Za Ilindan obavezno putujem u Hercegovinu. U sjećanju, naravno. Vraćam se onim istim putem iz ranog djetinjstva, početkom sedamdesetih, kad su nas roditelji vodili u rodni kraj, prije mora, koje smo sestra i ja tako željno isčekivali.
Pamtim kamenje i kamenje, sebe na samaru i Trzana (tako se zvao konj), koji je i noću mogao da pronađe stazu kojom je prošao hiljadu puta do stare željezničke stanice u Bileći. Mislim da se do sela koje imalo tridesetak kuća i dva prezimena jahalo ili pješačilo dobrih pet sati. Previše za nas, izmučenih Ćirinim klaparanjem kroz Popovo polje.
Na viđenje bi dolazilo cijelo selo, (mislim da nije bilo nikog ko nam nije bio neki rođak), a ja sam jedva čekao da nas baba ponudi pršutom i kiselim mlijekom. (Nikad mi nije bilo jasno otkud svježa pršuta usred ljeta, kad smo mi sa našom završavali još početkom proljeća).
Tog ljeta sam donio pravu kožnu loptu, s dušicom, i jedva čekao jutro da pokažem rođacima čudo neviđeno. Mislim da niko od petnaestak mališana, mojih rođaka, do tada nije vidjelo pravi fudbal pa sam se istinski osjećao kao ključar carskog trezora.
Problem je bilo naći adekvatnu livadu, jer takve gotovo nije ni bilo. Kiša je, izgleda, sprala sve štoje mirisalo na zemlju, a sva oskudna oranica već je bila zasijana krompirom. Zemlja se uistinu cijenila u tom dijelu Hercegovine pa smo najmanje pola sata išli do našeg igrališta koje je, ustvari, bila poprilična uzbrdica sa manje kamenja nego na drugim mjestima. Više sam zagledao kožu na mojoj lopti poslije svakog udarca u komade stijena, nego što sam se skoncentrisavao na igru.
Trčali smo i po najvećoj žegi, a jedini posmatrači su bili gušteri, koji, začudo, nisu bili preveć plašljivi pa se nisu ni pomijerali dok smo svaki minut odlazili po loptu niz strmi kamenjar.
Bio sam glavni, puna dva dana, dok otac nije počeo s predstavom zbog koje sam ga potajno zamrzio tog ljeta. Opet je bio ponio tranzistor i dovoljnu količinu baterija, (rekoh li već da u selu nije bilo struje), pa su se odrasli u ljetni sumrak, nakon napornog rada, (preko dana su negdje nešto kosili), skupljali da čuju najnovije vijesti. Siguran sam da su i najbajatije informacije za njih bile nove, jer je tranzistor stizao jednom godišnje, zajedno s nama.
To s vijestima sam nekako i podnosio jer sam i ja ćulio uši prema kraju ne bi li čuo neki novi rezultat sa fudbalskih terena.
Ne znam kako i kojim povodom, ali je otac treće večeri izvukao knjigu „Gorski car“ Svetolika Rankovića i uz besprjekorno očišćen cilindar na fenjeru počeo naglas čitati okupljenim. Nadao sam se da će to potrajati kratko, a da će onda ipak neko zapodjenuti muški razgovor o fudbalu i o našoj igri proteklih dana gdje sam se zaista iskazivao kao talentovan dječak koji puno obećava.
Ništa. Tridesetak uistinu umornih ljudi i žena, računajući i neprekidnim utakmicama iscrpljenu djecu, zurilo je ne trepćući u mog oca. Svi pretvoreni u uho, bez suvišnih pokreta i pomjeranja, oprezni čak i pri motanju škijei ispijanju lozovače podsjećali su me na važan zatvoreni partijski sastanak koji sam nekoliko puta gledao kroz prozor škole u kojoj je otac radio.
Ne mogu sa sigurnošću da kažem šta je bila tema knjige koju nikad poslije nisam ni pročitao, ali sam ubijeđen da se radilo o istorijskom romanu vrlo sličnom „Hajduk Stanku“ Janka Veselinovića. Takvo nešto je valjda i moglo da privuče toliku pažnju slušalaca. I otac mi je ličio na narodnog guslara jer je zabacivao glavu čitajući, pravio pauze i pogledom provjeravao prisutne ne bi li našao mjeru glasu i jednoličnim pokretima listanja stranica.
Započeta predstava se produžila nekoliko narednih večeri, a skoro sam siguran da su se i vijesti s tranzistora počele preskakati. Žene su od jutra pa do iza podneva prepričavale ono sto su čule noć ranije, nagađajući u kom će se pravcu radnja knjige dalje odvijati. Ni muškarci nisu bili imuni na takve rasprave, a najviše me nerviralo kad su me i rođaci u poluvremenu naših utakmica počeli zapitkivati znam li šta će biti dalje.
Znam da sam jednom pokušao da ih zainteresujem „Doživljajima šegrta Hlapića“ i potajno se ponadao da bih i ja mogao da izvučem knjigu koju sam ponio na more i dobijem očevu ulogu u mlađem kružoku, ali su me samo blijedo pogledali i nastavili igrati kao da sam predložio kakvu dječiju budalaštinu, a ne ozbiljnu literaturu primjerenu našim godinama.
Pravio sam diverzije na noćnim sjedeljkama. Nepotrebno sam kašljao, iskao vode, žalio se na glavobolju, po nekoliko puta tražio da me izvedu vani zbog fizioloških potreba, ali su na sve moje zahtjeve intrevenisali prebrzo ne pridajući dovoljno pažnje mojim čestim izljevima slabosti.
Spasio me Ilindan i pokojna prababa Mara (ona jedina nije nikad prisustvovala čitanju).
Od ranog jutra za Ilindan su se svi počeli spremati za zbor kod crkve. Oduvijek je to bio najznačajniji ljetni događaj. Goli do pasa muškarci su se umivali i brijali kod čatrnje, a žene donosile ispeglane bijele košulje.
Iz izbi se čuo smijeh ženskinja i pljusak vode, ali nama mlađima su zabranjivali da se primaknemo preblizu.
Na konjima su bila nova sedla i zakačen pokoji cvijet, a u pljoskama se nosila rakija.
Sve što pamtim dalje je besomučno bacanje kamena s ramena iza crkve, kolo koje je igralo bez muzike i pjesma momaka koji su prečesto rakijom podmazivali grlo. Svakako, pamtim žegu i uspaljen kamen i uzaludne pokušaje da se negdje dočepamo hladovine. Mislim da su se i zmije, kojih je bilo u izobilju, već bile posakrivale u najdublja skrovišta.
Vratili smo se kasno i nikom nije bilo do čitanja, a sutra je umrla prababa Mara.
Tvrdili su da je živjela preko 100 godina.
Popodne su se začule i snažne detonacije, pa su mi rođaci objasnili da to dinamitom odvaljuju kamenje da bi napravili dovoljno dubok grob za pokojnicu. Zemlje u Hercegovini nema potaman ni za sahrane.
Dan, dva poslije smo otišli na more. Otac je na polasku mom vršnjaku, rođaku Slavku ostavio knjigu.
Sljedećeg ljeta nismo otišli u posjetu u Hercegovinu. Čitavo selo je za nešto više od godinu dana rasprodalo stoku i sve štoje imalo i kolektivno preselilo u Bileću. Napravili su nove kuće nedaleko jedni od drugih i započeli novi život.
Odlazio sam poslije toliko puta da posjetim rođake, ali mi je, ne znam zašto, uvijek nedostajao onaj istinski život na kamenu i s kamenom, pripreme za Ilindan, konjska muva, orao na vrhu stijene, zmija na stazi prema kući, zvuk kosijera kojim se kreše, udarac kante o oskudnu vodu u čatrnji, žestoka lozovača koja se služi na ulasku u groblje. Sve je nestalo za nešto više od jedne godine. Ne pamtim tačno kad sam Slavka vidio poslednji put. Znam samo da je bio uselio u novi stan u centru grada, a dok smo tragali za nekim zajedničkim fotografijama iz djetinjstva našao sam i jednu poznatu knjigu na polici. Prepoznao sam je po koricama. „Gorski Car“ Svetolika Rankovića.
