listovi5433cirN
svN
 
 
 
 
Web www.dijaspora.nu

 

Osvanuo je još jedan Vidovdan daleko od otadžbine. U gradu u kojem živim, Srbi prvi put odlučili da zajednički proslave Vidovdan. Inače su okupljeni oko tri pravoslavne crkve, a u prošlosti su bili rijetki kontakti između onih koji su se istom Bogu molili na različitim mjestima. Sad im palo na pamet da bi mogli i da se slože i da na veliki dan budu zajedno. Dugo im trebalo.

Uzbuđenje traje već nedeljama. Stalno se nešto pregovara, dogovara, a svi bi htjeli da baš njima pripadne zasluga što će se Vidovdan proslaviti zajedno.

Bivša učiteljica i dugogodišnji član jednog amaterskog pozorista u Srbiji, Vidosava, priprema svečanu akademiju. Glavna tačka je dramski komad "Boj na Kosovu". Vrlo ambiciozno za Vidosavu, pogotovo za tridesetak novopečenih glumaca koji su joj potrebni za predstavu. Traži i mališane. Oni će u jednom trenutku da budu vojska dva tabora i da ukrste mačeve pred publikom, na otvorenoj sceni.

Ulogu je dobio i Miloš, sedmogodišnji sin mog prijatelja. Na probi čuo da je neko bio u službi kod kneza Lazara, pa pita oca je li to "u službi" znači da je bio u zatvoru. Ocu nezgodno. Fale mu riječi na engleskom da objasni šta znači služba. Na kraju je ispalo "employed" - zaposlen.

Vraćam se u djetinjstvo i skoro sam siguran da je Vidovdan bila jedna od prvih riječi koje sam zapamtio kad sam počeo sricati. Bila mi neobična.

Čini mi se da su čitave generacije dječaka iz Hercegovine istinski naučile da čitaju prelistavajući epske pjesmarice. Takve knjižice su se, bezmalo, čuvale u svakoj kući, a Vidovdan se pominjao bar na svakoj drugoj stranici. Ni oni koji nisu znali čitati, nisu imali previše problema. Dovoljno im je bilo da slušaju gusle. Gotovo da nije bilo desetogodišnjaka koji nije znao kneževu kletvu. Sa brižljivo izabranim štapovima umjesto mačeva, bosonogi čobani su se "ljetni dan do podne" igrali Kosovskog boja. Najjači su obavezno dobijali ulogu Miloša, a najslabiji i najmlađi Murata. Rijetki su bili izuzeci.

Da su ti dječaci kojih se sjećam sada ovdje, Vidosava ne bi imala problema. Mogli bi i bez proba da izađu pred publiku, a najteže bi bilo obuzdati ih da ne izgovore čitav ciklus. Trebalo bi im dva dana.

_____________________

Od istog autora

KOSOVKA DJEVOJKA

Šta ćes sama na gavranovom piru?
Zar bi krvlju nebo da pričestiš?
Hodočašće leži u nemiru
Mrtvih riba što ih rukom mrijestis.
Šta ćes sama na gavranovom piru?
Ne dodiruj obnevidjele ruke.
Ljutiće se ljuba Damjanova.
Ne osluškuj vriske i jauke.
Bor se suši zbog tvojih dlanova.
Ne dodiruj obnevidjele ruke.

Čemu budiš uspokojene časti?
Zbog aždije, crnim izvezene?
Sve je palo, sve je htjelo pasti
Licem gore da ne zgasnu zjene.
Čemu budiš uspokojene časti?

Gdje su koplja veća i najgušća
Gavran stoji, drugog ničeg nema.
Rijeke su zastale kod ušća,
A noć jutru izdaju priprema
Gdje su koplja veća i najgušća.

_________________________________

Miloš opet povlači oca za rukav: "A ko je bio Kinez Lazar, tata?" Interesuje me odgovor, a ne mogu da uzdržim smijeh, pa napustam poprište na kojem će moj prijatelj prvo pokušati da objasni razliku između Kineza i Srba. Ne vjerujem da će danas i stići do Lazara. Kako li će tek objasniti sinu po kome je dobio ime? Moj se zove Strahinja, a nadimak mu Bane. Ne mogu Australijanci da mu izgovore first name.

Više od polovine glumačke trupe s kojom Vidosava radi nosi imena: Dušan, Lazar, Miloš, Milan, Vuk, a ko ih čuje kako razgovaraju u pauzama proba, pomisliće da im je engleski maternji jezik. Mislim da je Vidosava mogla lako da riješi zadatak kako da podijeli mališane u dva tabora. Na jednoj strani su mogli da budu oni koji znaju nešto srpskog, a na drugoj oni koji ga ne znaju nimalo.

Kreće i predstava. Skoro hiljadu duša u sali sa nejakim ozvučenjem ne trepće. U uho se pretvorili.

"Kom ću ovu času nazdraviti?"

Priznajem da me ponijelo. Stišcem Strahinju uza se. Stariji glumci za stolom na bini korektno izgovaraju stihove. Skače i Miloš. Optužen je.

"Nevjera ti sjedi uz koljeno,
ispod puta pije ladno vino."

E, sta sad? Ili je za stolom ili ispod puta. Greška prolazi. Niko ne reaguje. Lazar smiruje situaciju. Kostimi plijene pažnju. Muzika poznata starijim. Mačevi ukršteni. Padaju mališani na mig režisera. Dok leže, traže pogledom roditelje po sali. Pomjeraju noge da prođe Kosovka djevojka. U sali plač. Istinski. Starica ispred mene govori stihove prije glumice.

- Što su se udarali? - zapitkuje Strahinja.
- Nisu za prave, ovo je predstava.
- Što onda leže kad se stvarno nisu udarali?
- Treba da leže, rekla im ona teta tamo kod zavjese.
- Ja ne bih ležo, ne da mama da se prljam.
- Nikad glumca, ni junaka, od tebe, Strahinja.

Pišti Kosovka djevojka:

"Jao jadna, ude ti sam sreće!
Da se jadna za zelen bor ´vatim..."

Sjećam se kad sam komšiju Radoja, poznatog seoskog guslara, pitao šta znači ono "ude" i da mi je kratko odgovorio: "kurate". Poslije sam našao i jezičku vezu.

Stiže i završna scena. Sluga Milutin nosi desnu u lijevoj ruci i izvještava caricu Milicu.

"Miloš zagubi turskog car Murata
i Turaka dvanaest hiljada..."

Gdje tolike da ih zagubi, sad na kraju? Koliko li ih je tek pobio kad je tolike zagubio? Da li je Murata zagubio prije ili poslije nego što ga je zgubio? Nema veze. Sala se prolama od aplauza. Svi su na nogama. Glumci se vraćaju po nekoliko puta. Pada zavjesa na još jednu bitku. S riječima. S jezikom. Nepoznata posjetiteljka pita u prolazu hoće li poslije ručka nastupati folklorna grupa "Kosovski bonžur".

- Hoće, na francuskom, odgovaram.
- Što na francuskom? - pita.
- Onako, prigoda je.

Stišćem Strahinju za ruku i napuštam bojište.

Jednom sam, za Vidovdan, u Sarajevu, s ocem popio flašu crnog vina u kaficu "071". Preko puta, svega nekoliko metara, bile su utisnute Gavrilove stope, a iza je bio most s njegovim imenom. Kafić odavno nije na istom mjestu, stope su uklonjene, a most se zove drugačije.

- Tata, hoćeš li me sutra voditi u kinu da gledamo "Snow Dogs ?"

- Neću - u Kinu. Ima bioskopa bliže.

Strahinja me čudno gleda. Na Vidovdan.