Danilo Marić

Kako je David postao Dorotej

(Boros, Švedska, 6. oktobra 2007)

Idući sjeverozapadno iz Borosa (Borås), pet kilometara međugradskim putem, naiđe se na raštrkano šumsko selo Bredared i na istesanu poluoblicu za putokaz na kojem piše da je tu, kada se skrene u lijevo, pravoslavni manastir Svete Trojice, koji je pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve. Uokolo se ne vide tragovi civilizacije, ako ih i ima, zaogrnula ih je šuma, koja je doprla iz bog zna koje ere – svakako iz neke koju smještamo u predistorijsku.

Čim namjernik skrene sa asfalta, već prvim pogledom na manastir stekne sliku koja se neće promijeniti ni poslije njegovog detaljnog razgledanja.

Manastir ima tri cjeline. Lijevo je nova zgrada na dva sprata – novi konak. U pročelju je stari manastir, vremešan koju deceniju, u kojem dominira kapela. Lijevo je staklenik, koji miriše novinom i povrćem raskošnih plodova. Manastirsko imanje, saznaje se kasnije, zauzima dvanaest hektara zemljišta: deset šume i dva goleti.

Kad su u Drugom svjetskom ratu Rusi zaposjedali dijelove Finske, kako govori istorija, Finci su masovno napuštali svoja ognjišta, raseljavali se po Evropi, pa je i u ovaj kraj Švedske stiglo oko 40.000 duša. Među njima je bilo dosta pravoslavaca. Jedna grupa se okupila oko grada Borosa i ona je kasnije kupila jedan šumski kompleks u Bredaredu i na njemu napravila kulturni omladinski centar.

Pedesetak godina kasnije, švedsko pravoslavno bratstvo manastira Svete Trojice imalo je tri monaha: Dorotej, Gabriel i Johanes. Oni su kupili ovo imanje i formirali manastir Svete Trojice, koji će, 30. juna 2001. godine, osvještati episkop Britanskoskandinavski, preosvešteni Dositej.

U pročelju manastira dominantni trostruki krst, ruski krst, kako ga obično nazivaju Srbi. Bratstvo ga je zadržalo da podsjeća na graditelje i bivše vlasnike, na pobožno finsko pravoslavno bratstvo.

Dok nisam upoznao ovaj manastir, o srpskom pravoslavnom svijetu u zapadnoj Evropi znao sam veoma malo. Ovdje sam saznao da u tom dijelu Evrope postoje tri srpske pravoslavne eparhije: Britanskoskandinavska, Zapadnoevropska i Srednjeevropska. Manastir u Bredaredu je pod jurisdikcijom Britanskoskandinavske srpske pravoslavne eparhije.

U Švedskoj postoje dva srpska pravoslavna manastira (jedan je vladičanski), u Njemačkoj, takođe, dva (jedan je vladičanski). Po sjećanju ovdašnjeg igumana, postoji još po jedan manasrtir u Italiji i Španiji. U Švedskoj postoji čak dvanaest srpskih pravoslavnih parohija, i to: po dvije u Malmeu, Geterorgu (Göteborg) i Štokholmu (Stockholm), te po jedna u: Helsingborgu, Olofstremu (Olofström), Byarum, Linčpingu (Linköping), Sedertelju (Södertälje) i Vesterosu (Västerås).

Manastir Svete Trojice je za šest godina doživio takav razvoj kao da je na tome radila velika zadruga, a ne bratstvo koje je i dalje imalo tri brata: igumana Doroteja, arhimandrita Gabriela, koji je ujedno i duhovnik manastira, i iskušenika Johansona. Sva tri brata su Šveđani koji su primili pravoslavlje u svojim zrelim godinama.

Bratstvo je adaptiralo kapelu i podiglo je na nivo solidne crkve sa svim pratećim sadržajima. U kapeli se naročito izdvaja ikonostas svojim visokim umjetničkim živopisanjem. I kapela i ikonostas iznenađuju svojom veličinom. Takođe, izgrađene su četiri monaške kelije, za što je trebalo dosta i vrednoće i znanja i sredstava. Tehnički su dorađene i dvije trpezarije: manja monaška i velika narodna trpezarija sa šezdesetak stolica. Ova velika trpezarija može primiti i do stotinu skromnih gostiju. Uređena je i biblioteka. Ispred manastira podignut je lijep i domaćinski uređen staklenik. Bratstvo ima sve potrebne poljoprivredne alatke, aparate i mašine, među njima i traktor i tri automobila.

Uz sve što je ovo malobrojno, ali vrijedno, bratstvo uradilo za ovih šest godina, svakako se po uvjerljivosti izdvaja novi konak. Zgrada od preko 200 kvadratnih metara, na dvije etaže, koja djeluje završeno ako se gleda samo spolja, ali iznutra još je nedovršena i zahtijeva još dosta rada i sredstava. Sam konak ostavlja topao i funkcionalan utisak. Sastoji se od kuhinje, trpezarije, biblioteke, dva apartmana i sedam gostinjskih soba. Kao i sve manastirsko, i ove prostorije griju se na drva prikupljena iz manastirske šume.

Iguman manastira Bredaredskog je tridesetšestogodišnjak Dorotej, koji, u svojoj iznošenoj mantiji i još iznošenijim cipelama, djeluje vrlo skromno kako se i očekuje od srpskih monaha, koji nikad u istoriji nisu bili daleko od siromaštva, jer im se i narod stalno borio za slobodu i hljeb nasušni, kao što se bori i sada. I veliki krst, koji pri hodu poskakuje po snažnim igumanskim grudima, svjedoči igumanovu skromnost i vjernost svom monaškom bratstvu. Pa, ipak, iguman Bredaredski je drugačiji i životom bogatiji od svih igumana koje sam u životu upoznao, a upoznao sam ih mnogo.

On je, naime, Šveđanin David Fosner, protestant, rođen 1971. godine u Gritu (Grut), pobožan mladić, koji je poželio da se vrati u iskonsku pravoslavnu vjeru svojih dalekih predaka i u okrilje crkve koja istinski slijedi Hristovo učenje, i našao je da je najbliža crkva njegovom hrišćanskom poimanju – Srpska pravoslavna crkva, kojoj je odlučio da se prikloni.

Kad je 1989. godine namirio osamnaest godina i postao punoljetan, David Forsner je primio pravoslavlje. Četiri godine kasnije, 1993. godine, otputovao je u Srbiju u eparhiju Šabačku i obreo se u manastiru Kaona, gdje se godinu dana kasnije zamonašio i dobio monaško ime Dorotej. Ubrzo je rukopoložen u čin đakona. Godine 1995. rukopoložen je u čin jeremonaha. Tada preseljava u Valjevsku eparhiju i u manastir Lelić, gdje ostaje dvije godine. U ovom manastiru se mladi monah Dorotej naročito nadahnjivao pravoslavljem, čitajući djela svetog Nikolaja Velimirovića, čije mošti su ovamo prenijete prije pet godina iz Novogračaničkog manastira Svetog Save iz Ilinoisa.

Jeremonah Dorotej se vratio u Švedsku 2000. godine, ubrzo je sa sabraćom Gabrilom i Tihonom formirao monaško bratstvo manastira Svete Trojice, a sljedeće godine oni kupuju manastir, kada i Dorotej proizveden i za igumana.

Pet godina po osnivanju ovog manastira, doznao sam za njega i posjetio ga i upoznao domaćina igumana Doroteja, koji me je zadivio. Ne znam šta bih prije da mu istaknem, da li monašku uvjerljivost, vrhunski srpski jezik, obrazovanost, mladost, jednostavnost, radinost, pobožnost, prijateljstvo...

Da, prijateljstvo!

Već nakon desetak minuta po upoznavanju, postali smo prijatelji. Tako sam se zaista osjećao uz njegovu smirenost i sposobnost da širi prijateljstvo. Zatekao sam ga kako sa jednim bratom povezuje stabljike paradajza i krastavaca u stakleniku, treći brat je nešto sređivao oko novog konaka. Iako zatečen usred posla, kada bi svaki drugi čovjek pokazao da je zauzet, iguman me je dočekao veoma raspoložen i otvorenog srca za naš susret.

Poveo me je i pokazao mi središte manastirskog imanja, gdje sam se osvjedočio da ova tri monaha rade i dan i noć i da umiju da rade, da su od rada napravili kult, da uživaju u djelima koja se ređaju iza njih, i da su srećni i smireni u tome što rade, a to se teško nalazi u savremenoj civilizaciji.

Osamljeni u ovoj šumi, ta tri čovjeka ne izgledaju samotno i izgubljeno, iz svega oko njih i iz njih isijava nađeni smisao i zadovoljsevo, koje dele sa onim ko ovom manastiru i njima hodočasti.

U pravoslavnom manastiru Svete Trojice u Švedskoj sreća se na sreću oslanja, ljudska sreća ovdje i Gospoda uveseljava.

Opčinjem Šveđanima pravoslavcima i Srbima, ovdje na izmaku globusa prema Sjevernom polu, poželio sam da napišem knjigu o ovoj rijetkosti koju sam tu upoznao i izdašno uživao.

Nažalost, ni nakon desetak pokušaja u desetak mjeseci da u dalekoj Americi, napišem tu knjigu, nisam odmakao od prve rečenice. A moram je napisati, moram, znam da moram! Još zapravo ne znam zašto baš moram, ali moram! Moram još jednom preći tih desetak hiljada kilometara do manastira i igumana Doroteja, koji mi stalno izmiče u nastojanju da ga riječju po fizičkom i duhovnom uobličim.

Kako bih to uspio, otputovao sam i sljedeće godine u Švedsku.

Ponovljenim dolaskom na mene je manastirsko bratstvo ostavilo još veći utisak, jer sam vidio šta su sve uradili tokom minule godine. A njih trojica braće uradili su toliko kao da su im pomagale ruke od desetak radu prilježnih ljudi.

Obradovao mi se iguman, zamolio da pričekam dok jednom namjerniku zapakuje sir i svijeće, njihove manastirske proizvode, koje je tom namjerniku upravo prodao.

Planirao sam da igumana iznenadim svojim pitanjima, kako sam to namjerno radio i sa drugim sagovornicima, uvjeren da svi ljudi od neke vrijednosti najviše pokazuju u situacijama svoje nespremnosti.

– Šta su najveće srpske greške? – upitao sam igumana Doroteja, koji se najmanje nadao takvom pitanju. Kasnije sam po sjećanju zapisao njegov odgovor.

– Ljudski um ne smije biti tvrdoglav i ponašati se onako kako nije. Mislima, riječima i radnjama ne smije biti tijesno od sopstvene nemoći. To je greška na koju je i Gospod ukazivao, govoreći da u svemu moramo biti po svojoj mjeri. Ovo se jednako odnosi i na pojedinca i na grupu, odnosi se i na srpsko pleme koje u ovom vremenu izgubilo dosta onoga i što nije moralo. Odnosi se naročito na srpske vođe, pune grijehova. Jedan od njih je i onaj da su sebi uzeli za pravo da govore i zavode narod snagom koju taj narod nema. Kad su već i prosti ljudi shvatali da srpski narod, iako hrabar narod, nema snage da se nadmeće sa stotinu puta jačim planetarnim silama, koje su otvoreno i brutalno bljuvale iz neba na Srbiju, kesile se kao orlušine iznad strvine, i kasnije izrigale oganj nebeski, Srbi im se nisu ni pokušali ukloniti s puta, niti izbjeći bijes nebeski, a morali su. Tu vidim tu nemoć srpskih vođa.

– Vođe!?

– Pa i kad jedan čitav narod nije u stanju da spozna gdje mu je istorijsko mjesto, i šta mu se pripravlja u kazanima zla, njegove vođe ni tada ne smiju da zataje, ne smiju da ne znaju šta im se iza brda valja, jer – oni su vođe. Gledano niz dugu istoriju, vidljivo je, kad su god poštene vođe bivale pritiskivane uza zid zla, podnosile su ostavke da bi i na taj način svoj narod upozorili na svu veličinu opasnosti, i da bi narod učinio dodatni napor i sa novim, svježijim vođama, pronašao istorijski put, onaj koji vodi u izlaz iz tunela mraka. Srpske vođe ovoga vremena, ni sa dvogledima  nisu spoznale mnogo onoga što su vođe okolnih naroda uvidjele prostim očima, i tvrdoglavo su ignorisale planetarnu silu i narod uporno potezali u bezizlaznost, i gomilali ga na bojno polje, zapodijevali bitke, onako: mala prsa u velika prsa, i jedan hrabar narod ponižen je i bačen na koljena.

– Srbi imaju i druge greške...– rekoh, a iguman me prekinu.

– Srpska strategijska greška je, i veliki grijeh, ustajanje na svoje potomstvo i prije nego se rodilo, bez da mu se i dala šansa na život. Taj nasrtaj, koji nazivamo abortus, ima užasne posljedice po naciju, koju nazivamo „bijela kuga“, a rezultat je i ustajanje na Stvoritelja, koji je čovjeka stvorio i osposobio za život, govoreći mu da se rađa i umnožava i popunjava zemlju. Srpski čovjek kao da to neće da čuje, pa i nije čudo što ima pojavu da Srbija svake godine abortusima ubije jedan mogući grad.

– Manastir je mlad. Ima li manastir biblioteku? – nadovezao sam sa neočekivanim pitanjem.

– Manastir ima oko 2.000 knjiga raznih sadržaja, koje su smještene u pet lijepo dizajniranih bibliotekarskih ormana. Ormani se nalaze u trpezariji starog konaka pored kelija, i u narodnoj trpezariji. Ideja je da se sve knjige kasnije presele u novi konak, gdje će se nalaziti biblioteka i čitaonica.

– Igumane, od čega živi Vaše bratstvo? – opet sam pitanjem zaskočio mladog igumana.

– Živimo od svega pomalo – reče iguman, pa se zamisli.

– Težak život?!

– Kao i svakog srpskog domaćinstva, srpske zadruge kroz vijekove...

– Naporno...?! – pretpostavljam.

– Nije, nije... – reče iguman, nasmija se i nastavi posve tiho i smireno, kao da objašnjava prvoškolcu. – Na prvom mjestu su donacije dobrih i imućnih vjernika, Bog ih pomogao. Po prihodu na drugo mjesto dolazi pravljenje svijeća, koje prodajemo po našim i ostalim crkvama.

– Zanimljiv život... !?

– Po prihodu, na trećem mjestu je korist od šume, a na četvrtom bašča i staklenik.

– Vama je staklenik kao neko ogledno dobro: paradajz, paprike... ?!

– Da, mada ove godine nešto nije bilo kako smo očekivali – reče iguman, nasmija se i nastavi. – Nedjeljom nam dolaze na službu vjernici, tako između 30 do 50 njih, nama su značajni njihovi prilozi.

– Imate li dotacija od države ili nekih drugih asocijacija?

– Ne!

– Ni od Eparhije!? – dodajem.

– A od Eparhije..., od Eparhije ima obećanja, ali ...

– Bratstvo radi naporno... ?!

– Da, radimo, radimo tako. Molitva i rad je naš smisao. O da, da ne zaboravim, naš prihod je i penzija oca Gabrila, koju je zaradio u mirskom životu.

– Vi dobro poznajete Srbe?!

– Kao Šveđanin, koji je živio u Srbiji i nastavio da živi među Srbima i Šveđanima, mogu objektivno da cijenim srpske vrline i mane. Kod Srba me posebno veseli gostoprimstvo. Tu njihovu vrlinu bih stavio na prvo mjesto, jer svi stranci se ugodno osjećaju među Srbima. Koji put, pokazuje se, srpsko gostoprimstvo se i zloupotrebljava, ali meni je drago da je ono i danas – i poslije nekih loših iskustava – ostalo naglašena srpska karakterna crta. Kod Srba sam uočio privrženost tradiciji, a srpska tradicija je pravo bogatstvo. Tradicija se, u ovom slučaju, temelji na pobožnosti, koja je uvjerljiva, iako je srpski narod prošao kroz užasna istorijska iskušenja, uključujući i petovjekovno tursko prisustvo i turski zulum, kao i petodecenijsku komunističku diktaturu.

– Srbi u Americi se vidno asimiluju: kako je sa Srbima u Švedskoj?

– Srbi u Švedskoj su unekoliko različiti od drugih Srba u rasejanju, pa je onda razumljivo da imaju manje zajedničkog i sa raseljenim Srbima iz Amerike i Australije. Doseljeni Srbi u Švedsku su nekako drugačiji i od onih koji su se doselili u zapadnu Evropu.

Od svih raseljenika, Srbi su najkasnije krenuli u Švedsku. Danas se ovdje govori o dvije srpske migracije.

Prvi dolazak Srba u Švedsku vezan je za silazak sa političke scene Aleksandra Rankovića u Jugoslaviji, s jedne, i za veliku potrebu Švedske za radnom snagom, s druge strane. Iza 1966. godine po Srbiji se organizovano pojavljuju predstavnici švedskih poslodavaca, koji preko srbijanskog biroa rada obučavaju i odvode radnu snagu. Taj talas je imao isključivu ambiciju da ljudi rade godinu ili dvije, nešto uštede i da se vrate u Srbiju. Ovu grupu srpske mladosti karakterišu neke osobine koje im je neplanirano opredijelio sam život. U većini to su bila djeca komunističkog sistema, koja u većini nisu bila pobožna, čak ni krštena. Ti mladi su se tako našli u jednom znatno bogatijem i modernijem društvu, pa su se olako oslobađali nacionalnih vrijednosti i tradicije, potpuno gubili kontakte sa srpskom crkvom, kulturom i tradicijom. Lako su pravili poznanstva i brakove, rađali djecu, dobijali unuke, koji gotovo da i nisu znali da govore srpski i koji su malo marili za svoje korijene, jer su se dovoljno udaljili od svog roda i asimilacija ih nemilice zobala. Ovi građani, dakako Šveđani, postali su vrlo lojalni švedskoj državi i švedskom društvu. Valja napomenuti da se ova migracija završava sa useljavanjem negdje oko 1980. godine.

Druga migracija Srba u Švedsku odvijala se iza ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ona je i po svojoj prirodi i po krajnjim ciljevima potpuno drugačija od prethodne. Druga migracija podrazumijeva izbjeglice koje su se uselile u, Srbima prijateljsku, Švedsku. Te izbjeglice su vođene idejom da tu u Švedskoj i ostanu, jer nemaju gdje da se vrate. Polazeći od ove činjenice, i filozofija ovih ljudi je oprečna filozofiji prve migracije, ali odmah treba reći da između tih dviju migracija nema antagonizma, ova lijepa okolnost nije ovako dobro vidljiva kod mnogih drugih srpskih migracija, pogotovo ne kod one najveće migracije u Ameriku.

Pripadnici druge migracije su u većini vjerujući ljudi, puni ljubavi za srpske svetinje, svetkovine i mitove, oni svoja vjerovanja nastavljaju i u Švedskoj, i oni su ti koji ovdje nose većinu aktivnosti oko naših hramova. Ova grupa Srba bi mogla završiti kao i ona grupa Rusa koja je doselila u Švedsku u 17. i 18. vijeku, grupa koja je očuvala pravoslavnu pobožnost, ostala vjerna tradiciji svoga plemena, koja je izgradila i očuvala svoje crkve, sačuvala svoj identitent, a i obogatila se i švedskim identitetom. Ovaj ruski elemenat je pozitivan primjer ponašanja jedne plemenske grupe kad se u istorijskim okolnostima nađe na terenu drugog plemena i uspije da se održi.

– Vi, kao Šved i Srbin, kako vidite Švede?

– Švedi su hladni za površne pojmove balkanskog mentaliteta, oni rade, rade, rade... i vesele se samo vikendima, kada se masovno napijaju. Međutim, Švedi nisu ni hladni ni oni koji se opijaju vikendima, Švedi su jedan narod koji nema negativno ratno nasljeđe, kao što ga duboko u sebi nosi svaki Srbin, oni su ležerni, radni i umjereni. Švedi vole svakoga, ali pod uslovom da je vrijedan i da živi od svog rada, oni vole sve takve strance i rado se miješaju sa njima, a nimalo ne vole one strance koji bi da dobro žive i više zabušavaju, da se služe neprimjerenim bolovanjima i velikim socijalnim primanjima. Švedi jednako vole i u svoju sredinu primaju sve ljude svijeta, svih boja i rasa. Švedi vole da putuju i upoznaju svijet, pa ih nerijetko srećemo na svakom dijelu planete. Skoro svi govore i engleski jezik i lako se sporazumijevaju po svijetu. Iz ovih njihovih osobina proističe i blagonaklonost prema Srbima, tako da se Srbi prijatno osjećaju u ovoj svojoj novoj domovini.

Iguman Dorotej je u nastavku razgovora istakao da je kod Šveđana problem što opada njihova pobožnost. Švedi su primili protestantizam, koji je odbacio većinu uobičavanja tadašnjeg hrišćanstva. Protestantizam se više okreće svjetovnim vladarima nego crkvenim, a to znači i da se opredjeljenja mijenjaju kako se mijenjaju i nosioci svjetovne vlasti, što za posljedicu ima otupljivanje izvornog hrišćanstva. Na taj način se, na primjer, u Švedskoj izgubila bogomdana obaveza svete posti, iako se u narodu dugo održavala. U švedskim selima post se otimao i održavao sve do prelaza 18. u 19. vijek.

Po Šveđaninu, igumanu Doroteju, Šveđani su sve manje u svojoj vjeri i svojoj tradiciji, i utoliko su ranjiviji pred naletom civilizacijskih iskušenja.

Ovom bogougodniku postavio sam jedno pitanje koje ga je iznenadilo više od prethodnih. Naime, pitao sam ga da li može u konaku živjeti svjetovni čovjek, pod uslovom da plaća?! Nakon izvjesnog nesnalaženja, iguman mi je izjavio: „To nije moguće, s obzirom na to da je u manastiru sve besplatno i sve zajedničko, da nema pojedinačnog vlasništva, jer da nije tako, u stvar bi se usložnjavala, tada bi se, naime, izgubio osnovni monaški smisao. Vi znate da je čovjek takav: čim neko hoće da plati, on ima i svoje zahtjeve.“

– Šta je smisao manastira? – bilo je moje posljednje pitanje.

– Cilj manastira je da se ljudsko biće spasi monaškim podvižništvom, da se pripremi za vječni život. U naš manastir dobro su došli svi monasi... Bog vodi i pravi planove naših manastirskih planova i ponašanja. Ljudi su u manastirima bogati srećom – sretni su.