|
Ne sjećam se povoda, ali neku noć smo opet nešto slavili. Uz viljemovku koju je neko davno donio iz Srbije slušam dobrano ostećenu kasetu. "Imam jednu želju, da ti tvoja medna usta još jednom poljubim". Osjećam žestoki okus kruške koji mi iz čase sapire grlo i nozdrve i prisjećam se vremena kad sam uz istu pjesmu bar jedno bure mastike popio. "Samo će mi jedna želja da ostane pusta, što ti ja nikada ne poljubih usta".
Postajem svadljiv, bezuspješno tražim nekog s kim bi da polemišem o propustu pjesnika i našem dugogodišnjem nedostatku sluha da primijetimo da u prvom stihu ne može stajati "još jednom" ako joj "nikada" nije poljubio usta. Prijatelji prelaze preko primjedbe, žena me gura nogom ispod stola, a ja bih tako rado produžio diskusiju i smatrao svoje otkrovenje ravno pronalasku električne energije. Uzalud.
Gdje su sad oni gimnazijski i studentski dani, kad sam s uzbuđenjem, ravnim prvom ljubavnom sastanku, odlazio u književne klubove da podijelimo radosti čitanja i pisanja. Saslušali bi sve što su kolege napisale od poslednjeg sastanka, sačekali svoj trenutak za govorenje onih epohalnih rima što smo ih sročili poslednje sedmice, a onda osuli brzometnu paljbu jedni po drugim, iznalazeći primjedbe i tamo gdje ih objektivno nije bilo. Draže nam je bilo bilježenje tuđeg jezičkog ili stilskog propusta, (nisam siguran da smo o stilovima znali previše), nego kompliment, koji bi nam neko od kolega uputio, (komplimenti su na takvim druženjima bili prava rijetkost).
Zdravka sam upoznao na sarajevskom festivalu poezije za mlade. Govorio je "Popodne jedne Poljakinje" i kao da sada slušam nesigurno izgovorene stihove:
"Sporazumijevali smo se i ruskim i poljskim,i srpskohrvatskim pomalo.Naročito vlastitim jezicima i usnama u skoku"
Nisam dočekao kraj. Skočio sam sa stolice i poceo aplaudirati i vikati iz sve snage: "Bravo". (Valjda sam jedino tad podsjećao na Galcinjskog u pjesmi "Inge Barc" kojeg je oduševio ženski trbuh). I Zdravko me je primijetio u publici, a nakon festivala smo ovjerili prijateljstvo i zapečatili mastikom, (iako smo bili gimnazijalci znali smo što je dobro i van pjesme).
Bjesomučno smo noćima govorili vlastite i naučene stihove jedan drugom. Imao je smisla za jezičke dosjetke pa mi je ispričao kako ga je đed u osnovnoj školi ispravljao i učio da govori pravilno: "Nije vego, vego nego."
Pravili smo eksperimente, pisali zajedničke pjesme, stih po stih, trudeći se da u svakom budemo uspješniji od prethodnog, a onda smo, do sljedećeg susreta, istim pronalazili mane, satima izmišljajući nešto zešće, neočekivanije. Pokušavali smo da u poznatim pjesmama mijenjamo riječi i oduševljavali se Crnjanskim. Tu nismo imali ni jedne zamjerke.
Godinu kasnije, valjda ne slučajno, upisali smo isti studij i krenuli s grčkim tragedijama. Bio je to povod da mu objasnim koliko je "tragedija" uzvišena riječ.
Dok sam živio na periferiji Sarajeva, imao sam komšiju Mirka. Govorili su o njemu da "nije sav svoj", a ja baš i nisam bio siguran i pored detalja koji su na to ukazivali.
Sjećam se da smo jednom u kafani, u nedostatku zanimljivijih tema, prepričavali svoje najveće strahove, a tu se zatekao i Mirko. Sjedio je sa svakim ko bi mu platio piće, a mi smo bili pristojni momci. Pošto se krug završio došao je red i na Mirka. Počeo je neočekivano i još neočekivanije završio:
"Idem ja kroz šumu, kad nešto crno za drvetom. Podbulo, našušurilo se i puši. Il je zmija il je međed, ne znam"
Komsije su Mirka i trojicu njegovih sinova, koji su napustili specijalne skole, pozivali na raznorazne kućne poslove i poljske radove koje su mogli i sami uraditi, ali su više voljeli da plate Mirku i sinovima. Nije se to, siguran sam, zvala milostinja, ali je uvijek plaćano više od uobičajenog.
Došlo je vrijeme kopanja lokalnolnog vodovoda. Po dogovoru, svako domaćinstvo je imalo iskopati osamdeset metara kanala, dubokog sedamdesetak centimetara. Ko da kopa, a Mirko i njegovi bez posla? Kao da su već potpisali neku prećutnu saglasnost, svi iz naselja su iz dana u dan plaćali Mirku za kopanje, a radovi su potrajali puna tri mjeseca.
Stigao je i svečani dan otvorenja vodovoda. Sjatila se svita i ordija, televizijska ekipa, radio izvještači, pjevači, novinari, politička klika i tadašnji gradonačelnik Sarajeva, Anto Sučić. Nakon uvodnih referata predsjednika MZ, sekretara OOSK, pa omladinske organizacije, izašao je i gradonačelnik i pohvalio sve učesnike "istorijskog djela za ovaj dio grada", a zatim, za stolom, sa domaćinima, koji samo što nisu padali u nesvijest od sreće, zatražio da progovori neko i od pregalaca, od ljudi koji su najviše radili na kopanju i ostalim fizičkim poslovima.
Mučni su bili pokusaji odgovaranja gradonačelnika i oprezna objašnjavanja da je prisutan jedan "udarnik", ali da nisu sigurni hoće li umjeti sta da kaže, pošto nije previše obrazovan. Anto je bio odlučan. "Riječ, dvije, od njega dosta, a i da ljudi vide da ne zaboravljamo prave radnike".
Pola sata su organizatori proslave objašnjavali Mirku da treba samo da kaže da mu je drago što je toliko radio i da se danas vide rezultati tog rada.
Izašao je, valjda jedini put s mikrofonom u ruci, samozadovoljno se obliznuo i započeo: "Drugarice i drugovi, povodom ove tragedije oko otvaranja vodovoda"
Smijeh se zaorio salom, gradonačelnik odmahnuo rukom, krenula je glasna muzika i Mirku je oduzet mikrofon.
Ko zna gdje je čuo i zapamtio tu riječ? Šta li je ona sve značila za njega? Mislio je - ako je ikad trenutak da je rečem, sad je - i rekao je.
Tu "tragediju" s vodovoda, i danas pamtim više nego li sve druge, grčke. Mirko je tragično završio. Godinu dana pred rat našli su ga obješenog o vodokotlić, a govorili su kako je "budali sve ravno do mora". Uništila ga je neka, samo njemu znana, unutrašnja tragedija.
Zdravko je u Banjaluci. Više se i ne cujemo. Bavi se menadžmentom i valjda više nema vremena za poeziju. Ne vjerujem ni da je mastika aktuelna.
A ja bih da se svađam s nekim. Da kažem da su srpske tragedije jače od grčkih, ali da nisu napisane.
I da je to šteta. Nepovratno, šteta.
|
