Kompjuter je genijalan izum, univerzalne primjene.
Bankari, inženjeri, hirurzi, zubari, pisci, novinari, đaci, šiparice, špekulanti, intelektualci, prostitutke, narkomani, kriminalci i ko zna ko sve još, među milionima i moja malenkost – svi se služe kompjuterom, premda mnogi – kao i ja - vladaju malim brojem operacija, da i ne govorimo o njegovom ustrojstvu i principima funkcionisanja. I pored toga, kompjuter je smira, rekli bi stari Hercegovci, pa i kad, kao meni, služi samo kao pisaća mašina: može da dopisuje, da briše i prebacuje riječi, rečenice i pasuse do mile volje. A to nije mala stvar kad se zađe u godine. I kad ruka počne da otkazuje poslušnost. Jer pisanje je i fizički posao. I Microsoft Word je sjajan izum – dok funcioniše. Jedna od ozbiljnih mana je njegova univerzalnost: pretrpan je (na glavnom meniju ima 10 rubrika od kojih u prosjeku svaka ima 30 aktivnosti). Meni se čini da bi bolje bilo imati specijalizovane programe po granama djelatnosti. Možda bi tada program bio skuplji, ali bi se i korisnik lakše snalazilo. A i kvarovi bi bili ređi. No, kako bilo, u poslednje vrijeme poče moj kompjuter da se joguni. Prekida me u radu, ne da da sačuvam urađeno, dovodi me do očajanja. Podugo me antivirus program upozorava da jedan Microsoftprogram ne može da ažurira; dok sam mogao raditi nisam na to obraćao pažnju. Dešavalo se da se pisaljka blokira, pa opet proradi, ali u posljednje vrijeme na monitoru poče učestano da iskače obavijest Ozbiljan kvar nakon čega uslijedi prekid rada i briše sve što nije bilo zaštićeno.

Je li u pitanju hardware, ili je lakomi imperator iz Silicon Valley odlučio da me prisili da kupim novi program? Sve ima svoj vijek, možda je i dotrajao, više od deset godina ga koristim. Znam da kompjuter može da dotraje. Ali, ne razumijem kako kože da dotrajesoftware (elektronski program, nešto što može preko Interneta da se instalira), a vi? Može li proizvođač, kad ocijeni da je vrijeme, da šupne i da ga poremeti? A virusi? Ne znam. Pipam u mraku. Samo znam da jedni pišu da steknu slavu, drugi da se obogate, a ja da ispunim vrijeme, da ga pretočim u tekst. Šetnja po obližnjoj šumi, knjige i kompjuter ispunjavaju moj dan. A ja već dva dana ništa ne radim. Očajan sam.

Stisnem zube i kupim novi program. Čim sam stigao kući, otvorih paket i sledih se: u plastičnoj kutiji samo kartonski omot! Nema diskete! Praznu kutiju su mi prodali! Kad sam kupio Microsoft Office 2000, program je bio na disketi koji sam, uz prijatnu muziku, bez po muke montirao, a sad sam dobio samo kartonski omot u plastičnoj kutiji! Prodavcu o glavu ću da je razbijem! Ali sjetih se da je rekao da će Microsoft preko Interneta ugraditi Office 2010 u moj kompjuter. Moje je samo da na via Windows otvorim sajt u koji ću upisati šifru programa i on će – korak po korak – sam da legne na svoje mjesto. Ali, gdje je ta prokleta šifra? Pet minuta sam okretao i prevrtao prazni kartonski omot, zamalo ga ne bacih u kantu, kad, gle, na samoj sredini unutrašnje strane kartonskog omota nalijepljena šifra od 25 krupnih znakova! Zar nisam slijep? (Ako ne zna gdje da traži, ni kako izgleda to što traži, teko će ga naći, a jedna od ozbiljnih mana ovoga vremena je i potreba za poboljšanjima tako da se svako novo izdanje razlikuje od prethodnog: ja sam bio sasvim zadovoljan programom Word 2000 dok je funkcionisao i trošim samo Bajerov aspirin koji više od sto godina ne mijenja formulu). Disketu su – uprkos izričitoj zabrani – prevari skloni kupci mogli da ugrade u više kompjutera, ali ko će da doskoči prepredenojMicrosoft Corporation sa isključivim pravima? Umjesto diskete – šifra; umjesto poštenja i povjerenja – kod! Čik još jednom ugradi već ugrađeni kod! Ali nije sva razlika u tome. Word 2010 se i sadržajem razlikuje od prethodne, što ne olaškava posao, naprotiv.

Šta mari, disketa ili kod? Važno je da ima program koji ti omogućuje da radiš. Otvorim na Internetu Microsoft, upišem dvadesetpetocifrenu šifru u za to predviđeni prostor i sve krene kao po loju. Ljubazni proizvođač nudi i sigurnosnu kopiju za moje radove po povoljnoj cijeni i ja se upecah (kao posljednji gejak koji je pošao u grad, a kominica Mara, Svrati na kafu, i zaduži ga da joj kupi so, kafu i šećer i da se u Opštini raspita za njenu penziju). Ime, prezime, adresu, broj telefona, lični kôd, e-poštu, broj i kod bankovne knjižice – sve ukucam da bih naručio tu sigurnosnu kopiju – uzalud, narudžba ne može da se fakturiše. Razlog: mojom bankovnom karticom ne može se plaćati preko Interneta. Umoran i ljut storniram pokušaj, ponovo aktiviram Internet, ali ne viaWindows nego preko Google Chrome, a tim putem ne može da se stigne na mjesto gdje se unosi šifra proizvoda. Paranoidni vlasnik se zaštitio ne samo šifrom nego i putem kojim se stiže do mjesta gdje se ta šifra upisuje. Dva sam sata pokušavao da stignem na mjesto upisa šifre, obraćao se za pomoć i od automatske sekretarice dobijao savjete koji nisu imali blage veze sa mojim pitanjima. Nemoćno sam zurio u tu mudru spravu koja mi se u brk smijala. Znojio sam se, psovao sve na svijetu, a najviše Billa Gatesa. Ali ni od toga nije bilo koristi. Zgadih se sam sebi. Gluplji si od ove kutije!

Van sebe, mahinalno zgrabim neku zdjelu i sinem u šumu. Na putu me iznenadi zmija. Trgnuh se i zadivih: kao da se ovaj tren okupala i presvukla: svježa, krepka, lijepa, samopouzdana. Krupna i blistava sa bijelom kragnom oko vrata, dobar palamar. Mirno pređe put; gledao sam je sve dok nije zamakla u gusto žbunje borovnica. Susret sa zmijom me otrijezni, dođoh sebi. A borovnice rodile. Nabrah punu zdjelu. I umazah ruke crvenim sokom. Da mi neko sad vidi ovakve ruke – sinu mi kroz glavu – mislio bi da sam zaklao čovjeka. I u hipu shvatih: Vergilije ne izmišlja kad kaže da je Eneja sa užasom primijetio kapi krvi na korjenju strukova mirte koje je iščupao na jednoj humci da bi njima ukrasio oltar na kome je prinosio žrtvu majci Veneri i drugim bogovima stupivši na tle Trakije. Plodovi mirte, kao i plodovi borovnice, skriveni su ispod lišća i puni crvenog soka. Kad je trojanski junak iščupao rukovet mirte, briznuo je sok iz zgnječenih plodova i pokapao korjenje i u tom trenu on ugleda grobnu humku. U njegovoj svijesti se u trenu gusti crveni sok mirte prometne u krv, a humka u grob najmlađeg Prijamovog sina Polidora koga je otac – ne sluteći lakomost svog prijatelja – sa tovarom blaga krišom poslao kralju Trakije; da ga je nesrećni otac poslao bez pare i dinara, možda bi mladi Polidor ostao živ, premda je kralj obrnuo ćurak kad je vidio da je pobjeda na grčkoj strani.

Ali, ovdje je riječ o lakomosti imperatora Gatesa. Koliko je PC kompjutera na svijetu, gotovo svi koriste Microsoft Word program, koji nije jevtin. I ne samo to. Microsoft tačno zna ime i prezime, adresu, broj telefona, e-poštu svakog kupca njegovog programa, može da prodre i u sadržaj svakog dokumenta pisanog ovim programom. Ne samo da može: on registruje svaki otkucaj svog programa i čita svaku riječ koju napišem, opominje me, savjetuje, kaže da pravim mnogo slovnih grešaka, traži da objasnim upotrebu znakova č, ć, š, ž ... Veliki brat motri i vidi sve! Priberi se, ko može da zaviri u milione i milijarde dokumenata koji se stvaraju na programu Microsoft Word? Možda je imperator Gates postavio regionalne gubernatore, kvestore i revizore? Možda je i nekoj agenciji prodao pravo nadzora? Sad sopstvenu paranoju pripisuješ Gatesu. Hoću samo da kažem da je dozvoljeno sve što donosi profit. A Bill Gates je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. U pamet se, dobar čovječe, sve ima svoj vijek, pa i Microsoft Word. Podere se. Što si se zakačio za Billa GatesaBilla Gatesa? Pogledaj šta piše na omotu.

Pogledam omot i – nađoh ono to tražim: kljocnem na Windows, upišem producteucard i iskoči prostor u koji se unosi šifra kao somun na čariji; mudro zaobiđem ponudu sigurnosne kopije i posao krenu kao po loju. Prosto, da ne može prostije. A ja? Šta da radim? Da kleknem i da se pospem pepelom? Ne pada mi na pamet! Ljubazna mašina me obavijesti da sad mogu da radim, program će sam sebe da instalira. Puna mi je kapa te ljubaznosti! Lavovski dio mog vremena ide na nju. Dugo je listao moje tekstove, punih deset sati je listao, mora da sam mnogo sumnjiv, pomno ih isčitava. Još bi on čitao, no ga ja prekidoh u radu.

Škljocnem na započeti tekst, a Word 2010 – kao da baje – poče da titra talasima boje plamena, otvori rajska vrata i ja počeh da pišem. No, ne zadugo: pisaljka se ukoči i na monitoru se pokaza zloslutna vijest: Ozbiljan kvar! I uslijedi prekid. Opet greška. Čija? Moja? Šta sam pogrešno uradio? Opet nakon nekoliko neuspjelih pokušaja otvorim započeti rad, ali sad je zaključan. Neko je zaključao moj rad i ne da mi da nastavim. Ko ga je zaključao? Zašto? Gdje je greška? Monitora se to ne tiče. Ni Billa Gatesa. On ne odgovara za gubitak. Njegova lakoma logika vodi računa samo o profitu, o dobiti za sebe. Ima sve podatke o meni, zna da je započeti rad moj, a neko ga je ipak zaključao i ne da mi da nastavim. Mogu samo da čitam napisano. Da li me to neko sprečava zbog toga to je tekst nepoćudan? Možda zna da pišem o njemu? Ne pretjeruj. Ali, ko me to zeza? Koliko ima ljudi u svijetu koje u ovom času muči isti problem? Možda sam ja star, možda logika nije moja najjača strana. Ali mali je broj ljudi na svijetu koji vladaju logikom Bila Gatesa. Meni je u svakom slučaju bliža Enejina i Vergilijeva logika koja poređenje pretvara u metaforu od profiterske logike Microsoft Corporation sa isključivim pravima.

A on me ima u svojoj vlasti. Osjećam se kao njegov zarobljenik. Stalno taj osjećaj da pipaš u mraku, da si na rubu provalije, da svaki tren to što radiš može da padne u vodu, što se već i događalo. Šta ako se i izgubi? Kome to treba? Nikome. Smiješan sam i sam sebi. I duboko svjestan da to što ja radim nema komercijalnu vrijednost. Ostalo – propalo, isti račun. Svijetu to što ja radim ne treba. Pa što se ne maneš ćorava posla? Samo da se ljuti ko vuk na planinu. Stani malo. Ako svijetu i ne treba, treba meni, to je moj hobby horse. Moj jedini konj. Ako njega izgubim – gotovo mi je sijelo. Neću da odustanem dok ne otkuljučam. Moram nastaviti započeti rad. Da parafrazirama Pompeja, Scrivere necesse est, vivere non est necesse.

Sat sam vremena škljucao, poput slijpca u mraku, dok najzad nisam otključao. Ponosan na sebe što mi je pošlo za rukom da otključam sam svoj rad, nastavio sam i – misleći da sam ga konačno završio – pritisnem dugme da sačuvam urađeno, no sprava sa mnom zbija sprdnju: javlja da ne može da čuva!

I, šta sam mogao? Sav očajan, sinem u šumu da berem borovnice. Bilo bi lijepo da me neka zmija iznenadi na putu. No, umjesto zmije, sa borovnicama sam pokupo krpelja. Ni manje bubice, ni podmuklije zvjerke! Za razliku od drugih parazita koji, iako ga eksploatišu, životno ne ugrožavaju domaćina, krpelj se nasisa moje krvi i – valjda u znak zahvalnosti – ostavi mi bacile nekakve borelije pa sam morao da se liječim penicilinom, zaboravih Nj. V. Majkrosoft. I, što je najgore, uopšte nisam osjetio sve dok se na trbuhu nije pojavio crven pečat, savršen krug! Nožice krpelja luče sredtsvo kojim čini nervne završetke u koži neosjetljivim. Sad znam (a bolje bi bilo da do te spoznaje nikad nisam došao!) što je kum Petar govorio Jadan ti fargan (Bog da mu dušu prosti, nije mogao da izgovori š), kakva je uvolaža!: krpelj dobio divovske dimenzije, ispriječio se na putu, ne da u šumu, a Microsoft Corporation sa isključivim pravom zabranio mi pristup mom sopstvenom radu.

Da se predam? Ne pada mi na pamet. Nastaviću da pipam u mraku sve dok ne ukrotim ovu kutiju, a sutra ću da kupim gumene čizme: zar pred krpeljom da kapituliram?

Ne tvrdim da su Bil Gates i krpelj slični (ako neko vidi sličnost, njegova stvar), ja samo tvrdim da mi i krpelj i Bil Gates zagorčuju život.

P.S. Napipao sam. Šifra je u pitanju. Prihvatio sam. Kapitulirao si? Kompromis nije kapitulacija. Sad mogu i da otvorim i da radim i da čuvam urađeno pod šifrom. I ne samo to. Preko ovog šifrovanog dokumenta mogu da aktiviram i sve ostale! Ura! Doskočio sam ti, skalamerijo! Pobijedio sam. Polagano. To je samo jedna dobijena bitka.