 Branislav Branko Tešanović
|
Ovo je još jedna od priča o tuđinovanju.
Manje se u ovu priču udjenula radost nego što je to učinila tuga tuđine.
Život Jugoslovena u Švedskoj počeo je ispisivat priče još tokom Drugog svjetskog rata, kada su u ovu zemlјu stizali logoraši koji su uspjeli pobjeći iz njemačkih logora u Norveškoj. Tako će se 1943. godine skrasiti u Švedskoj Mirolјub Jovanović čiji potomci danas žive u Upsali. Milivoj Furtula sa Pala odabrao je Švedsku nakon oslobođenja iz logora u Nјemačkoj - nije se htio vratiti u komunističku zemlјu. Preko Mađarske i Austrije u Švedsku će stići iz Kladova ”vojnik jugoslovenske vojske u Otadžbini” Marko Milunović koji će ovdje utemelјiti glasilo ”Jugosloven”. Ovdje će utočište. nakon razlaza sa komunistima, pronaći ambasadror Rajko Đermanović. Iza sebe je ostavio ”Fond Rajo i Maj Đermanović” za specijalističke studije u Švedskoj studenata srpskog porijekla. Masovniji dolazak Jugoslovena, međutim, vezan je za šezdesete godine minulog vijeka. U to vrijeme iz Beograda će stići u Švedsku tragični junak ove priče Branislav Branko Tešanović. Nјegove komšije Šveđani, u prestižnoj gradskoj četvrti Sedermalm (Södermalm), opisuju ga kao ”povučenog ali kulturnog, elegantnog i uvijek lijepo obučenog gospodina”. Nije se pretjerano upuštao u razgovore sa njima. Zemlјaci koji su ga poznavali, dijele to mišlјenje. Brankovoj komšinici bilo je čudno kako ga već duže vremena ne susreće na stepeništu prilikom njegovih odlazaka u šetnju. Provirila je kroz otvor za poštu na ulaznim vratima njegovog stana i primjetila gomilu pošte (svaki stan u Švedskoj ima otvor za pisma na vratima, dimenzija 23X4 cm).
Bilo je to dovolјno da alarmira policiju.
Prilikom ulaska u stan, policija je zatekla Branislava mrtvog na krevetu. Stan je bio osvjetlјen. Radio je svirao. Na osnovu prispjele pošte i hrane u frižideru sa datumom pakovanja ili proizvodnje zaklјučeno je da je Branislav usnio i tu ostao više od 3,5 godine. Istragom koju je vodio Mats Kemi utvrđeno je da nije bilo tragova nasilјa.
Na privremenom radu privremeni lјudi!?
Sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka iz Jugoslavije je krenuo veliki talas radnika koji su nalazili zaposlenje u zapadnoevropskim zemlјama. Bilo je to vrijeme ekonomske i političke reforme. Analize osnovih pravaca tih reformi pokazivale su da privredni razvoj nije moguć bez oslobađanja od postojećeg viška među zaposlenima. U drugim državama Istočne Evrope cilј pune zaposlenosti je zadržan. Bilo je nezamislivo da radnici odlaze u zapadnoevropske zemlјe. Zbog toga su rijetki dobivali pasoš. Za razliku od njih Jugoslavija, koja se ubrzano razvijala upravo zahvalјujući saradnji i kreditima zapadnih zemalјa, prevazišla je problem viška zaposlenih i nezaposlenih radnika- otvaranjem granica. I tako je nezaposlenima i onima što su bili višak među zaposlenima omogućeno da traže posao ”na trulom Zapadu”. Sa prvim talasom radnika u Švedsku će stići i Branislav Branko Tešanović iz Beograda. U tom gradu završio je školu dobio je prvo zaposlenje na održavanju liftova u preduzeću ”David Pajić Daka”. U potrazi za poslom i bolјim životom, sa prekobrojnim među zaposlenim i drugim nezaposlenim krenuo je 1965. u zemlјu socijalne pravde. Nјegova smrt dobrano će zainteresovati švedsku a sa zakašnjenjem i javnost na Balkanskom poluostrvu. Ekipa švedske televizije (SVT)koju predvodi poznati i nagrađivani dokumentarista Ali Fegin snima dokumentarni film o Branislavu Branku Tešanoviću.
Vjerovao je da će se, kao i većina radnika sa kojima je došao, poslije privremenog rada u inostranstvu vratiti u svoju zemlјu.
Ovdašnji pjesnik Roš (Uroš Stepanov) koji pjeva na srpskom i švedskom jeziku, međutim, jauknuće nad svojom i sudbinom privremeno odsutnih iz Otadžbine; ”Na privremenom radu/ privremeni lјudi/ privremeno žive/ samo su dugovi i bol/ koji otplaćuju/ stalni”.
Tri talasa uselјenika sa Balkanskog poluostrva
Eh, to privremeni oteglo se i proteglo u vječnost. I danas pola vijeka kasnije većina ”privremenih” stranstvuju. Tretiraju se, i nakon pola vijeka, kao da su na privremenom radu.
U Švedskoj se skrasilo oko 200 hilјada radnika iz Jugoslavije. Sa želјezničkih i autobuskih stanica odlazili su direktno na posao u švedske fabrike; u Ševde, Sedertelјe, Geteborg, Stokholm, Katrineholm...
Ljudi u poodmakloj životnoj dobi, danas se sjećaju kako je bilo primjera da su autobusi stizali iz Švedske po radnike, pred Biroe za zapošlјavanje u zemlјu koje više nema,.
Devedesetih godina minulog vijeka ratni vjetrovi su ”razvijali” sa Balkanskog polustrva u Švedsku 79 hilјada i 483 stanovnika. Oko 30 hilјada nekadaših uselјenika, iz prvog i drugog talasa steklo je švedsko državlјanstvo. Prema zvaničnim podacima Švedske statistike (Statistiska Centralbyrån), koja statistički prati uselјenike po zemlјi porijekla a ne po nacionalnoj pripadnosti, danas u Švedskoj živi 176.033 stanovnika čije je porijeklo iz neke od zemaalјa ”od Vardara do Triglava”. Za razliku od Branislava Tešanovića iz prvog talasa ekonomskih migranata gdje su uglavnom bili kvalifikovani ili nekvalifikovani radnici- u drugom i trećem talasu značajnije je učešće akademskih obrazovanih mladih lјudi.
Najsvježiji podaci o kretanju stanovništva govore da se u vremenu od 2015. zaklјučno sa 2018. godinom, pridružilo, prvom i drugom talasu, 13. 909 u(i)selјenika iz država nastalih na ruševinama Jugoslavije; iz Bosne i Hercegovine 3454, Hrvatske 3120, Srbije 2571 i Crne Gore 2064.
Iselјavanje prema Zapadnoj Evropi, pa prema tome i Švedskoj, se nastavlјa...
Branislav na golu ”Plavog tima”
 Plavi tim, osnovan 1972. godine. Čovjek sa loptom je Branislav Tešanović |
Treba li reći da su već odavno ”privremeni radnici” postali švedski penzioneri? Stasala su i njihova djeca do prvog radnog mjesta. Završavaju fakultete. Kreću sa biznisom. Rijetki nasleđuju očeve firme. Druga a pogotovo treća generacija priča jednu neobičnu varijantu jezika za koji u šali znaju reći svesrpski (kombinacija švedskog i srpskog jezika). Vladaju izvanredno švedskim jezikom, govore perfektno engleski koji počinju usvajati još u vrtićima. Rađe biraju Kanarska ostrva, Kubu ili Tajland za godišnji odmor nego Otadžbinu ”bake i deke”.
U gradskoj četvrti Solna (Solna Centrum) u jednoj od kafiterija, svakodnevno oko 11 časova na kafu stižu penzioneri srpskog porijekla koji žive u ovoj gradskoj četvrti Stokholma. Ostaju tu dva- tri sata, zavisno od tema koje se nametnu tog dana. Uglavnom priča se o onome što se događa Tamo. Kada je reporter Dijaspore stigao na njihov sastanak, na poziv Sima Vučkovića, vodila se živa diskusija o obnovlјenom sudskom procesu sinu jednog od tajkuna iz Beograda. Vijest je uzeo jedan od prisutnih sa pametnog telefona.
Sima Vučković bio je prvi trener ”Plavog tima” u kojem su igrali Jugosleveni. Klub je osnovan 1972. godine i takmičio se dobrih 15 godina u Trećoj švedskoj ligi. Uz takmičenje u švedskom prvenstvu ”Plavi tim” učestvovao je i u kup takmičenju jugoslovenskih klubova i udruženja koji su bili brojni. Jedared su, sjeća se trener Sima, bili pobjednici kup takmičenja na nivou Švedske.
Nekadašnji trener Vučković pokazuje nam jednu fotografiju ”Plavog tima”.
- Ovaj na fotografiji, sa loptom to je Branko Tešanović. Bio je golman, kaže trener.
I počelo je opričavanje života čovjeka čija je smrt izazvala veliku pažnju švedskih ali i medija u zemlјama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije.
Branislav Branko Tešanović kojeg njegove komšije i zemlјaci koji su ga poznavali opisuju kao ”povučenog ali kulturnog, elegantnog i uvijek lijepo obučenog gospodina” živio je svoj život.
Odmah se pokazalo da Sima nije jedini u ovom povelikom društvu koji je poznavao Branka i koji se družio sa njim. Saznajemo da je Branko radio u fabrici ”Simens”.
- Ovaj desno do Branka to je Jovan Jovanović, on je sačuvao fotografiju. S lijeve strane Branka je Babić, ne mogu se sjetiti imena a onda je Jovanov brat Miša, do njega je mislim Žikica kojem sam zaboravio prezime, kaže Sima.
Potom fotografija prelazi iz ruke u ruku.
Sjećanje varlјivo! Sa godinama ono što se nekad znalo i s čim se živjelo svakodnevno nepovratno je iščililo.
 |
Od Brankova trenera, koji se sa njim poznavao u Beogradu i zajedno su došli u Švedsku, slušamo kako je u Siminu Kafiteriju u Kralјičinoj ulici (Drottninggatan) Branko redovno dolazio na kafu. Jednog dana, sjeća se Sima Vučković, ispričao mu je kako je odlučio da ide u školu za pilota.
Veliku želјu je imao da stekne certifikat i da se može vinuti u nebo.
Certifikat pilota
I vinuo se Branislav 1972. godine u nebo iznad Stokholma.
Sima se sjeća da mu je Branislav rekao kako je izdvojio čitavo bogatstvo - 50 hilјada švedskih kruna da bi stekao certifikat. U to vrijeme, saznajemo od Svetislava Andrića, zarada se isplaćivala sedmično. Da bi se uštedio toliki novac trebalo je, tada, raditi najmanje pet godina, kaže Svetslav.
Muho Mihalјević, sa kojim se Branko tih godina intenzivno družio sjeća se jednog Brankovog doživlјaja sa izleta u nebo. Uletio je avionom u zonu gdje nije bilo dozvolјeno nadlijetanje civilnim avionima. I odmah je iz baze podignut vojni avion. Pilot je tražio od Branka da se prizemi. ”A, ja od straha ne znam šta da mu kažem i šta da uradim, da bi ga pratio,” ispričao je kasnije Branko Muhi i da je, ipak, nekako uspio da se prizemi.
Sahrana na groblјu pod zaštitom UNESKO
 Put do jedne od kapela na gradskom groblјu u Stokholmu |
Od islјednika švedske policije Matsa Kamija, uz ostale, dobili smo informaciju da će se sahrana osamdesetogodišnjaka koji je više od 3,5 godine ležao mrtav u svom stanu organizovati 13. januara 2020. na centralnom gradskom groblјu u Stokholmu (Skogskyrkogården) u 10 časova.
Sa Dragoslavom Dragom Avramovićem i Svetislavom Svetom Andrićem pojavili smo se na sahrani sa zakašnjenjem. Vrijeme smo izgubili tražeći jednu od brojnih kapela koje su se ušuškale u borovoj šumi ogromnog groblјa. Ovo groblјe, koje su projektovali Gunar Apslund i Sigurt Leverenc, od 1994. godine nalazi se pod zaštitom UNESKO. Jedna od brojnih parcela pripada pravoslavnim Šveđanima... Grcima, Rusima, Srbima...
U kapeli samo sanduk sa pokojnikom. Dvije svjeće gore. U polukrugu sa obe strane sanduka prazni redovi stolica. Svijeće dogorjevaju.
 |
Prisutna su samo službena lica. Svi se interesuju jesmo li, nas trojica, rodbina pokojnika.
- Nismo rodbina, ali jesmo zemlјaci, kaže Drago.
Ulazimo u kapelu da se oprostimo od pokojnika.
Poslјednji pozdrav čovjeku kojeg nismo poznavali.
Stojimo pred sandukom i čovjekom čiji je odlazak sa ovog svijeta nesvakidašnji.
Ne može biti a da se ne javlјa pitanje kako je to moguće? Jesmo li se toliko otuđili jedni od drugih. Plaćamo li to, i na ovaj bolan način, danak i kao pojedinci i kao društvo u kojem živimo- brzom tempu života?
Branislav i Branojka u Domu za siročad
Nakon izlaska iz kapele novinari, a bila su trojica iz isto toliko redakcija, interesuju se šta znamo o pokojniku. Jedan od kolega pokazuje, u mobilnom telefonu, njegovu fotografiju i pita da li ga poznajem. Odgovaram, da sam i ja ovdje sa istim zadatkom kao i on. Dodajem kako sam u kontaktu sa islјednikom i da imam osnovne podatke kao i on. Već sam pronašao, kažem kolegi, zahvalјujući komšijama iz zavičaja dr Božici Ždrakanović i Žarku Mandrapi, rodni list Branislava Tešanovića i druge podatke.
Razmjenjujemo podatke i dokumente koje imamo.
 |
Branislav je rođen 1938. godine u selu Pobuđe kod Bratunca u kralјevini Jugoslaviji, Drinska banovina, danas Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Nјegov otac zvao se Milutin (1912.) i majka Cvijeta (1913.) rođena Ilić. U poruci od dr Božice Ždrakanović stiže i podatak da je Branislav imao sestru Branojku koja se rodila 1940., dvije godine poslije njega.
Djeca su ostala bez majke, odmah na početku Drugog svjetskog rata, 1941. godine. Odrasla su u domovima za siročad. Poslije rata nastavili su odvojeno život u sirotištima. Nјihov otac Milutin oženio se drugi put i imao je dvoje djece, kćerku Anu i sina Jovu.
Branojka se udala 1958. godine za Petra Stevanovića iz Vlasenice u istočnom dijelu Srpske (BiH). Ima dvije kćerke Milenu (1960) i Tatjanu (1961). Nakon suprugove smrti Branojka, danas živi kod mlađe kćerke Tatjane.
Švedsko-srpska teorija lјubavi
”Na početku podari Bog svakom narodu jednu kupu, kupu od ilovače, i iz te kupe narod je pio svoj život. (...) Svi su zahvatali vodu, ali su kupe bile različite. Naša kupa je sad razbijena. Više je nema.”
Ramon – jedan poglavica Indijanaca – Kopača
”Teza naše knjige je da je švedska socijalna država na jedinstven način pružila građanima maksimalnu slobodu od tradicionalnih veza u zajednici a da time nije ugrozila fundamentalni moralni poredak u društvu. Naprotiv, švedski društveni ugovor shvaćen je kao izraz solidarnosti i brige između lјudi. Mnogi su smatrali Švedsku socijalističkom u nekom više ili manje difuznom smislu. Mi smatramo da se time potcenjuje ponekad ekstremni individualizam koji karakteriše moderno švedsko društvo”, pišu Lars Tregord i Henrik Bergren u uvodu svoje studije ”Da li su Šveđani lјudi?” (”Är svensken människa?”).
Dodaju i sledeće: ”Što bi se moglo smatrati otuđenjem, neodgovornošću, pa čak asocijalnim i nemoralnim ponašanjem, u švedskom sistemu socijalne države kompatibilno je sa superiornim vrednostima kao što su solidarnost, sigurnost, jednakost. Nezavisno da li je reč o supružnicima ili roditelјima i deci, švedska društvena pravila su anti-hijerarhijska. Međusobna ekonomska zavisnost zamenjena je principom da društvene veze treba da se zasnivaju na jednakosti i fundamentalnom poštovanju autonomije drugih. To nazivamo švedskom teorijom lјubavi.
***
U dokumentarnom filmu ”Švedska teorija lјubavi” (”Swedish Theory of Love”) Erik Gandini, režiser italijansko-švedskog porekla, na različite načine radikalno preispituje Tregordovu i Bergrenovu tezu i reklo bi se da u ”švedskoj teoriji lјubavi” vidi pre svega otuđenje, samoću, društvenu amputiranost, anomiju...
Više je šokantnih ”momenata” u filmu, ali je verovatno najšokantnija priča o lјudima čiji ”izostanak”, odnosno smrt, niko godinama ne primećuje. Penzija im stiže na račun, odatle se automatski plaćaju svi računi, i sa stanovišta ”sistema”, pokojnici su živi i zdravi. Još šokantnije od toga jeste što lјude godinama niko ne traži – ni bliski srodnici, ni prve komšije.
Gandini pokazuje da u Švedskoj, kada posle više meseci, ili više godina, mrtav čovek konačno bude otkriven u stanu ili kući, neretko uopšte nije lako ući u trag ”najbližima”. A takvih ”nesrećnih slučajeva” je toliko – vidimo to u filmu – da je država na kraju osnovala službu čija je delatnost – traganje za ”najbližim” srodnicima zaboravlјenih pokojnika.
***
Posle gledanja ”Švedske teorije lјubavi” zadugo ostaje grč u stomaku. Ali, film je u Švedskoj dobio dosta pažnje – bio je na redovnom bioskopskom repertoaru, prikazan je na SVT-u (švedskom javnom servisu), o njemu se dosta pisalo i zaista je podstakao i na razmišlјanje, i na brojne razgovore i polemike.
Povrh svega, SVT je, posle njega, pokrenuo dokumentarnu seriju ”Naslednik nepoznat” (Arvinge okänd) kroz koju istražuje i skreće pažnju na sudbine lјudi koji su na ”onaj svet” otišli toliko sami samcijati da ni nadležna državna služba nekad nije bila u stanju da pronađe ”najbliže” koji bi nasledili ono što je za pokojnicima ostalo.
***
Krajem novembra prošle godine jedna ”lokalna vest”, objavlјena najpre u popodnevim satima na stokholmskom kanalu Švedskog radija, doći će sledećeg dana u sve nacionalne medije. Inicijalna informacija bila je sledeća: U stanu na Sodermalmu (što je stokholmski ”krug dvojke”), pronađeno je telo čoveka, koji je očigledno ležao mrtav oko tri godine (a da to niko nije primetio). Ta prva pretpostavka o vremenu smrti izrečena je na osnovu pošte koja je u stanu zatečena.
Policija se relativno često susreće sa sličnim situacijama, izjavio je tom prilikom okružni policajac, ali je ovaj slučaj, po njegovim rečima, jedinstven i za švedske prilike. Jer, policija takve ”prizore” zatiče kada na teren izađe posle prijave o ”neprijatnom mirisu” u zgradi, obično nekoliko dana ili nedelјa posle nečije smrti. U ovom slučaju, reče, prijave zbog neprijatnog mirisa nije bilo ”pošto je stan imao dobru izolaciju i dobru ventilaciju”...
***
Posle policijske istrage i medicinske ”obrade” posmrtnih ostataka, javnost je obaveštena da čovek nije ležao mrtav u svom stanu ”samo” tri godine, ”već tri godine i osam meseci”.
***
Nekoliko dana taj slučaj beše velika tema u švedskim medijima – kako je moguće da se tako nešto desi, kakvo je to društvo, kakvi su to lјudi, kakvi su to odnosi… Razni su davali sudove, uklјučujući Larsa Tregorda…
***
Onda je priča lagano otišla u ”fejd-aut” - kad se utvrdilo da je pokojnik osamdesetogodišnji dođoš ”iz bivše Jugoslavije”, koji je u Švedsku stigao šezdesetih… Kao da je ”slučaj” odjednom prestao da bude ”švedski”. Identitet ”Jugoslovena” javnosti nije obznanjen.
***
Početkom decembra sretoh se sa urednikom Dijaspore, u kafeu knjižare (Akademibokhandel), koja gleda na Koncertnu dvoranu (Koncerthuset). I obično kafu pijemo tu, među knjigama; tog dana beše i dodatni razlog – kroz prozor smo mogli da posmatramo kako na ceremoniju pristižu dobitnici Nobelove nagrade i brojne zvanice.
Reč o ovom, reč o onom, dođosmo u našoj priči i do slučaja pokojnog ”Jugoslovena”. Aco se tek beše vratio iz Hercegovine, pa mu je to bilo promaklo.
”Svi mi ’Jugosloveni’ smo budi Bog s nama i Bože me sakloni”, rekoh. ”Pokazali smo se, i pokazujemo se... I pojedičano, i zajedno... Ipak, mogao bih da se opkladim da je ovaj nesrećnik bio Srbin.”
”Provjeriću”, reče Aco.
***
 Rodni list Branislava Branka Tešanovića
|
Provjerio je.
***
”Branislav Tešanović. Rođen 1938. godine u selu Pobuđe kod Brantunca.
Majka mu je bila Cvijeta, devojačko Ilić, rođena 1913. Godina njene smrti je 1941. Otac mu se zvao Milutin, rođen 1912. Branislav je imao
jednu sestru, Branojku, rođenu 20. marta 1940.
U Švedsku je došao 12. novembra 1965. godine. Radio je u Simensu. U penziju otišao 1990. Bio je golman u fudbalskom timu Jugovića…”
***
Branislav je sahranjen 13. januara na ”Šumskom groblјu” (Skogskyrkogården) na južnom obodu Stokholma.
Pored službenih lica,sahrani su prisustvovala i tri novinara,iz ”Dagens Nyhetera”,”Aftonbladeta” i SVT-a.
Bio je i Dragićević. To jest ”Dijaspora”.
Piše mi da je razgovarao sa novinarom SVT-a koji će o Branislavu i njegovom ”slučaju”, po svoj prilici, za SVT da pravi dokumentarni film.
”Čuo sam da je u Srbiji nedavno bio sličan slučaj. Možeš li to ispitati?”, pita me.
***
Pitam mamu da li zna za taj ”sličan slučaj”.
”Da, bilo je nešto, u Kragujevcu, čini mi se”, kaže mi.
”Ali, to u Srbiji nije tema…”, dodade.
***
Nije me iznenadilo. Ništa me više ne iznenađuje.
”Naša kupa je razbijena. Više je nema.”
Pripremili: Aco Dragićević & Predrag Dragosavac
I druge priče iz rubrike Radosti i tuge tuđine
