Eto, zakržljava mi i sjećanje. Ono bar nije organsko, a obuhvaćeno je istim procesom.

Ko bršljan.

Lako bih to objasnio kad bih se samo mogao sjetiti šta ono bi bršljan.

Ostari se moja Rado, ko se tome jadu nado.

Pokušavam kroz maglu tih rima oživjeti Radoja. Mog bivšeg komsiju. Najvećeg pjesnika kojeg sam poznavao dok sam pohađao studij književnosti.

Bilo je to istih godina kad sam bio zaluđen Andrićem, (po svemu sudeći vrijeme stoji za mene). Dokopao sam se i tog "Eks ponta" koji je bio rijedak primjerak u sarajevskim bibliotekama i s čudjenjem primao činjenicu da pisac nije dozvoljavao štampanje tih lirskih zapisa za života.

Negdje u isto vrijeme nobelovac je svojom višegradskom stazom otišao u godište koje se stavlja iza crtice sa datumom rođenja, a ja se zakleo da ću prvi primjerak novoštampanog "Eks ponta" imati za sebe.

Ne znam sa sigurnošću odrediti koliko je vremena prošlo od Andrićeve smrti, ali znam da je opet padala kiša, bio neki pijani sumrak i da sam kroz zamagljen izlog knjižare "Svjetlost" vidio naslov koji sam tražio.

Sutradan sam bio nemalo iznenađen kad sam shvatio da sam kupio knjižicu Drage Kuđica "Seks ponto", koja je, uglavnom, bila posvećena bosanskohercegovackim pjesnicima.

Pričam to Radoji, pružnom radniku, dok kopamo temelje za njegovu novu kuću.
"Ti si srećan momak", veli Radoje, - bolje je imati seks, nego biti eks".
(Ne vjerujem da je komšija poznavao ijedan strani jezik, čak je negirao da zna i srpskohrvatski, isključujuci prvu polovicu).

Kopamo. On po svojim, ja po svojim sjećanjima, (moja su svakako bila siromašnija u to doba).

Pjeva komšija nakon treće čaše.

Zima mi je, nemam jemenije,
ne mere mi biti jebenije

Kratko mi objašnjava značenje stvari sa završetka prvog sloga, ko ne zna drugog, nisam siguran da bi tumačenje kratko trajalo.

"Sve su ti ovo junačke pjesme", priča Radoje. "Nema jačih u nas".

Podsjećam ga na kosovski ciklus i Kraljevića Marka, a komšija vrti glavom.

"Guslo sam ja, znam šta mi oćeš reć, ali to su ti sve lirske, sve su tužne na kraju, one što ti ja velim su junačke.

Vidim, zna čovjek, kakav moj profesor.

Uredno ih svrstava u cikluse.

Svadbeni:
Kad se moja udavala strina,
bilo suza, a bilo i slina.

Gladni:
Kad se lola s Trebevića sljulja,
u ekspresu nestane pasulja.

Praznični:
Dimitrije, đe ćeš na sijelo?
čupaj kolac, ajmo na Sokolac.

Rodoskrvni:
Kad ga rođak rodici zažeže,
Rodica se vrti ko šilježe.

Posthumni:
Umro Rade, nema ko da plače,
Samo crkva zazvonila jače.

Dovodio me je u potpunu koliziju sa onim što sam učio na časovima narodne književnosti. Imao je svoju teoriju da se junačka poezija pjeva uz tamburu ili bez instrumenta, a lirska isključivo uz gusle i od toga nije odstupao.

Stigli smo i do ploče. Ne gramofonske, nego one kad se odzida prvi sprat, a domaćin zovne prijatelje i komšije da pripomognu napraviti ključnu stepenicu za dizanje drugog.

Moba je bila uobičajena stvar, ili preveć uobičajena, čim je Radoje tek oženjenog susjeda, Milorada, priupitao: "Kad ćes zvat na mobu?"

Spremao se komšija domaćinski čitavu sedmicu za ploču i mobu. Nedelju dana nije pio, sto je bilo gotovo nezamislivo, a kad je završio pripreme, noć uoči velikog posla, omaklo mu se i napio se "k'o 3 000 ruskih oficira", kako je sam uobičavao reći.

Poranilo dvadesetak komšija s lopatama, mistrijama, vaser-vagama, a domaćin izašao mamuran, bolje reći još pijan, pa gotovo da nema pojma što se svijet okuplja pred njegovom novom kućom.

Kad su ga vidjeli zakrvavljenih očiju i osušenih usana, kako bezuspješno pokušava da pljune, komšijama nije bilo teško zaključiti da Radoje nije za ozbiljnijeg posla pa su mu dali čekić, neki stari komad željezničke šine i kantu iskrivljenih eksera, ne bi li, bar na taj način imali koristi od njega. Trebao je da ispravlja eksere na vlastitoj mobi.

Svi su se već razletili da organizuju posao na najbolji način, mješalica sa betonom se već počela okretati, ali niko nije skidao oka sa Radoja koji je pod napola osušenom šljivom ispravljao krive eksere.

Udario je čekićem, ne više od desetak puta po ekserima i komadu šine, a onda, onako mamuran, po vlastitom prstu, tako da je krv siknula i po panju na kojem je sjedio.

Dok su svi zastali, negdje na granici smijeha i potrebe da pritrče i pomognu komšiji, Radoje je podigao okrvavljeni prst uvis i viknuo: "Ženo, jesi li mi ti sinoć nišan dirala"?

Pokušao sam jednom, kasnije, da mu čitam pjesme iz "Crvenog bana", jaliti pete Vukove pjesmarice, tek dozvoljene za štampanje. Bez uspjeha. Znao ih je sve, uz neznatne izmjene riječi ili broja slogova. Čak mislim da je u njegovoj interpretaciji to zvučalo bolje.

Kao i svi nadobudni studenti, opterećeni zabilješkama uhvaćenim na profesorskim predavanjima, ispustio sam rijetku šansu da zapisujem svakodnevne bisere istinskog narodnog pjesnika. Sad mi je tek jasno da Radoje nije samo ponavljao ono sto je čuo, nego je izmišljao kratke pjesmice primjerene vaktu i događajima.

Koje su to sve neočekivane i nepredvidljive rime bile:

Igra kolo i u kolu Duda,
od radosti tresu mi se kosti

S godinama, ponovo se vraćam Andriću, (mislim da je, sto se toga tiče, svaka godina ista za mene) i s police skidam "Eks ponto". Ništa. Ne uspijevam da čitam jer mi Radoje opet smeta.

Taman zaronim u tišinu i dubinu snijega iz kojeg pisca mami Jelena, a u ušima mi odzvanja: Oj Jelena Vukotina, Svrbi li te pukotina?

Prebiram po policama na kojima je smješteno nešto knjiga koje sam uspio ponijeti nauštrb familijarnih stvari, (kao da knjige nisu familijarne). Nigdje komšije. Niko to nije uspio skupiti ni odštampati, a bio je živ autentičan, svima dostupan i nije postavljao zabrane za života.

Ne umijem da izmišljam pjesme, bar ne na način na koji je to on činio, ali bih volio da pročita ovu zabilješku, ako nas nije napustio, kao njegov Rade.

Ovo je moja pjesma za jednog velikog pjesnika. Za mog komšiju, Radoja.