|
Sve sam sigurniji da sam istinsku radost čitanja otkrio u vojsci. Ne knjiga, nego onih željno isčekivanih pisama od roditelja, prijatelja i dragih djevojaka. Svaku rečenicu, prispjelu u plavim ili bijelim kovertama sam isčitavao i analizirao po desetak puta i dugo ih ponavljao zatim kao stihove iz Pjesme nad pjesmama. Najčešći početak rodbinskih javljanja je bio sažet u informaciji: "Dobili smo tvoje pismo i sve smo razumjeli sto nam pišeš", kao da je to bio veliki uspjeh razumjeti ono što sam na brzinu napabiršio između dva časa obuke. No i takva pisanija sam vadio po nekoliko puta iz šinjela i pokušavao otkriti nešto što nije ni napisano, da bih, na koncu, došao do zaključka da sam i ja sve razumio, od prve. Milena mi je bila moj omiljeni pisac. Da slučajno sada znam njenu adresu napisao bih joj to i nakon toliko godina, odao dužno priznanje za nevjerovatan talenat koji iz nekog razloga nisam htio da primjetim. Izašli smo par puta pred moj odlazak u vojsku i ona je obećala da će mi pisati. Ali kako? Svaki dan sam, punih šest mjeseci, dobijao tri njena pisma ispisana sitnim rukopisom na četiri stranice. Ukupno dvanaest, puta 6 mjeseci. Dugo sam čuvao te koverte i njihove sadržine i sa iznenađenjem konstatovao da se nikad nije ponovila. Ni u najmanjoj sitnici. Prestala je onog trenutka kad sam ja prestao da odgovaram, po navici jednom mjesečno. Očekivao sam rukopis jedne druge djevojke i nikad ga nisam dobio. Jeste, sramota me je što sam tu hrpu zavodljivih misli spalio jednog dana iza kantine, kad sam gotovo već bio nakrcao pretjesnu vojničku kasetu ispunjenu odjećom i ponekom knjigom. Imam i svjedoka da sam to učinio, ali nisam najubjeđeniji da bi on mogao sa sigurnošću da ispriča na šta je ta paljevina njemu ličila. Ili, možda, griješim. Rekoh li da sam bio desetar? Prašinar. Tako su zvali ljude iz streljačke pješadije, a ja sam upravo upao u taj rod vojske, nemajući prethodno nikog od prijatelja i rodbine u odsjeku za narodnu odbranu. Da sam imao kakav rod tamo imao bih bolji rod i u vojsci. Pa još Slovenija. Samo da sam znao da ću godinu zivota pokloniti tuđoj državi, a drečao sam iz sve snage kao i drugi na zakletvi: "Ako zatreba, dati i svoj život". Kome, desetaru? Čim sam zašio dva crvena čvarka na epoletama šinjela stiglo je i mojih deset momaka za koje sam bio odgovoran narednih šest mjeseci. Među njima i svjedok moje paljevine Mileninih pisama. Vančo Nikolovski. Osamnaestogodišnjak iz nekog sela na bugarskoj granici. Nisam vjerovao da takva ljudina ima tek 18 godina. Skoro 2 metra visok i skoro 100 kg tezak čovjek sa šakama koje su ličile na pekarske lopate. Čelo prepuno bora kao u hercegovačkog starca, a koža ispucala od vjetra i neke čudesne snage u njemu. Teško je govorio srpski, odnosno, on je teško govorio uopšte, pa je najčešće odgovarao sa DA i NE. Iza one silne snage krila se i rijetko viđena trapavost pa je njegovo savlađivanje prepreka na obuci ličilo na neke od nijemih filmova, davno viđenih. Teško sam uspijevao da spriječim druge da mu se ne smiju, ali se Vančo nije mnogo ni ljutio. Ne znam da li je uopšte bio sposoban da se ljuti. Svi su ga zapamtili već prve nedelje. Imali smo čas političke nastave, a to je bilo moje najdraže vrijeme za spavanje u poslednjoj klupi. Časove su obično držali tek prispjeli rezervni vodnici, srednjoškolci, sa činovima zarađenim u Bileći, a ja sam u cijeloj četi bio jedan od dvojice sa fakultetskom diplomom. Uistinu, nisam imao šta da čujem. Prenula me je prozivka Vančovog imena na kraju časa kada ga je predavač upitao da li zna ko je komandant armije. (Ako me sjećanje služi bješe to Nikola Ljubičić, davne 1981.). Vančo je ustao sa onim svojim blaženim osmjehom, nekoliko puta se osvrnuo i pošto niko nije imao volju da mu pripomogne odgovorio: "Desetar Tepavčević". Pod klupama su bili već i oni koji nisu spavali, a meni je vodnik čestitao na iskazivanju autoriteta zbog kojeg je Vančo pomislio da sam komandant armije. Imao sam obavezu, (a i želju) da prvih dana porazgovaram s mojom desetoricom. Bila je to uobičajena konverzacija o porodici, prethodnom školovanju, namjerama za budućnost. Nakon što je Vančo na prvo pitanje odgovorio da mu je odlično u vojsci, pitao sam ga i zašto. "Ja sam se drug moj, desetar, ovdje naspavao i najeo svačeg neobičnog". Ustajali smo u pet sati, jeli splačine zbog kojih sam jedva čekao izlazak u grad da odem do prvog restorana, a Vančo se naspavao i najeo. Čudnim jezičkim kombinacijama mi je objasnio da mu je kuća na jugoslovenskoj strani, a zemlja u Bugarskoj, u pograničnoj zoni, da ustaju svako jutro dobro prije izlaska sunca, a da kasno liježu, da ima sira, mlijeka i mesa u izobilju, a da ovdje ima dosta toga "kašikom" što nikad nije vidio i da u vojsci nema napornog fizičkog rada. "Ovdje ne kopam, drug moj, desetar, samo zbog nečeg stalno hodam i nekad zalegnem". Sigurno nisam bio najbolji grupovođa, čim sam nakon dva-tri mjeseca primjetio da Vančo ne dobija pisma. "Ne znam ni da čitam ni da pišem, drug moj, desetar", saopštio mi je Vančo, a ja sam bio ojađen saznanjem da njegovi, osim grada, ne znaju ni gdje, ni kako, služi vojsku. Gledao je naivno i nevino pred sebe i rekao da najmlađi brat od njih petorice umije čitati i pisati. "On ne kopa, on ide u školu. Ćaća je tako izabro, drug moj, desetar". Ozario se kad sam mu ponudio da zajedno napišemo pismo. Rekao je da to nije mogao tražiti od drugih jer mu se smiju, a onda je izvadio gotovo raspadnutu ceduljicu sa adresom svojih. Bilo je to jedno od najčudnijih pisama koje sam napisao, a da nisam imao prava na intervencije. Vančo je nakon 2-3 mjeseca u vojsci pitao prvo za neku suždrebnu kobilu, zatim, poimenice za krave i ovce, za krompir u nekakvoj dolini i za košenje trave koju su bili dužni komšiji. Nakon gomile pitanja o domaćim životinjama i ljetini koje sam jedva uobličavao zbog Vančovog brzog govorenja, prvi put uslijedilo je pitanje: "Meni je u vojsci dobro, kako ste vi?". To je bio kraj, a ljudina je potegla za desetohiljadarkom, crvenom, da plati moju uslugu. Brzo je povukao ruku i valjda me razumio. Potražio me je jedne subote, nakon mjesec dana, (mislim da je pismo dobio i ranije, ali je čekao da drugi odu u grad) i izvadio koverat s njegovim imenom. Pisao mu je najmlađi brat, a žao mi je što nisam napravio kopiju Vančovog i mog prvog pisma. Odgovor je uistinu bio odgovor. Na svako Vančovo pitanje o kobilama i krompiru uslijedili su precizni odgovori, kad se koja oždrijebila i kad je koji ogrnut i u kojoj livadi. Završetak kao i Vančov. "Mi smo dobro, je li tebi teško"? Jeste, burazeru, bilo mu je teško. Ja znam kako mu je bilo teško, ali ti to nisam mogao reći u njegovo ime. Podrhtavale su mu one lopate od šaka na koljenima, a vilice se krivile dok mi je zahvaljivao. Bilo mu je teško od silne sreće što je pismo dobio. Izašao sam u grad da nešto pojedem bez kašike i kao i obično, vratio se prije svoje desetorice. Devetorice. Vančo nije izlazio. Zatekao sam ga na istom mjestu u praznoj spavaonici kako gleda u onaj papir što mu je brat ispisao i plače. Mislim da je imao isti izraz kad je vidio kako spaljujem Milenina pisma, ali nije plakao. Možda je tada mislio da desetaru ima ko da pise, a njemu niko, niti on kome. Ne znam tačno koliko je pisama Vančo dobio poslije. Sam ih je pisao i čitao, nakon tri mjeseca. Ostajali smo u spavaonici kad drugi odu u grad. Subotom. |
