Ako ćemo poštovati volju slikara Drljače, a valja nam to činiti, onda ovoj fotografiji najbolje odgovara tekst; Dva bogumila. Lazar Drljača sa nepoznatim dalekim pretkom
Pripremio: Aco Dragićević Deseti decembar je godišnjica rođena akademskog slikara Lazara Drljače koji se nakon studija u Beču i gotovo dvije decenije života u Beču, Rimu i Parizu odrekao dobara civilizacije našavši pribježište u divljini hercegovačke planine Prenj PRIJE nego je odjezdio u besmrtnost, na ovom svijetu doživjeo je duboku starost (89). Kad je poslednji put napuštao planinu Prenj, s kojom se vjenčao relativno mlad i gdje je skoro pola vijeka drugovao sa visokim jelama, borovima, planinskim potocima, livadama, dolinama i dubodolinama ove planine na razmeđu kontinentalne i submediteranske klime- padala je jaka kiša. - Ovo, na rastanku, plače moja planina, izustio je i sklopio oči. Tog trinaestojunskog dana (1970.) zanavijek je sklopio oči ostavivši posljednju volju da ga sahrane, kod Šantićeve vile u srcu planine kao bogumila. Ispunjena mu je želja. Na nadgrobnom spomeniku, sačinjenog od stabla odraslog hrasta zapisano je; Drljača J. Lazar 10. X 1882 – 13. VII 1970. Plemeniti ljudi kasnije su u nekoliko navrata obnavljali nadgromno mjesto da bi nakon inicijative Rudolfa Bošnjaka i Mirjane Kapetanović 2010. godine nad grobnim mjestom velikog slikara zablistao pravi bogumilski kami sa epitafom: Neka se zna da / otkad na mene / postaviše / stećak ni putnici / po zemlji ni / zvijezde po nebu / ne mogu da zalutaju /…mrtav živima / postah putokaz (prema prijedlogu Nenada Tanovića) Studije je završio u Beču, živio, radio i stvarao u Parizu, Rimu, Sarajevu i Mostaru- odrekao se svih dobara civilizacije, drugovanja i poznanstva sa Pikasom i drugim slikarima, ”vjenčao se sa Bijedom” kako je znao reći i udomio se na Prenju. Imao je konja Pegaza i čeze koje je sam načinio. Koristio ih je na putevima do motiva koje je slikao. Nije mario za izlaganjem svojih djela. Ipak sabrao je desetak izložbi koje su uvijek pobuđivale veliku pažnju kulturne i svekolike javnosti, jednako kao što za njegova ovozemaljskog života kao i danas ne prestaje interesovanje za život i životnu filozofiju ovog umjetnika. Dijaspora je pisala o Lazaru. Reportaža Žarka Janjića o sjajnom slikaru i plemenitom lutalici Lazaru Drljači objavljena je pod naslovom «Iste stolice, samo druge guzice» (Godina IH, 2006, broj 50, st. 8-9). To je misao Lazara Drljače koju je izgovorio među seljacima na planini, kad se vratio iz Konjica, odazivajući se na poziv nove vlasti nakon Drugog svjetskog rata.
Ni luđak ni klošar – nego bogumil
Lazar Drljača, Tri konjanika SPUŠTAJUĆI se s planine, dole na magistralni put, više iz znatiželje nego iz potrebe, podigne slikar Lazar Drljača ruku pred dolazećim autom, da ga poveze do grada. Vozač se zaustavi i nastave vožnju. Pokazalo se ubrzo da su Lazarevi saputnici bili stranci – iz Švajcarske i da su krenuli do Jadranskog mora. S obzirom da je Lazar bio čudno obučen, u dugačkom kaputu pa još sa pelerinom izgledao je kao neko iz XIX vijeka, žena je prigovorila vozaču na njemačkom jeziku; - Zašto si primio ovog luđaka u auto? - Gospođo, ja nisam luđak, ja samo patim od kostobolje, pa mi je uvijek hladno, uzvratio je Lazar na odličnom njemačkom jeziku. Žena se, šta bi drugo, zastidi, ali poslije nekog vremena opet je protestovala kod vozača, ali sad na francuskom jeziku: - Šta ti bi da primiš ovog klošara? Lazar ne ostade dužan, odgovari na tečnom francuskom: - Gospođo, iako sam par puta spavao ispod mostova u Parizu, to ne znači da sam klošar. Stanovao sam daleko od Sene, pa kad hoću da slikam jutro na Seni, ja prespavam ispod mosta, jer me jutarnja hladnoća probudi na vrijeme. Lazarovi domaćini u autu totalno se zbune i ušute. Napokon će vozač ironično, ovaj put na italijanskom, posumnjati da je njihov saputnik slikar. - Kaže da je slikar, kladim se da nikad nije čuo za, recimo, Modiljanija. Na to će Lazar na dosta dobrom italijanskom: - Ne samo da sam čuo za Modiljanija nego sam ga i lično poznavao i posuđivao sam mu novac, a poslije pijanki ga i trijeznio, uzvratio je Lazar Drljača i dodao; - Sad zaustavite auto da izađem, mora da sam i luđak i klošar kad s vama imam posla. Zabilježeno prema sjećanju doktora Rajka Sarića jednog od rijetkih ljudi s kojim se Lazar Drljača upuštao u razgovor.
|