Kamera?!
Ide!
Ton?!
Ide!
Duško Trifunović?!
Ide!
-Uh, što ja volim lagati! Cio moj život je bio jedna velika laž, osim onog osnovnog, fiziološkog. Poslednjih godina počinjem lagati i sebe. Uh, što je to važno! Ja smatram da je laž korisnija od istine. Istina je uvjek surova. Treba lagati jer sva umjetnost je zasnovana na laži i izmišljotini. Izmisliš, dodaš, uljepšaš i dogradiš. I, onda si ti slagao sve-tri meseca pred smrt, tako mi je kazivao Duško Trifunović koga sam pronašao u Sremskim Karlovcima, u koje je često svraćao. Tu je boravio u kući svoga brata gde je imao i svoju sobicu u koju je voleo da se zavuče i stvara.
Specijalno za DIJASPORU
Piše: Branko Stanković
autor emisije Kvadratura kruga RTS
Kamera opisnim švenkom prelazi sa jedne na drugu stranu sobe.
Jedan drveni krevet sa niskim uzglavljem, radni sto već načet crvotočinom, obična drvena stolica, metalna stona lampa, lavabo i iznad njega ogledalo bez rama.
To je sav nameštaj u sobi Duška Trifunovića. Skromno, kao što je i on sam bio.
Razgovor teče. Duško sedi za stolom, a ja, zbog skučenosti prostora, na krevetu.
Nikakvim znakom, nijednom rečju, baš ničim, Duško nije tad nagovestio da će uskoro otići. Osim jednim ispisanim stihom.
Ređaju se pitanja i odgovori o njegovom životu koji se preko noći preokrenuo nakon izbijanja rata u Sarajevu u kome je Duško živeo i stvarao od 1959. do 1992. godine. Odlazak iz Sarajeva, u kome je proveo najlepše godine svog života i napisao svoje najbolje pesme Duško je nosio kao neizlečivu ranu, koju je vešto krio i retko kome pokazivao. Dugo mi je trebalo tog dana da ga otvorim i prodrem u njegovu dušu. Činio sam to vešto probranim pitanjima koja su otvorila njegova bolna sećanja na prve izbegličke dane u Novom Sadu.
- Kada sam došao u Novi Sad ja sam jedno vrijeme spavao u vozu. Nisam imao gdjedrugo. Kao izbjeglica ja sam imao tu besplatnu kartu i onda naveče sjednem u voz, onaj što je iz Novog Sada kretao u devet i furam na more, do poslednje stanice. Do Bara. Nisam znao šta ću drugo radit po noći, a ne mogu spavat u parku. A, nisam ni neki noćni čovjek pa da idem po kafanama i barovima, za šta treba i para i zato ti ja fino legnem u voz i probudim se na moru. Tamo kad stignem kupim komad hljeba i jednu riblju konzervu, da miriše na more, umijem se, doručkujem i opet nazad prvim vozom za Novi Sad. Dođem tamo kod Borke u "Prometejevu" knjižaru, gdjesam se najčešće grijao i gdjesam držao torbu sa stvarima, jedinom mojom imovinom, a ona me pita: "Gdjesi bio?" Ja joj kažem: Bio sam kod jedne zgodne prijateljice. Kod nje sam noć proveo.
Lažem, ja to. Lažem, jer ne mogu ja njoj pričati te svoje bjedne priče kako nemam gdjespavati, gdjese okupati igdjedržati torbu. Ne mogu, jer ljudi me znaju. Ja sam još 1960. godine dobio "Brankovu nagradu" u Novom Sadu i ja sam tu obilježen kao pjesnik.
I kaže meni ta Borka: "Tražili su te neki ljudi!"
Koji ljudi?, pitam ja.
Nemam ja više ljudi. Mene nema više ko da traži. Mene više niko ne smije da nađe. Može da me traži koliko hoće.
Kamera drži statičan, krupan plan Duškovog lica uramljenog u grč.
U tom trenu meni, ni sam ne znam zašto, pada na pamet Duškov stih njegove čuvene pesme koju je napisao "Bijelom dugmetu":
"Zablude sam, evo, prestao da brojim,
nemam kome da se vratim kući, nemam kome,
pamtite me po pjesmama mojim,
pamtite me po pjesmama mojim."
Po tome Duška mnogi i pamte ali i po drugim pesmama koje je napisao "Bijelom dugmetu": "Ima neka tajna veza", "Šta bi dao da si na mom mjestu", "Pristao sam biću sve hoće" i još desetak drugih.
Dunav se raširio u Sremskim Karlovcima. Razbaškario se u ravnici. I u kadru. I tu je nekako umirio svoj tok. Kao da osluškuje.
Iz Duška, zagledanog negde u daljinu, tamo preko druge obale Dunava, ističe stih:
- Dunav je muška rijeka
za kojom ženske pritoke luduju od pamtivjeka-
Kao pravo muško, Duško je dugo podnosio teret izbeglištva, ne otvarajući dušu ni pred kim.
- Patio sam više nego iko
dok se nisam na nevolje sviko.
I dok se u mom životu nije pojavio jedan Milorad. To nije bio običan Milorad. Zaustavi taj Milorad mene jednog dana i pita:"Gdjeti ,Duško, stanuješ?" I ja mu kažem: u vozu. Na to će ti on meni: "Ne možeš ti stanovati u vozu". I onda ti taj Milorad, koji nije bio običan Milorad, već gradonačelnik Novog Sada, pronađe neku garsonjeru i kaže: "Ti ćeš u njoj od sad stanovat."
I tako sam ja prestao biti podstanar u vozu.
Odem ja jednog dana da vidim taj moj stan. Liči na vagon, fino, usko, a dugačko. Vidim ja da imam gdjeda legnem, gdjeda ostavim torbu, imam mjesto za pisaći sto. Sjednem ja u tu svoju sobicu i počnem da se sjećam čega sve nemam. I neka tuga počne ko zvjer da me kida.
"Mislio sam da se zvjeri boje ove vatre,
koja trag mi prati,
a sad nosim kako mi ga skroje,
po meni se ništa neće zvati,
po meni se ništa neće zvati."
Tutnji u meni odnekud taj Duškov stih, dok koračamo uz obalu muške reke.
- Negdje, baš u to vrijeme kad sam se uselio u garsonjeru dođe Zoran Kolundžija direktor "Prometeja" u onu istu knjižaru u kojoj sam se grijao i držao torbu sa garderobom i kaže meni:"Donesi mi sve svoje pjesme koje si do sada napisao i ja ću ih ponovo objaviti". Vidim ja da on ne zna da je meni sve u Sarajevu izgorjelo.
Ja ti sjednem i ponovo napišem četrnaest knjiga pjesama. Čak sam i jedan roman napiso po sjećanju.
I Zoran mi objavi petnaest knjiga. I veže me za tog "Prometeja", nekim nevidljivim nitima, kao u onoj mojoj pjesmi:
"Ima neka tajna veza,
tajna veza za sve nas,
njome čovek sebe veže,
kada duši traži spas".
Spas za dušu Dušku su ponudili jedan Milorad i jedan Zoran. Ta dva čoveka vratila su mu veru u ljude od kojih se do tada krio.
- Imaš neki osjećaj u takvom načinu života da se moraš sakriti od ljudi. I ja sam se krio jer sam obilježen kao pjesnik. Ali i kad sam padao ja sam se nadao da ću i dalje trajati kao pjesnik. Kada sam ponovo počeo pisati, a nije to išlo tako lako, ja sam sebe treniro danju, noću, kao u onoj mojoj pjesmi"Milicijatrenira strogoću":
Ta pesma je samo jedna u niski od 300 pesama koje je godinama Duško Trifunović nizao za one koji su postali slavni, zahvaljujući, u velikoj meri i Duškovim stihovima.
-"Bijelo dugme";"Teška industrija", Vajta, Jadranka Stojaković, Neda Ukraden, svi su oni izrasli iz mojih tekstova. I sve su to ljudi koji su uspjeli u životu i otišli korak dalje. Ima njih još puno. Pisao sam ja i za Zdravka Čolića,"Indekse", Arsena Dedića, Gabi Novak, za Olivera Mandića, za Željka Joksimovića. Nema kome nisam piso.
Problem je što sam ja na Televiziji Sarajevo nekad imo emisiju, a oni potrebu da budu slavni.
Za mnoge od njih Duško Trifunović se vezao i imao prema njima očinski stav. To je bio njegov izbor i njegov put, kao što i sam kaže u stihu:
"Ima neka tajna veza,
za sve ljude zakon krut,
njome čovek sebe veže,
kada bira sebi put."
Oni kojima je Duško Trifunović krčio put ka slavi zaboravili su ga onda kada mu je u životu bilo najteže.
- "Pristao sam biću sve što hoće". Ta i ona pjesma "Šta bi dao da si na mom mjestu?" oduševila je producenta u Londonu kad su tamo snimali u studiju Bregović i Bebek. I pito ti je on njih: Ko vam piše tako dobre tekstove?. A, oni su mu rekli: Neki čika Duško. Jedan naš pjesnik. "E, da je on ovdje, pola Londona bilo bi njegovo."- tako im je reko. A, ja nisam imo ni dinara od "Bijelog dugmeta". Nisam ni očekivo. Možda su to bile moje zablude u to vrijeme.
"Zablude sam, evo prestao da brojim
nemam kome da se vratim kući, nema kome
pamtite me po pjesmama mojim,
pamtite me po pjesmama mojim."
Duška Trifunovića najviše pamte po stihovima koje je ispisivao za one koji su zajedno sa njim iznedrili sarajevsku rok en rol školu. Ima i onih koji ga pamte po njegovim dramama, pesmama za decu, televizijskim emisijama i još po mnogo čemu, jer iza njega je ostalo mnogo toga.
- Jednom mi je Pero Zubac nešto računo i izračuno da je iza mene ostalo 86 knjiga. Mnogo toga ima. Davno su mi već rekli da je to puno, a kamoli sad kad još pišem.
Kamera zumom otvara sa olovke na Duška Trifunovića koji za radnim stolom ispisuje posvetu na stranicama knjige koju mi pruža, uz reči:
- Ja sam upravo objavio ovu knjigu pjesama koja se zove "Knjiga mog života". U njoj ima jedan stih u pjesmi koja se zove "Veliko spremanje". A, taj stih, glasi ovako:
"Ja odlazim, hvala vam lijepo.
Vi se snađite, ako možete."
I otišao je ,tri meseca posle toga. Zauvek.
Bio je 28. januar 2006.godine.
P. S. U posveti knjige, koju mi je poklonio, stajalo je:
"Ako ti jave,
umro sam,
ne veruj.
To ne umem."
-----------------
U matematici, najveća zagonetka je kvadratura kruga. U životu, to je čovek. Kvadratura kruga RTS bavise ljudima koji su ostavili trag više u odnosu na druge: stvaraocima, inovatorima, kreativnim, talentovanim, plemenitim i neobičnim ljudima i njihovim sudbinama. Branko Stanković urednik je i voditelj ove,jedne od najgledanijih emisija RTS. Na marginama emisije posvećene pesniku Dušku Trifunoviću nastala je ova reportaža specijalno pisana za ”Dijasporu”. Objavljnjna je u štampanom izdanju, dvobroj 95-96, novembar decembar 2013. Godine. U rubriku Radosti i tuge tuđine pohranjena je u januaru 2014. godine