|
Đorđo je bio primjer za ove druge, o kojima sada razmišljam. Rijedak primjerak kojeg sam vidio dva puta u životu, a dovoljan za pamćenje u dva. Đorđo. Svi srpski gradski i seoski dječaci i mladici su se zvali Đorđe, oni malo napredniji Džordž ili Georg, nazadniji Đoko, Đorđa ili Đorđije, a on Đorđo. Tako mu grah pao. Po đedu. Bilo je to iste godine kad sam i ja otišao u vojsku. 1980. Zdravko i ja smo se kao spremali za diplomski ispit, a jedva čekali priliku za neki tulum i dobru pijanku. To nas je išlo. Čini mi se da su ti, Zdravkovi Ledici, bili poslednje selo pod Treskavicom i uopšte, poslednje mjesto na mapama koje su do tada urađene. Otišli smo tamo da bi bili u potpunom miru, daleko od ljudi i gradskih izazova, ali smo, po svemu sudeći brzo dosadili jedan drugom. Bilo je već previše priče o Hegelu i Kantu, o Hemingveju i Kafki, a balon šljive, (samo pet litara), ohlađen na planinskom izvoru, iscurio je za tri dana. Ponijeli smo ga, kao II svi dobri studenti, za poboljšanje koncentracije. Zdravko se tog mamurnog kasnog majskog popodneva prisjetio da mu neki daljnji rođak pod planinom ide u vojsku i da bi mogli trknuti na dobru rakiju, za popravak. Svoje ionako nismo više imali. To što je tada zvučalo "trknuti", bilo je oko 4 sata pješke uz goru, ko uz nos, tamo, gdje valjda i "koze pasu pod ručnom". Svašta smo učili iz geografije. I o nomadima i o katunima,o torovima, kerovima i toraricama, ali dok se iz knjige ne pređe na stvarno područje gdje sve to živi svojim životom, čini nam se da smo to učili o nekoj stranoj i nestvarnoj zemlji koja postoji samo zbog profesora i zbog dnevnika u koji će upisivati neke svoje ocjene i procjene. Đorđo je bio samo rođen u jednom selu podno Treskavice. Dvadesetak ostalih godina je proveo sa nomadima, starijim čobanima i ovcama. Bez vršnjaka. Možda su mu i pričali da postoje škole i da u njih idu djeca. Ne vjerujem da je u tim pričama bilo ičeg zanimljivog, jer i ono što su pričali nikada nisu zavirili u ucionice. Učio je ono što su ga učili. Gara, Brna, Sara, Bjelka, zatim imena ovnova i jagnjadi koje su nazivali kako se kome prohtjelo, a on je jedini sve to pamtio. Nije imao šta drugo. Đorđov drugi đed, Jovan, imao je odnekud nekakvu staru pjesmaricu koja je kazivala o Marku, Milosu i Kosovu. Zasto ju je Jovan čuvao, niko ne zna, ali i ostali na Treskavici, koji nisu znali čitati, bili su sigurni da je Jovan čuva onako, zbog utiska. Vadio ju je i kad treba i kad ne treba, stavljao preda se, pred gusle i gudalo, ko stalak s notama, a onda pjevao po svom, često zaboravljajući da je vakat da stranu prevrne. Đorđo je poslije nosao tu pjesmaricu sa sobom. Slova je brojao, kao ovce, i gotovo je mogao sa čudnom preciznošću da kaže koliko ih ima na jednoj stranici. Stigli smo pred samu noć. Na ispraćaju, u kolibi, je bilo desetak staraca, dvije babe koje su se nespretno vrzmale oko šporeta i Đorđo. Mislim da se jedini obradovao posjeti, zbog dvojice "iz generacije". Ostali su samo konstatovali da je došao Zdravko Bogdanov s nekim momkom. Priznajem da je Zdravko imao razloga za onoliko pješačenje. Onakvu šljivu dugo nismo pili, a ni jagnjetini nije bilo mane. Đorđo nas je strpljivo pratio dok smo utolili glad i žeđ. Ode ti u Titovu vojsku, reče Zdravko. (Tito taman bio umro). Čiju reče, priupita dalnji rođak, Đorđo. Titovu, veli. Ne znam šta ti je to. Ne bi pravo Zdravku, vidim ušeprtljao se nasipajući novu času, izbjegava da me pogleda, a sve mi je već usput ispričao. O čudnom, inteligentnom momku, koga je, pak, bilo kakvo obrazovanje sudbinski zaobišlo. Tita ipak nije očekivao kao nepoznanicu. Donio kum poziv, kaze Đorđo. Trebam u neki Prilep. Lijepo, fin grad, reče Zdravko. A je li to dalje od Vojkovića? (prigradsko sarajevsko naselje) Jest, kaže moj kolega, malo dalje, samo ćeš morat na voz. Ono metalno, na stranjgama, veli Đorđo. Pijemo šljivu i ćutimo. Zdravko bi nazad, meni zanimljivo, a i onako su nam raspremili za spavanje u torarici. Znam ja šta ti je Tito, iznenada kaže Đorđo. Zdravko ćuti. To su ona četiri slova, a prvo i treće ko krst, samo nema ništa gore. Vidio sam to, napravljeno od kamenja pa okrećeno. Ćuti Zdravko. Šljiva, stvarno dobra. Bio sam poslije i novinar. Jesam zaista. U onom, potonjem ratu, 1992. Snimatelj i ja pod Treskavicom. Nekoliko dana ranije spaljena srpska sela. Naokolo izbjegle ovce, konji i nešto stoke. Pričaju borci kako su noć prije našeg dolaska igrali remija na položaju, a iz daljine se približavao zvuk zvona, s ovna predvodnika. Sve bliže i bliže. Igrali bi mi do zore, e da bi osvanuli, kad skoči Đorđo. Ljudi, ovakvog zvona nema ni jedan ovan na Treskavici. Prvi zapuca u pravcu zvona, kad otud, osu po nama. Došli sa zvonom da nas zavaraju, da nam uđu u rovove. Da ne bi Đorđa, izgibosmo. Ne zna ni čitat, ni pisat, ni igrat remija, ali zna sve ovce po imenu na Treskavici. Srećom, i zvukove zvona. Vidim kako prilazi oprezno. Ne voli kameru. Ne pitam ništa dok kolega snima. Jasno je da ne treba. Ionako mi ne bi ništa reko. Pitam ga samo za Zdravka, a on gleda. Nisi imo bradu, veli. Nisam. Ode, a ne upitah ga za Tita. Za četiri slova, a prvo i treće skoro ko krst. Stid me bilo. Samo nekoliko mjeseci kasnije, Đorđo je poginuo. Na srpskoj teritoriji. Na jednom smetljištu podno Treskavice. Neko je, ko je uspio zakačit nešto škole, pred rat napisao na ivici neograđenog prostora "Smetlje dolje", a kasnije su tablu zamijenili, "Minsko polje". Neposredno ispod je bila linija razdvajanja. Mora da je Đorđo prebrojao slova. Dosta toga je ličilo. I bez krsta, i onog gore. |
