|
Nekako mi riječ "morfologija" nije pristajala za nauku o jeziku. Ne znam zašto sam fonetiku i sintaksu lako progutao, ali morfologija me je asocirala prvo na Morzeovu azbuku, a zatim sam to sve povezivao za pomorstvo i kojekakve prostore gdje sam želio da pripada riječ koja me je intrigirala mjesecima. Prvi put sam za nju čuo u gimnaziji. Profesor se zvao Džafer i gotovo se ne sjećam da je nekad analizirao neko književno djelo od poprilične lektire koju smo svake godine isčitavali. Jezik, srpskohrvatski jezik, je bilo ono što ga je istraživaćki zabavljalo dok se većina učenika dosađivala ili ispod klupe prepisivala domaće zadatke iz drugih predmeta. "Da biste shvatili jezik morate krenuti od morfologije", rekao je Džafer, a ja sam se mučio što ni dalje nisam znao od čega to da pođem. Kad je, valjda po nastavnom programu, trebao da ima čas književnosti, stari profesor bi donosio predviđenu knjigu za obradu i davao nekom od učenika da to čita ispred razreda. Čitavih 45 minuta zatim je samo on slušao čitača, (ne znam zašto sam ja bio najčešće u toj ulozi), a onda je sa nekim neobjašnjivo zadovoljnim uzdahom uzimao dnevnik i izlazio bez pozdrava. Kao da je slušanje literature bilo jedino što ga se ticalo. Sjećam se "Razgovora s Gojom". Bio je to Džaferov uvod u seriju čitanja Andrića, a ja sam imao tu čast da premijerno predstavim pisca kojeg smo oduvijek zamišljali kako u mantilu i šeširu, (s naočalama, naravno), stoji po cijeli dan na višegradskoj ćupriji. Čitao sam i čitao, (iskreno mislim da to u razredu nikog nije zanimalo), dok nisam došao do dijela o tetki i tkalačkom stanu. "Zbijaj gušće", viknuo je Džafer prije nego sam došao do te rečenice. "To je to, zbijaj gušće", rekao je ustavši ispred katedre i rukama hvatao neke zamišljene pređe ispred nas. "Zbijaj gušće", ponavljao je, a ja ga se sjećam tako ozarenog jedino kad je izgovorio riječ "morfologija". Nekoliko puta iste godine odlazio sam do jedne starice iz komšiluka koja je tkala valjda na istom uređaju i pokuđavao da otkrijem tajnu Andrićevog razgovora s Gojom i Džaferovog ushićenja. Negdje pred kraj studija književnosti, moj drug i kolega, Zdravko, pozvao me je po prvi put da provedem vikend kod njega. Pošto su njegovi živjeli na selu, a mi već napravili hiljade jezičkih dosjetki na račun seoske upotrebe tada popularnih izraza i iskaza, pristojno me upozorio da se ne smijem njegovim jer se i sam teško suzdržava, a glasno smijanje udvoje bi bilo neprimjereno prvoj posjeti. Prvo sam upoznao djeda koji me je pri ulasku zamolio da "povećam" radio jer sluša svog omiljenog guslara. Zatim se žalio da država još nije isplatila "nedostatke" penzionerima, a da se toga poprilično nabralo. Njegove primjedbe je prekinula Zdravkova majka, Staka, koja me je, usput, priupitala da li pratim seriju "Partizanska espadrila". Zdravko se već gušio i izbjegavao je da me pogleda. Onako crvenog u licu, bilo ga je dovoljno samo prstom dodirnuti pa da pukne ko balon. Ipak smo se nekako suzdržavali do ručka. I taman kad smo studentski halapljivo navalili na domaću supu, ušao je Zdravkov otac i rekao da će nam se pridružiti samo dok "metne kozi s vrata". Prsnula je supa i po Zdravku i po meni, po stolnjaku i pripremljenom jelu, a Staka i djed su u čudu gledali dvojicu ludaka koji se tresu od smijeha nečemu i svaka dva minuta odlaze od stola do kupatila. (Poslije sam pitao Zdravka je li to ustaljen seoski obicaj "s kozom" prije ručka). Ostala dva dana smo izdržali bez incidenta, ili smo se već pomalo privikli na prečeste jezičke nepreciznosti koje su, ruku na srce, već odavno i šire bile poznate. Privikli smo se i na ukućane i dozvoljavali sebi da uz domaću rakiju povedemo rasprave o onome što je bila aktuelna tema naseg studija. Zdravko je nadugo i nasiroko, s brojnim digresijama govorio o Karamazovima i raspravi o Bogu, kad sam primijetio da ga djed pomno sluša. Upinjao se da uhvati svaku riječ i razabere sve ono sto Zdravko govori, ubacujuci i poneku stručnu zavrzlamu dok djedu nije puklo: "Može li to malo konciznije?" Zdravko je u čudu blenuo u djeda, a ja sam mahnuo rukom ispred hvatajuci nešto nevidljivo i vičući "Zbijaj gušće, zbijaj gušće". Jedino su Staka i Zdravkov otac ćutali. (Godinama sam kasnije po kafanama prekidao Zdravkovu priču tražeći da bude "koncizniji".) Djed je umro nekih pet-šest godina nakon moje prve posjete. Zdravko mi je ispričao kako mu je poslednjih mjeseci života nekoliko puta govorio o svojoj prvoj neostvarenoj ljubavi. Djed je zaneseno pripovijedao o bujnoj djevojci iz komšiluka koja je odrastala u sirotinjskoj kući, pa su imućniji momci, (kao sto je bio i Zdravkov djed), u toj činjenici tražili svoju šansu da joj se približe i ponude brak. No, ljepotica je i pameću i nekim čudnim držanjem bila predaleko za njihove želje pa nikad nisu ni smjeli da joj konkretno predlože zajednički život. Bila je već u godinama kad su djeca njenih vršnjakinja polazila u školu, a priličan broj seoskih momaka se kleo da će pokušati "još samo ove godine". Onda je došao novi učitelj u selo i otvorio neku biblioteku u koju je gorda i lijepa komšinica često odlazila. Krajem iste godine je otišao ucitelj, a s njim i ona. "Bilo je to čudo", govorio je djed. "Nismo smjeli ni da joj priđemo jer je bila neke posebne morfologije". Mislim da je istinska šteta sto se Zdravkov djed i Džafer nikada nisu sreli. Sigurno bi se bolje razumijevali nego Zdravko i ja, a negdje iste godine kad je djed umro, saznao sam da je i Džafer imao neostvarenu ljubav. Odmah negdje nakon onog rata je završio učiteljsku školu u Mostaru. Kažu da je bio nevjerovatan talenat za matematiku. Kao od šale je rješavao sve ono s čime su se drugi učenici danima mučili. Sam je izmišljao zadatke i kombinacije koje je zatim nudio profesorima kao nešto što je pronašao u nekoj staroj knjizi iz matematike. Nakon završene škole postrojili su one koji su mogli i htjeli da nastave studij. Po petoricu iz reda su upućivali na studij biologije, geografije, matematike. Džafer je stajao s četvoricom kojima su predodredili jezik i književnost. Dugo nisam vjerovao da je moglo nešto tako surovo da se desi. Onda mi je nekolicina starijih očevih prijatelja potvrdilo da su to bila "takva vremena" i da je priča o Džaferu vjerovatno istinita. Ne znam da li je živ, da li je penzionisan ili predaje neki novi jezik koji se više ne zove srpskohrvatski. Siguran sam jedino da "zbija gušće" ako to još uvijek radi. On je, jednostavno, takve morfologije. |
