spavali u našim i pomoćnim krevetima, a mi u dnevnoj sobi i trpezariji na sofama i pomoćnim ležajima. Na ovaj način ja nijesam gubio dragocjene sate odvozeći ih u hotele i iz hotela u predstavništvo do kupca i nazad. Dolazilo je do smješnih situacija kada su partnerima odgovarali da su otsjeli u hotelu ‘Kod Mirjane’, a ovi se čudili kako nikada nijesu bili čuli za taj hotel. Pošto su neki posjetioci radili i sa drugim predstavništvima naročito proizvođači alata, nijedan drugi predstavnik ih nije tretirao noćenjima i ostalim kao mi. Kasnije, da bih se ja mogao posvetiti neodložnom poslu u predstavnistvu, Mirjana je često sretala posjetioce na aerodromu, dovodila u naš stan ili ih ispraćala. Ovo se izrodilo u veliku bliskost i neposrednost između moje porodice, naročito Mirjane i većine posjetilaca. Samnom su imali samo neprilike razrješavajući nagomilane probleme i natežući se oko cijena, rokova isporuka ili reklamacija, Mirjana ih je vodila u radnje sa popularnim cijenama ili u razgledanje znamenitosti i nerijetko na Brodvejske predstave. Iako je ponekima bilo neprijatno praveći nam ovakve smetnje, većini poslije prvog boravka kod nas nikada nije padalo na pamet da bi mogli da idu i u hotel. Pošto su uživali i u Mirjaninoj kuhinji oni su prenosili prave bajke o nama. Ostala nam je u sjećanju šala Draga, simpatičnog i duhovitog urednika TV-Sarajevo: - Idi bolan, ‘odati s Mirjanom po tržnicama i varoši je pravo kino! Tako su kroz naš dom prošli u poslovnoj posjeti jednom ili više puta Munir, Draško, Dženana, Mićo, Fiko, Stjepan i Zeka iz Sarajeva; Bato i Novo iz Cetinja; Vojo i Žaro iz Nikšića; Pera, Miroslav i Lajoš iz Novog Sada; Božo, Čedo i Savo iz Trebinja; Ratko iz Zagreba; Božo, Đoko, Miša, Eda, Mirsad, Siniša, Slobodanka, Duška, Perica, Rade, Danka i Milan iz Beograda; Jim i Edi sa ženama iz Los Angelesa i Jhonson sa ženom iz Čikaga Gus i Manya, Džordž i Beverly iz Njujorka. Nekolicini se više ni imena ne sjećam. Da nije ni posjetiocima, predstavnicima fabrika bilo uvijek lako sa nama zbog naše početne neprilagođenosti i nesnalaženja sa jezikom, saobraćajem, velikim, ‘sve na dugme’ kolima sa automatskim mjenjačem, zaziranja od ne rijetke arogantnosti partnera i sl., bilo je puno primjera. Pera iz Jugoalata nije htio nipošto da odsjeda i spava u hotelima jer je imao strah da spava sam u hotelskoj sobi. Kada je radio samnom i išao u posjetu kod mojih kupaca prebivao je kod nas u stanu ili u istoj hotelskoj sobi gdje i ja. Pošto je njegova fabrika radila preko još dva predstavništva, kad bi samnom završio, preuzimao ga je Aca iz drugog predštavnistva. Kada su obilazili kupce izvan Njujorka nije bilo teškoća jer je Pera spavao sa Acom u istoj hotelskoj sobi. Perine muke su nastajale kada bi se našao u Njujorku. Insistirao je da ga Aca samo doveze pred hotel, a da će se on sam smjestiti u prethodno rezervisanu sobu. Čim bi vidio da je Aca zamakao iza ćoška, Pera bi mi telefonirao i molio da dođem, da ga vodim sa sobom u stan. Pošto sam jedanput bio zauzet, pokupila ga je Mirjana i dovezla kod nas. Vadio sam ga kod Ace, da mi je Pera bio potreban da preko noći obrađujemo tek dobijeni novi zahtjev kupca. Usput je on Mirjani ispričao kako je imao prave more sa Acom koji je vrlo često kada bi se zaustavili i parkirali da bi telefonirali, išli u toalet, ručali, ili kupili benzin, zalupio vrata, a da nije bio izvadio ključ iz motora. Ako se to desilo u nekom gradu, bravar bi došao i završio posao prilično brzo, ali ako se desilo na putu kroz manje naseljeni kraj, prolazili su sati dok se nađe bravar i dođe, i otvori kola. Jednom su zbog toga morali da prenoće neplanirano u nekoj nedođiji, a pošto je motor dugo radio, ostali su bez benzina i struje u akomulatoru. Nije se radilo samo o gubljenju vremena i nerviranju nego je to i koštalo prilično. Kad je postalo kritično, da bi to spriječio, čim bi stali, Pera je na sav glas vikao: Ključevi Aco! sve dok se ne bi uvjerio da je motor stao i ključ bio u Acinim rukama. Zamolio je Mirjanu, pošto je mislio da je Aca, bio vrlo osjetljiv, da ne pokaže da to zna kada on dođe ujutro da ga pokupi, da se ipak ne bi uvrijedio. Da je znao da Mirjana nije znala da čuva tajne, naročito bezazlene kao ovu, nikad joj to ne bi ispričao. Kada je Aca došao, ipak je malo ublažila: - Aco, zašto Pera skače u snu i viče: Ključevi Aco!? Par puta smo ga u bunilu jedva smirili dok nije shvatio gdje se nalazio. Pera se prezivao Četnik. Kada smo zauzimali sjedišta u avionu za Los Anđeles, prišla nam je ljupka domaćica aviona i na Engleskom pitala: Ko je od vas četnik? Pošto, vjerovatno sve vrijeme poslije rata, Pera nije imao najprijatnija iskustva sa svojim prezimenom, on je, ne znajući Engleski pogledao u mene, iz čega je ona shvatila da sam ja četnik. - Moram da vas zagrlim i poljubim, rekla je sva ushićena i to tako strastveno uradila da sam pomislio da ne bih morao otkrivati zabunu. Brzo je objasnila da je njen tata Ličanin, čuveni četnik iz rata i da će mu biti mnogo drago kad mu ispriča da je srela pravog koji se nije ustručavao da se preziva Četnik. Koliko je bio živ saobraćaj kroz naš stan svjedoči i sledeći bizaran događaj. Duška iz Bograda koja je bila odsjela kod nas u Njujorku, se jednom našla na sjedištu pored jednog Engleza u avionu iz Londona prema Beogradu. Privlačnoj Duški Englez je nametao srdačan i ležeran razgovor o svemu i svačemu i pitao je da li je puno putovala i da li je nekada bila u Americi i Njujorku kojeg je on, po njegovoj priči, dobro poznavao. Kada je rekla da jeste i to na Kvinsu, on je rekao da je tamo bivao i on, kad je rekla u Forest Hilsu, i on je bio tamo, kad je pitao u kom hotelu, ona je rekla privatno u stanu kod prijatelja u zgradi na 112-oj ulici i 71-oj aveniji, i on je bio tamo, kad je rekla na 3-em spratu, on je zabezeknuto pitao je li kod Mirjane i Ratka, gdje je i on bio jednom na ručku zajedno sa Pericom, mojim i njegovim kolegom sa studija. Bilješka o autoru: |
Ratko Pićurić rođen je u januaru 1943. godine u Dubrovskom, selu na brijegu kanjona Komarnice koji počinje kanjonom Nevidio u podožju Durmitorskog masiva. Nakon završetka gimnazije u Nikšiću i ponuđenog stipendiranja- jedinog načina za nastavak školovanja, prvi put pomislio i opredjelio se za studije tehnike. Završio je Mašinski fakultet u Beogradu. Izborom tehnike, u mladosti pohranjuje žudnju za pisanjem ali ona ne ostaje u zapećku. Naprotiv djelimično se zadovoljava usavršavanjem znanja stranih jezika i osposobljavanjem za prevodioca. Prevodi stručnu literaturi sa srpskog na ruski, francuski i engleski i obrnuto.