|
Ni sam ne znam ni kako ni zašto, ali prije petnaestak godina sam magistrirao nepostojeću književnost, nakon što sam na studiju diplomirao - na nepostojećem jeziku. Zato se i libim da sad nekom objašnjavam da je to imalo predznake jugoslovenska i srpskohrvatski jer uistinu počinjem da sumnjam da se to tako i zvalo - da sam baš tako nešto izabrao kao životno opredjeljenje. Znam samo da se pokojna baba iskreno nadala da ću poslije toga uspjeti i da doktoriram ne bi li njoj i starijim komšinicama liječio išijas, reumu i ostale bolesti koje stižu s godinama. Na moju sreću nije bilo ništa od toga, (na vrijeme sam odustao od daljnjih besmislenih poduhvata), ali se kao sad sjećam dana kad sam, nakon odbranjenog rada, došao kući da zalijemo i proslavimo važnu "porodičnu" stvar, (diplome su se u familiji revnosno računale u zadnjih pedesetak godina). U gostima se, slučajno, zatekao i pokojni ujak, srednjovječni krsni Hercegovac, kojem podosta od te moje nauke nije bilo jasno, pa je jedva dočekao priliku da ostanemo nasamo - da me priupita: "Dobro, sestriću, šta ti to sad sa tom tvojom magistraturom umiješ raditi"? Zatekao me pitanjem, nema šta, pa sam poslije popriličnog razmišljanja odgovorio: "čitati i pisati". "I zbog toga već dvadesetak godina ideš u školu?", veli ujak. "Meni je i četiri osnovne bilo dovoljno za istu rabotu!". Evo me, nakon toliko godina, još proganja ujakovo pitanje i moj odgovor. Najgore što više nisam siguran da zaista umijem činiti ono u šta sam toliko bio uvjeren. Zjapim nad hartijom i kao nešto mislim. Uvijek tako počinjem. Ni makac. Ne ide. Sjećam se svog druga Kaleta, koji je od osnovne škole pa skoro sve do trećeg razreda gimnazije sve svoje pismene radove započinjao rečenicom - "Bio je lijep i sunčan dan" - bez obzira šta nam je bila zadata tema. Bio sam spreman da ovu svoju pisaniju, (valjda jedino meni potrebnu zbog nečega), započnem na isti način, ali sam se uplašio da će mi neko zamjeriti da sam neozbiljan u ovim godinama. Kako da objasnim da je suština u jednostavnosti i da je to uvijek palilo. Moj drug Kale je nakon brojnih književnih večeri kojima smo prisustvovali u studentsko i poststudentsko doba, (ni danas ne znam što), pred damama koje smo naprečac i na jednu noć željeli osvojiti, govorio svoj omiljeni citat iz još omiljenijeg romana "Hajduk Stanko". A taj čuveni Kaletov monolog iz Veselinovićevog romana, (zanimljiv izbor), je glasio, ni manje ni više: "Ako je po zori suditi, dan će biti neobično lep". Uzalud sam se poslije upinjao s Crnjanskim, Stankovićem i Andrićem; Kale je najbolje komade odvodio do svoje studentske sobe, (a nije ni tad bio ljepši, majke mi). Kad god zaželim da nešto muškije započnem i definitivno dokažem da nisam zaboravio pisati, na pamet mi padaju samo neozbiljnosti koje sam godinama nepotrebno pamtio i arhivirao negdje u oskudno sjećanje koje je vremenom sve oskudnije i oskudnije. Otac mi je bio učitelj. Ne pamtim više čega je sve član bio, (lakše bih se sjetio čega nije), ali znam da ga noćima, (a ni danima), nije bilo kod kuće. Uvijek je imao nekakve sjednice. Posto sam u gimnaziji bio poodmakao, a profesori pretjerano hvalili moj talenat za poeziju i jezik, otac je imao dovoljno povjerenja da mi ostavlja pismene radove svojih osnovaca, koje bih ispravljao crvenom mastiljavom olovkom, a ocjenu sam, naravno, prepuštao prezaposlenom učitelju. Jedva sam čekao da mi do ruku dođe Radenkova zadaćnica, (ne bi bilo pošteno da mu pominjem prezime), koji me je kupio još sa prvim radom koji je načinio na početku četvrtog razreda. Nikada neću zaboraviti njegovu prvu recenicu :"Jednog lijepog dana padala je kiša tri dana". Kladim se da je Gabrijel Garsija Markes poodavno svojim vezama uspio pribaviti ovaj Radenkov književni poduhvat. No, dječak se nije predavao. Bio je sve zanimljiviji sa svojim pomiješanim percepcijama ("Negdje u dubini šume sam ugledao cvrkut ptica"), do iskrenog osjećanja da je jezik nemoćan da opiše njegov doživljaj, ("Sunce je bilo toliko jako da sam morao da stavim ruku ovakao"). Kako?, nikad mi nije objasnio. Evo, priznajem iz dna duše da sam i danas ljut na oca. Ispod Radenkovih radova je uvijek stajala ocjena 1, a da to on nije ni pročitao. Samo je statistički pedantno prebrojao gramatičke greške, ispuštene zareze i tačke, (Radenko je imao čudan običaj da ne stavlja znakove interpunkcije dok rad traje), pa sam se uzalud upinjao da kažem da dječak ima neobičnog talenta za pisanje, (nisam uspijevao da objasnim kakvog). Kako bi mi sad dobro došao neki od kontrolnih radova iz srpskog jezika dječaka koji su tek počinjali pisati. Siguran sam da bih uspio da izaberem nešto što bih upotrijebio za početak ove zadaće. (Inače, kad god trebam nešto da napišem, to shvatam kao kontrolni rad iz srpskog jezika). Sjećam se kad sam se prvi put zaljubio do ušiju u djevojčicu iz razreda, Biljanu, i čvrsto odlučio da joj napišem najljepšu ljubavnu pjesmu ikad napisanu. Cijeli dan sam presjedio za očevim pisaćim stolom, dok su me drugovi uzaludno dozivali da idemo igrati fudbal, a rezultat mojih napora je bila jedna jedina riječ: "Bilja". (Neka mi poslije ovog oni isti gimnazijski profesori kažu da sam bio talentovan za poeziju). Čitao jesam. To sam umio, a onda sam danima prepisivao u nekakve dnevnike i spomenare ono što mi se dopalo, ponavljao to dok ne bih zapamtio, a onda nekim djevojčicama, za koje sam bio siguran da im čitanje nije jača strana, deklamovao stihove kao svoje, zaboravljajući da bi bilo poželjno da neko od imena iz pjesme promijenim. Izvinjavam se javno Preveru, ali Barbaru sam bar desetak puta svojeručno potpisao s promjenljivim rezultatom u osvajačkim pohodima na ženska srca. Bio sam vješt u izmišljanju naziva romana i pisaca kad bih neku svoju umotvorinu htio da uvijem u celofan nekog od klasika. Bilo je tu nevjerovatnih kombinacija, poput - Johan Volfgang Frojdovski, ali ipak manje uspješnih od Kaletove "bubotine" da je pripovjetku "Marko Kraljević po drugi put s ocem na jutrenje" napisao Laza Lazarević Kostić. Kale je bio šampion, na prvu, a ja sam možda i studije i ono malkice preko, proćerdao ne bi li ga stigao. Uzalud, po svemu sudeći. Opet me, evo, izluđuje bjelina hartije koju bi da omrčim i svečano potpišem nešto veliko poput kupoprodajnog ugovora, uz uzdah olakšanja, a pravog početka niotkud. Možda nešto i ovarišem u sledećem kontrolnom dok malo pregledam dnevnike i spomenare. Ovaj put, jednostavno, ne mogu. |
