1.
Mobilisani, stari i mladi, da nose ranjenike, ali i svojom voljom kao borci, odlazili su bez posebnih riječi, pozdravljanja i opraštanja, s osjećajem da će se za nekoliko dana vratiti, da će se sve smiriti i doći na svoje mjesto.

Poznatih brda, glavica, zaseoka i puteljaka bilo je sve manje, nestali su i vinogradi sa grmovima smokava. Knin se više nije vidio, niti se njemu moglo vratiti. Išlo se kroz Liku – drugačiju, hladnu, punu gustih bukovih šuma, pustu i popaljenu.

Kod sela Stara Straža, Oton i Pađene bila je ona strašna borba, proboj, gdje su mnogi ranjeni pohvatani, odvedeni u kninski zatvor, u grupama izvođeni na suđenje u Lađin hotel, a presuda je bila samo jedna – smrt streljnjem.

Od rijetkih glasnika stizale su vijesti da je čitava Divizija, s vojvodom Momčilom prošla kroz Liku, Gorski Kotar, Sloveniju gdje su se kratko zadržali, pa preko nabujale Soče u Italiju. Kod Palmanove predali su oružje Englezima, spasili glave, a ovi ih uputili u neke logore, dublje u Italiju.

Rodbina je odahnula: bolje da su i tamo, živi i zdravi, kod kuće teško da bi glavu sačuvali.

Počeše iz logora Ebolija kod Napulja stizati pisma – škrta, sa nekoliko rečenica, o sebi samo toliko da su živi i zdravi, pozdravljanje svih, ne pominjanje skorog viđenja, niti slućenja kakva ih budućnost čeka i gdje će se skrasiti. Daće Bog, biće i bolje, svi kao jedan pisali su.

Ta prva pisma nisu imala pravu adresu pošiljaoca i nije im se moglo odgovoriti.

U seoskom Narodnom odboru pisma su prvi otvarali i čitali oznaši Teskara i Vukasović, naslađivali se kratkim jasnim porukama kao isklesanim u kamenu, podvlačili neke riječi crvenom olovkom, pri pominjanju bilo kog imena psovali banditsku majku, gubili se u zamršenom spletu porodičnih loza. Zvali su braću, sestre, očeve i majke na saslušanje, prijetili i ucjenjivali, mahali ispred očiju otvorenim kovertama, tražili od braće i sestara da izvikuju parole protiv Kralja, četnika i svjetske reakcije. Očevi i majke su bili drugačiji: najvažnije su čuli, dijete im je živo, javilo se pismom, ako im ga i ne uruče, doći će nova i nova, promjeniće se i ovo čudo. Mudro su ćutali, nisu se pretjerano plašili, odlazili mirno ako im toliko žrljeni koverat i ne bi bio uručen. Znali su doro svoju djecu – neće tako lako odustati, biće još pisama.

Pa i kada bi pismo bilo uručeno primaocu nije se sve na tome završavalo. Banjivali su oznaši iznenada u četničku kuću, tražili pismo na ponovno čitanje, da još nešto provjere, vršili pretres, odmicali šporetić ”kozu”, kašunčiće i kovčege, kucali po neomalterisanim i neokrečenim zidovima, zavlačili se na tavane, prijetili, ponovo pozivali u Odbor, čitali neke zakone. Roditelji i braća su znali samo jedno: biti što više slijep i gluv, zaboraviti sva slova, ni na kakvom se papiru-zapisniku ne smiju potpisati.

Pisma su i dalje stizala, sad iz nekog logora u Njemačkoj, javljali su slobodno da će uskoro u Englesku, Ameriku, Kanadu, Australiju, slali fotografije – lijepo obučeni, sa kravatama, hvalili se da su naučili bicikl voziti, neki i auta. Iz pisama je izbijala nada, sreća, sve je nekako bilo drugačije i opširnije.

Oznaši su postali udbaši – i dalje su otvarali pisma, prijetili, govorili da nema tog kutka na kugli zemaljskoj gdje se četnici od njih mogu sakriti. Naći će oni njih, ima vremena, ne žuri im se.

Pošto je na pismu bila prava adresa pošiljaoca, moglo se i otpisati. Odgovor na sinovljevo pismo smišljan je po mjesec dana, išlo se u Knin i kupovala ”avijunskka” koverta, nalivpero i bočica mastila koja se čuvala gdje i osvećena vodica. Tada je iskrsnuo veliki problem: koje unuče odabrati da odgovori na pismo, da neće izlaziti van kuće nešto od onoga što se pisalo, ali i da ne preskoči nešto od onoga što mu se kaže.

Dan kada je pisano pismo bio je praznik -  nije se ništa radilo, unuk nije išao u školu, zatvarala su se vrata na tavanskoj sobici, odigravala se od svih skrivana vradžbina, u starca i dijete useljavao se neobičan strah i strepnja.

Poslije prvih ispisanih slova djed zagleda nepozate krivulje, sumnja u unokovu pismenost, dao bi neke savjete, ali se boji da što ne pokvari, hrabri unuka, traži da mu se prva napisana rečenice desetak puta pročita, prisjeća se da nije šta zaboravio: kako to lako iz glave nestane sve ono što je mjesec dana smišljao. Javlja se o zdravlju bliže i dalje rodbine, koje od Boga i njemu svi žele, a onda se žali kako kiša nije pala toliko i toliko nedjelja pa je godina slabo rodila. Žalio bi se starac i na skupoću i porez, ali zna on da će ovo pismo prije polaska u Ameriku biti čitano, pa odustaje.

Sa sljedećim sinovljevim pismom stigne i dolarski ček. Svi se u kući okupe, izljube pismo, žene se rasplaču, a sin piše – pošto je godina slabo rodila šalje im nešto novca, da ne budu posljednji u selu, da ljudski opreme slavu i Božić.

Počeli su stizati i paketi puni svakojake robe – iznošenih pantalona, flanelovskih kaubojskih košulja, širokih i šarenih, sa više džepova. Djed iz paketa jednu po jednu stvar vadi, grobna je tišina, mjerka svoju čeljad od glave do pete, pa komad odjeće, brzo i nepogrešivo određuje kome treba da pripadne; protivljenja i bunjenja nema, za sebe pravi posebnu gomilu. Poslije diobe pretresaju se džepovi – možda je u njima zaboravljen neki dolar ili upućena skrivena poruka. Ali, nalaze se samo karte; tramvajske, autobuske, bioskopske i iz zoološkog vrta. Ne bacaju se, pažljivo se čuvaju, pogađa njihova prava vrijednost.

Oslobdili se starci, počeli sinove u pismima pitati jesu li se oženili, ako nisu – šta čekaju, njihovih vrsnika djeca već u školi. Sinovi su brzo odgovarali, da se nisu oženili – bi rado, samo tamo gdje su oni malo je naše čeljadi, a oni neće Amerikanke, Engleskinje i ostale strankinje. Ne poštuju dovoljno muževe, vole da zapovjedaju, ne bi htjele učiti ni naš jezik, puše, piju, voze auta, stotine mana imaju.

Starci su ovakve odgovore jedva dočekali, počeli mjerkati domaće cure, tiho im obećavali zlatna brda i doline svojih sinova, tražiti fotografije, slati po nekoliko u jednom pismu, te kakva je koja, kakvi su roditelji, kakva uža i šira porodična loza.

Mjerkanja, biranje i dopisivanje cura i momaka u tuđini trajala su mjesecima, pa i gdinama, teško se pasoš dobijao, nije se moglo lako otputovati budućem mužu, moralo se lično ići u Zagreb do konzulata, ili u Beograd do same ambasade.

Konačno, kad bi svi papiri bili na broju i u redu, pravila se svadba – bez mladoženje, ali sa njegovom uokvirenom slikom na zidu, postavljenom tako da se može brzo skloniti ako naiđu nepoznati gosti, udbaši ili milicionari. Sakupila se rodbina jedne i druge familije, pjeva se i pije, starci drhte, mole da se ne pjevaju pjesme o Kosovu, Obiliću i Principu, može neko od zavidljivih komšija prijaviti i sve pokvariti. Mlada u sobi prima posljednje savjete od majke, tetaka i strina, ni mrtva ne smije priznati da je mjesec dana bila na pruzi, može je budući muž vratiti, onda nije nigdje pristala, osim da se utopi u viru zelenom.

Poslije svadbe mladu uplakanu svi izljube, sa pjesmom i vinom čitavo selo je prati na željezničku stanicu, ona u njedrima krije i stalno pipa pasoš. Drugarice pune zavisti, a i s nadom da će se i njima ovako nešto ostvariti, spjevavaju joj pjesme o budućoj sreći. Iz drugih sela, iza kamenitih zidića, pristižu gronje naroda, da joj zažele srećan put, da prenese poruku nekom njihovom. Magarci i mule vuku kovčege sa curskom opremom – pažljivo tkane biljce, pregače, zobnice, sadake, vreće, rakiju, pršute. Razočaranju nije bilo kraja, kad su otac ili brat, najveći dio tog morali vratiti sa aerodroma, nisu im htjeli primiti u avion.

Poslije snajinog odlaska, pisma bi se iz jednog i iz drugog pravca naglo prorijedila – nakon godinu dana stigla bi sinovljeva slika sa unukom: sin već proćelav, bore preko čela, unučić zamotan u bundicu, u daljini se naziru oblaci dima. Na poleđini slike natpis: sa bebom na jednom mostu ispod kojeg stalno prolaze automobili. Čikago – 12 – 4 – 53.

2.
(Čuo od Špire C. u Splitu, avgusta 1984. godine)

Studentu pedagogije Špiri C. na jednom zimskom sajmu u Polači, odvojivši se od drugarica, smjelo i otvoreno priđe jedna cura, porukova se, bez osvrtanja ko sve čuje, glasno kaže:

”Druže Špiro, ja sam Ika Malić. Imam momka Dušana u Ingleskoj, u Lesteru, otišao sa četnnicima. Piše mi i traži me sebi, ali mi ne daju pasoš… Pomozi mi.”

Zbunjen i iznenađen otvorenošću cure Špiro obeća, kad se vrati u Zagreb, da će se raspitati i učiniti šta može. Odmah se upitao kako da joj pomogme: nije na dobrom glasu, bez stipendije je, vode ga kao četničkog sina. (Iz vinograda, sa kopanja oca su mu bosog digli četnici, da im uz Kozjak nosi municiju. Sa kninske fortice, talijanska artiljerija gađajući nasumice Kozjak teško je ranila Špirinog oca. Četnici su ga ostavili, pristigli su partizani, komesar Bodul sa najvećim guštom ga dokrajčio.)

Ispričao Špiro sve ovo svom drugu medicinaru Bošku P. iz susjednog sela i ovaj kaže:

”Sramota je da ne probamo…Nek ide cura kod onog s kim se voli.”

Poznavali su jednog udbaša, zemljaka, često su s njim igrali šah, preganjali se, vukli ga u studentska društva, upoznavali s koleginicama, što je ovaj obilato koristio. Ulučili su zgodnu priliku, kad je ovaj bio raspoložen. Špiro mu ispriča čitavu priču i na kraju kaže:

”Kakvi ste?... Što joj sirotici ne date pasoš? Nek ode momku, nek se sirotinja spoji.”

Udbaš je probao izvrdati, čak održati i predavanje o zlim namjerama neprijateljske emigracije, zna li Špiro čiji je sin, ali ovaj nije odustajao i udbaš obeća da će pomoći da Ika Malić dobije pasoš.

Javi Špiro Iki kome treba u Kninu da se javi, na koga da se pozove, šta sve da uradi ona, a šta njen momak, da bi otputovala u Englesku.

Poslije dva mjeseca dobije Špiro telegram od Ike, da je sačeka na zagrebačkom glavnom kolodvoru i pomogne da otputuje dalje.

Špio i Boško P. odu na željezičku stanicu, sačekaju voz, prvi Iku primjeti Boško i kaže:

”Eno je, vrag je odnio.”

Ugleda je i Špiro. Uplašeno i nesigurno Ika je koračala, najsvečanije obučena od glave do pete: bošča, sadak, pregača, curski vuštan, crne vunene čarape, bijeli krpeni opanci, natovarena s dvije tanke vreće, vuče svoju cursku dotu,

Boško P. gunđa:

”Vidi, kako se obukla, vrag je odnio. Prava čobanica. Iz tvog je sela, nije iz mog, ja s njom takvom Zagrebom neću šetati. Šetaj ti.”

Odvedu Šipo i Boško Iku u svoju studentsku sobu, da se malo odmori i sabere, da urade još šta treba oko njenog odlaska. Odmah se uvjerila Ika da njeni mladići, iako školovani i pametni, jadno i teško žive, bijedno se hrane, šuplji im laktovi i cipele. Obeća da ih neće zaboraviti, niti njen Dušan. Špiro ga zna, bolji je od kruva koji se jede.

Otputovala Ika i poslije desetak dana stigne pismo – zajedno s mužem Dušanom zahvaljuje se i oboje pominju da ih neće zaboraviti. Zaista, ubrzo je stigao paket s dvanaest bijelih perlonskih košulja koje su Špiro i Boško s najvećim ponosom oblačili odlazeći na plesove, čak su jednu poklonili i onom udbašu, šaleći se da bi posao slanja cura kod četnika mogli razvti i usavršiti i dobro zarađivati

3.
Nastavak ove priče čuo u Lesteru, krajem marta 1991. godine

Doputovala Ika u London, dočekao je budući muž Dušan, odmah odveo u Lester, u iznajmljeni stančić, gdje su već čekali njegovi drugovi i njihove žene. Ika se u putu nakupila straha, unezvjerena, nekoliko dana nije spavala. Dušan joj se puno promjenio, kakva li se ona njemu čini, neće je valjda vratiti natrag.

Zasipali su je pitanjima, trebalo je na svako odgovoriti. Najviše se pričalo o komšijama i rođacima koji su ušli u Partiju, neki su postali i odbornici. Bilo je priča o otkupu žita, vune, pražnjenju kašuna, tjeranju na izgradnju pruge, zatvranju, o seoskom siliku Bodži. Vješto je Ika krila da je i ona mjesec dana provela u Istri, u rudniku Raši. Eto, njoj se posrećilo, slagala je, nisu je dirali, išla je stalno za ovcama.

Škrgutali su bivši četnici zubima, prijetili, pominjali osvetu i dan kad će se vratiti i sve naplatiti.

Odmakla noć, poslije razgovora i suza pjevalo se ”po našku”, ali ne suviše glasno da se ne probude Englezi. Ika je stalno ispod oka gledala svog Dušana – previše je smrknut i ćutljiv, možda mu se ne dopada, pravi plan kako da je vrati natrag.

U zoru, razišli su se svi, čeka ih posao, u stančiću punom dima, priča i pjesama zavičaja, ostali su sami Dušan i Ika – ona u istoj odjeći u kojoj je krenula iz Polače. Dušan joj kaže:

”Vidim, puno si umorna…Žao mi te…Evo ti amo u ovoj sobi krevet, lezi i naspavaj se, a ja ću ođe na otomanu.”

Iki navre krv u obraze: dakle, to je, ne dopada mu se, vratiće je natrag. Koji li je to komšija, dok je bila na putu, pismom već nešto ružno o njoj natrunio?

Ustane, skine sedak i pregaču, iskosjeri se, pogleda krvnički u Dušana i kaže:

”Nijesam ja Dušane, toliki put prevalila da bi ođe sama spavala.”

Tako je Ika ostala u Lesteru.

____
1994.