Ilustracija, Boris VujisićOd brojnih priča o našim Amerikancima, od kojih bi svaka bezmalo mogla da bude tvrd temelj za obiman roman, nezaobilazna je ona o nekakvom Milićeviću iz bilećkog sela Zvijerina, koji je, davno nekad, poželio da postane austrijski žandarm. To zabačeno selo neobičnog imena smjestilo se u krševitim i posnim brdima, ali uprkos okolini, sivoj od kamena i žeđi, posjeduje svoju ljepotu sadržanu u nevelikom ali plodnom polju, šumovitom predjelu gdje rastu visoka hrastova, jasenova i kljenova stabla i ljudima takođe visokim, kršnim i lijepim, a uz to često i veoma umnim. Ni taj Milićević, po imenu Nikola, nije oskudijevao ni sa čime što Bog čovjeku može da podari.
Piše: Šćepan Aleksić
I sve mu je bilo baš potaman i po mjeri do onoga dana kada je, spuštajući se naniže prema rijeci i pitomini, gdje žeđ nije bila svakodnevna ljudska nevolja, ugledao Bojanu, kći čepeličkog kneza Stojana. Čepeličanke su u Hercegovini oduvijek slovile kao najljepše, a kako i ne bi kad su rasle kraj rijeke, pored vrba, trešanja i smokava, gdje je snijeg prava rijetkost i gdje, za razliku od brdovite Hercegovine, lice ne puca i ne grubi na oštrim mrazevima i jakim i hladnim sjevernim vjetrovima. Između svih izdvajala se, po stasu i lijepom licu, ta Bojana koju ukućani, za razliku od turskog vremena, u Austriji više nisu morali da skrivaju, pa je slobodno hodala pored rijeke zajedno sa ostalim čobanima, peračicama rublja i vodonošama. Za razliku od drugih djevojaka, koje su imale po dvije pletenice, Bojana je svoju gustu i bujnu kestenjastu kosu splijetala u samo jednu, debelu kao ruka iza šake.
Nikola Milićević, sin siromašnog seljaka iz visokog sela Zvijerina, čije neobično ime kazuje o njemu bolje i od najobimnije naučne studije, spustivši se, dokon i bezbrižan, u umninu, Bojanu je susreo u Čepelici kraj istoimene rijeke i to baš u trenutku dok je nosila vodu sa izvora zvanog Čep, po kome su i rijeka i selo dobili ime. Na trenutak su oboje zastali i pogledali se očima punim zadivljenja i ljubavnog žara, a onda je djevojka oborila pogled prema zemlji i produžila dalje. Mladić, istog trenutka ulovljen u mišolovku ljepote i ljubavnog žara, ostao je još neko vrijeme nepokretan i nijem, gledajući za djevojkom koja se trudila da se što prije izgubi između vrba, jasenova i trešanja. U njegov unutrašnji svijet tog trenutka uselio se djevojački lik, koji se namiče pred oči poput krilatog anđela sa freske u manastiru Dobrićevo i više se odatle ne može odagnati. Činilo mu se da su joj oči od dozrelih trešanja čepeličkih, vode sa izvora Čep i blještavila sunca koje se kupa u rijeci Trebišnjici, a lice od mjesečine koja se noću prosipa niz čepeličke strane.
Tog istog trenutka Nikola Milićević, sin siromašnog seljaka iz visokog sela Zvijerina, poželio je za ženu Bojanu, kći čepeličkog kneza Stojana. Ali koja korist od toga kad, osim onoga što mu je Bog podario, nije imao ništa drugo što bi vodilo prema ostvarenju njegove želje. Sin siromašnog seljaka iz Zvijerine, osim po stasu i ljepoti, ni po čemu drugom nije bio prilika kćeri dobrostojećeg kneza iz pitomog sela Čepelica kroz koje protiče rijeka Čepelica. Zvijerina jeste imala polje i šumu, ali je to sve bilo premaleno i predaleko u brdima da bi čovjek ostvario ono što ne daruje Bog nego se stiče radom, trgovinom i dobrim i pametnim upravljanjem. Sve mu je to, još od onoga trenutka kada je ugledao djevojku kraj rijeke, bilo jasno, zbog čega ga je i ošinula crna pruga koja se, iz glave, gdje je neprekidno treptio djevojački lik, spuštala naniže sve do želuca u kome se pretvarala u vatrenu kuglu što peče i grebe bez prestanka.
Uprkos svemu postojao je prijeki put koji je vodio prema djevojci iz Čepelice. Baš tih dana Austrija je regrutovala žandarme po Hercegovini, pa se Nikola prisjetio da bi plava uniforma, sa pozlaćenom dugmadi koja sjajkaju na suncu, kapa vezena svilom, crne kožne čizme i debela mjesečna plata bili dovoljni za sticanje prava na djevojku. Već narednog dana hitao je kao okrilatio niz kamenite staze prema Bileći , sa nadom u srcu i Bojaninim likom pred očima.
Na provjeri u Bileći, koja je bila presudna za odabir budućih žandarma, bio je najbrži, najdalje je bacio kamena s ramena, najduže skočio iz mjesta i poobarao sve protivnike u rvanju. Uz to bio je i najizgledniji što je bio važan uslov za budućeg austrijskog žandarma. Tako je na spisku budućih žandarma i upisan na prvo mjesto.
Pred Nikolom Milićevićem, sinom siromašnog seljaka iz zabačenog sela Zvijerina, otvorio se svijet, a ona crna i bolna pruga, sa završetkom u želucu, odjednom je nestala.
U žandarmerijskoj stanici u Bileći podnijeli su pred njega nekakav papir ističući da je to ugovor o stupanju u službu koji treba da potpiše. Zastao je, pogledao u komad bijele hartije i onda rekao:
-Ali , ja ne znam da pišem.
Austrijski službenici su ga gledali u čudu i nisu mogli povjerovati da tako lijep, sposoban i otresit mladić nije pismen. Iskreno žaleći, saopštili su mu da oni koji ne znaju da čitaju i pišu ne mogu biti primljeni u austrijsku službu.
Pred sinom siromašnog seljaka iz Zvijerine svijet se tog trenutka srušio, a ona crna i bolna pruga sa završetkom u želucu, ponovo ga je ošinula svom snagom. Pred očima mu se smračilo, ali je i u tom mraku, postojan i neizbrisiv, stajao lik djevojke iz Čepelice. Ni časa ne časeći, bez prebijene pare u džepu, zaputio se pješice u Dubrovnik.
Još iste večeri obreo se u dubrovačkoj luci Gruž, gdje je lako pronašao zemljake, teške lučke radnike, koji su se pobrinuli oko njegovog smještaja i ishrane. Neki Vuković sa Meke Grude, oko koga su se svakodnevno okupljali Dubrovčani da bi se uvjerili da zaista sa lakoćom podiže i nosi bačve od stotinu kilograma i jedan Rnjez iz Vranjskih, približno iste snage, nahranili su ga i odveli u svoj iznajmljeni stan, koji nije bio ništa drugo do najobičniji podrum u kamenoj Vukelića kući. Tu im je Milićević saopštio da je krenuo za Ameriku i zamolio ih da mu pomognu oko odlaska.
Već trećeg dana utrpali su ga u jedno veliko i prazno hrastovo bure, iz koga je izašao čim se brod našao na pučini. Na vaporu, iz čijih dimnjaka je neprekidno pušilo, za slijepog putnika bilo je dovoljno posla i on nijedan nije odbijao trudeći se da na taj način pomogne posadi i nadoknadi troškove za neplaćenu brodsku kartu. Ploveći tako preko Sredozemlja, a potom i preko Atlantika, konačno se, nakon punih šezdeset dana, iskrcao u Nevijorku.
Punu godinu radio je u rudnicima u Geri, država Indijana, a potom, sa nešto zarađenih dolara u džepu, otputovao u Arizonu. Privlačila ga je ta zemlja, ni sam nije znao zbog čega, valjda zato što je, suva i kamenita, ponajviše ličila na Hercegovinu, pa se tamo konačno i skrasio. Radio je u jednoj klaonici i nekoliko godina kasnije, za mali novac, kupio od države poveliki komad suve i kamenite zemlje ni sam ne znajući šta bi sa njom. I tako je, umjesto da bude austrijski žandarm, kupovinom zemlje, već tada postao Amerikanac. Ali lik djevojke iz Čepelice, koju bijahu već udali naniže niz Trebišnjicu za nekog Mulinu u Dubočane, koji i jesu bili za nje, i dalje je treptio pred njegovim očima.
Sve bi ličilo, ne na hercegovačko-američku nego na drevnu kinesku priču, da mu, desetak godina kasnije, kada se, već okućen i riješen da se, za razliku od brojnih drugih Hercegovaca, ne vraća u zavičaj, nije palo na pamet da iskopa čatrnju na svome imanju. Smatrao je da je, u bezvodnom i sušnom kraju, ona najpotrebnija svakome ko tu namjerava da živi. I tako je kopao iz dana u dan kad god bi imao slobodnog vremena.
Poslije skoro pola godine, kada je iskopana rupa bila duboka više od šest metara, na njenom dnu pojavili su se tragovi neke crne tečnosti. U tom trenutku čak se malo i razočarao bojeći se da će mu sav onaj ogromni uloženi trud ostati uzaludan jer tu neće moći da napravi čatrnju. Ali, ubrzo su mu objasnili da je imao izuzetnu sreću i da je otkrio naftni izvor.
I tako je onaj siromašni mladić iz Zvijerine ubrzo postao bogat čovjek. Osnovao je i svoje naftno preduzeće koje je poslovalo sve uspješnije jer je nafte bilo u izobilju. Tako radeći, desetak godina kasnije, jedna od najpoznatijih i najvećih američkih naftnih kompanija ponudi mu potpisivanje ugovora o saradnji i zajedničkom poslovanju.
Na potpisivanje ugovora, pored brojnih uglednih i bogatih gostiju, pristigao je i veliki broj novinara. Njihovom čuđenju nije bilo kraja kada je bogati i ugledni naftaš, na mjestu gdje je trebalo da potpiše ugovor, pritisnuo kažiprstom desne ruke. Saletjeli su ga sa svih strana tražeći da im odgovori na samo jedno pitanje:
-A šta biste vi, gospodine Milićeviću, tek bili da ste pismeni?
-Bio bih austrijski žandarm u Bileći, reče i pred oči mu iskrsnu lik Bojane, kćeri čepeličkog kneza Stojana.
U Americi, gdje se, zbog obilja onoga što jeste i što tek dolazi, sve brzo zaboravlja, davno je izašla iz pamćenja i priča o hercegovačkom Amerikancu Nikoli Milićeviću. Ali u Hercegovini, koja ne obiluje bilo čime što bi proizvelo zaborav i u kojoj je pamćenje mnogo postojanije, ona i dalje živi.
Pisac Momo Kapor, prilikom jedne od posjeta zavičajnim Mirilovićima, smještenim iznad same Čepelice, čuo je istu ovu priču i, pretvarajući je u literaturu, isključio svaku mogućnost da u nju zađe crv zaborava. Ali i bez toga ona se i ovog puta kazuje u novoj varijanti, pokušavajući tako da dokaže da ne pripada samo nekom Milićeviću iz Zvijerine nego i brojnim drugim našim ljudima, koji su, tragajući za boljim životom, postali uspješni i značajni Amerikanci, mijenjajući pri tom svoju i sudbinu cijelog čovječanstva. Već skoro pola vijeka, ne postoje više rijeka Čepelica, istoimeno selo ni izvor Čep. Sakrile su ih vode Bilećkog jezera. Priču ništa ne može da sakrije.
