(Reportaža Žarka Janjića osjajnom slikaru i „plemenitom lutalici“ Lazaru Drljači)

Čudili su se, pa i potsmjehivali slikaru zbog koječega. Ipak, on je iz lične, gotovo dječačke naivnosti vidio dalje i dublje od njih.  Poznavao je Pikasa, Šaljapina, Karuza, Tina Ujevića...ali nije ostao s njima. Zadržala ga je omamljujuća tišina Boračkog jezera kod Konjica, u kojoj je ostao zauvijek i gdje je izgovorio rečenicu po kojoj ga Hercegovina pamti...

Na hercegovačkim Borcima, pred Šantića vilom, stoji neobičan grob, sa deblom i nevelikom pločicom na njemu: Lazar Drljača bogumil.

A za čovjeka kome pripada vezane su neočekivano čudne priče. Jer...

Čudan i gnjevan bješe Krajišnik Lazar Drljača (1881 – 1970), iz Buševića (još tačnije, zaseoka Blatne) kod Bosanske Krupe. Slikar, legionar Legije stranaca, zatvorenik i zatočenik sicilijanskih i sardinijskih zatvora, portretista italijanske kraljice Jelene, pružni radnik, capiner, miner, arhitekta, pekač rakije, kuvar, zapinjač gvožđa po Borcima (u rubrici nacionalnost: bogumil!?)... te čovjek što bi odbijao svaki novac koji bi ga mogao „privezati za nečije jasle“... i na kraju pokojnik, koji je, nakon smrti u dubokoj starosti, dočekao da mu na smrtovnici u rubrici „ožalošćeni“ ostane, kao nikom i nikad –  potpuna bjelina!!!

Nikad ga vidjele oči ovog vašeg novinara, a mogle su, i ne priča vam ovu priču zbog toga već zbog jedne rečenice koju je navodno izgovorio, a čuo  je od drugog lica, i evo decenijama je ne zaboravlja jer...    No, o tom ćemo na kraju. Vratimo se Lazaru: studirao je slikarstvo u Beču i Parizu, spavao pod mostovima Sene sa Pablom Pikasom, neko vrijeme i u istoj sobi sa pjesnikom Tinom Ujevićem, pio sa Enrikom Karuzom i Fjodorom Šaljapinom. Nepodnošljivo mrzio grad, nadasve gradsku izvještačenost, ljudsku pokvarenost, strahove, snishodljivosti, podrepaštvo, ulizivanje – sve  što otima slobodu, unižava čovjekovu iskrenost i uspravan hod, no vrlo često se uvjeravao, kao Andrićev Mustafa Maxar, da je „svijet pun gada“. Mnogi, opet, nasrtahu na Lazara i Lazarev izbor. Ponajprije rođeni otac: ošinuo ga kanxijom u tridesetoj godini, u trenu kad mu je Lazar otkrio da će u Pariz. Lazar mu se nikada više nije vratio...Lutao je svijetom sa jednim konjem, kolima, štafelajem i kistovima; slikao je radnike kako probijaju drumski tunel na Ivan sedlu, ono „i“ izeđu Bosne i Hercegovine, da bi se potom smirio u vili Šantića na Borcima kod Konjica.

„Bio je to“, navešće biografi, „život pun idile sa visokim jelama, pašnjacima, rijekama, pticama...Kad bi osjetio da je konj umoran, zaustavljao ga je, odmarao se i slikao. Noćivao je gdje mu se svidjelo, polazio kad je želio. Lovio je ribu u potocima i Neretvi, pekao je na ražnju. Kuvao je jaja od ptica ili pekao hljeb od proje. Bilo je mnogo draži u tom lutanju (‘plemenitog lutalice’, kako su ga zvali), jer nikada nije znao gdje će zanoćiti, kada će krenuti dalje, ili koliko će se zadržati na određenom mjestu.“

Novine ondašnje, oduševljeno su pisale o, recimo, Lazarevih 69 akvarela i 28 ulja, podijeljenih u cikluse: Ispod Ivan-planine, Iz okoline Konjica, U dolini Neretve, Iz okoline Mostara, Iz doline Rame, Iz Bosanske krajine. Nazivale ga „pjesnikom u boji melanholije hercegovačkog krša i sjete bosanskog pejsaža u dolini rijeke Une“, pozivale da se vrati u grad. Zaludno, i beskorisno.

– Manite, molim vas – odvraćao je. – Kakva publika! Ja smijem javno ustvrditi da je gradska publika doživjela bankrotstvo ukusa. Danas je najsolidnije za procjenu umjetničke vrijednosti...ukus našeg običnog čovjeka, hercegovačkog ili bosanskog seljaka. Oni imaju više smisla nego i Sarajevo, i Beč i Pariz! Vjerujte!”

I hroničari su uočavali: prostor u kome se gospodin Drljača kreće širok je i beskrajan: mogli ste ga u svako doba godine naći negdje na šumskim proplancima od Une i Save do Drine i Tare, i plavog Maglića, ili koritima rijeka sve od Bosanskog  Broda do Neretve, Prenja i Rame. Njegovi vidici su – beskrajna planina i šumski mir; brda, doline, zaseoci i visoki čardaci na ozelenjelim padinama. Sve, svuda. Obučen u lako prugasto odijelo, slično nekoj staroj pixami, sa teškim alpskim cipelama na nogama i u pohabanoj crnoj pelerini preko leđa, on iz dana u dan, kao vječni nomad, obilazi bosansko-hercegovačkim cestama, pješke ili na svom konjiću, u potrazi za širinama nebeskim i pejzažima neviđenim.

Baš taj konjić biće predmet jedne polemike. Najavljujući Drljačinu majsku izložbu u Mostaru, dopisnik „Politike“ iz najvećeg hercegovačkog grada, 12. aprila 1937. odaslao:

„...Čitavo imanje Lazara Drljače sastoji se u jednim taljigama i jednom mršavom bednom kljusetu. Sa ovim taljigama i ovim mršavim kljusetom slikar-boem Lazar Drljača godinama krstari po Hercegovini, južnoj Dalmaciji i gde stane, tu radi i slika. I tako živi“.

Braneći dostojanstvo svoga konja, slikar mu 21. aprila odgovara:

„...Nađe se delija sa bijednim namjerama, da baš pred tom izložbom koju ću imati u Mostaru, javno u novinama (‘Politika’ od 12. aprila o. g. ) napadne me, nazivajući me boemom, moga konja bijednim kljusetom, a moja kola taljigama. Istina, ja se ne bunim ni malo... Ja ću i dalje jezditi svojim drumovima i raditi u Vili Šantića, okružen alpskim borovima i planinama. Učio sam se životnoj borbi u zemlji klasičnoj i davno sam zaboravio sve slasti gradova i velegradova (ako je tamo može da bude?). Ja ću i dalje na bistroj rijeci u Mostaru se zadržavati. Samo se čudim da jedno ozbiljno glasilo, kao štoje ‘Politika’, pregleda sve moje kvalitete, kao i moga Pegaza, a vidi samo ‘bedu’. Ukus i praznina, to je posrijedi... Uz osobito poštovanje, L. Drljača, akademski slikar, stan: Vila, Borci, Konjic“.

Docnije, kada su mu prenjski vukovi jedne zime rastrgli  Pegaza, zatekao je od njega samo oglodanu glavu. Čuvao je punih dvadeset godina na krovu kuće, i nekoliko puta slikao!“ A i pored niza gotovo dječačkih naivnosti, bilo mu je savršeno jasno da bogatstvo i sreća ne žive u tijesnoj vezi:

– Kažu – pričao bi Sarićima, susjedima oko Boračkog jezera –  Pikaso ima zamak na jugu Francuske! Čudna mi čuda! Mislim da nije srećniji nego što je bio onda kada smo zajedno sa klošarima spavali ispod Seninih mostova... Nikad ne bih dao ove planine i ovaj ambijent za taj Pikasov zamak!

-----------------

ZAŠTO BOGUMIL?

Po jednima, zbog svađe sa banjolučkim vladikom, koji ga je,  navodno, uvrijedio rekavši da mu projekat crkve više liči na xamiju nego na crkvu, i tako ga odbio, Lazar Drljača je u ljutnji kazao da napušta pravoslavnu vjeru... Po drugima, učinio je to ljutit na jednog krajiškog protu koji mu nije dozvolio da se oženi njegovom kćerkom; tek, Lazar je poslije na popisima stanovništva striktno tražio da mu se u rubriku nacionalnost upisuje – bogumil.

Ipak, ne zaboravlja se da je još kao srednjoškolac u Sarajevu učestvovao na konkursu za projekat pravoslavne crkve na Palama i da je crkva građena po njemu.

----------------

Odbijao je penzije i pomoći, što su mu ih poslije Drugog svjetskog rata nudili. Savjest mu nije dozvoljavala da napiše molbu.

– Kome da se ja molim... Koga ja da molim? – pitao je uspaničeno i sa bijesnom zagrižljivošću gledao bi u oči sagovorniku. – Nikad! Nikad!

Ali jednoj molbi, pričaše mi davno Zuko Xumhur (malo pripit pred kafanom „Hercegovina“ u Herceg Novom), ni prkosni Lazo Drljača ne mogaše odoljeti.

– Naime, kad završi Drugi svjetski rat, promijeni se vlast u Konjicu, a oni moji Konjičani sa Boraka nagovaraju ga: „Ajde, Lazo, bolan, siđi dolje u Konjic, učen si, slavan, mudar čovjek. Vidi šta je u opštini, ko se pita. Znaš, nama nezgodno, svukud nas je bivalo, opasno je... Smilova se. Ode... Nema ga cijeli dan. Evo ti ga uveče, mrk... Nema veze što je veče, čulo se, vratio se. Izletjeli Borčani, okupili: ajde, kazuj šta je bilo, šta si vidio u opštini... A on, ‘švenkuje’ ih dugim pogledom, pa će:

– U opštini, velite?  Iste stolice, samo druge guzice!!!

Nijedne više... A pamtiće ga Hercegovina po tom više već po bilo čemu drugom...“

Vrijeme u prkosnom slikaru otkri i vizionara, premda u njegovoj smrtovnici od 14. jula 1970. u rubrici „ožalošćeni“ nije bilo ni jednog imena!!!

A, kad bi sad ustali oni što ga opisivahu kao boema s bijednim kljusetom i taljigama što škripe niz Hercegovinu, vidjeli bi da je vidio ono što oni nisu mogli.