listovi5433cirN
svN
 
 
 
 
Web www.dijaspora.nu

Pre nekoliko nedelja, u intervjuu Književnim novinama, istoričar Milorad Ekmečić kaže da je još 1991. godine rimski papa napisao encikliku u kojoj on svojim moćnim vernicima naređuje da, u cilju obračuna s komunizmom u našim zemljama, moraju pribeći stvaranju više manjih nacionalnih država. I traži da se – zbog mogućnosti izbijanja građanskih ratova, zapadne zemlje katoličke pripreme za arbitražu i posredovanje.

Piše: Dragan Lakićević

Da je to na vreme javljeno malim južnoslovenskim narodima, možda ne bi ratovali, ginuli, gradili sebi i groblja i krvnike.

Deca i dedovina

Nedavno sam bio u Crnoj Gori.

Crna Gora – shvatili su već oni koji čitaju ova pisma – moja je matična Otadžbina, mada sam ja odrastao i othranio se u Jugoslaviji, a u Srbiji živim više od četvrt veka. Najviše zbog epske poezije, i Kosovo smatram svojim zavičajem.

Srbija je Otadžbina moje dece. Ja sam deo njihove Otadžbine. U Crnoj Gori imam dedovinu i sestru, u Srbiji decu i brata.

Putovao sam prugom Beograd-Bar, koja je u rascvetu komunizma značila spajanje dve republike, Srbije s morem, Crne Gore s Beogradom, povezivanje tolikih rođaka i prijatelja. I, kao što rekoh braće.

Šta je sad ostalo od te pruge koja spaja?

Sad se, možda, više vide ponori nad kojima idu vozovi i ljudi. Pruga zarđala, mostovi popustili. Vreme i nepogode čine svoje – kao i sa ljudima.

Skupština kao arena

U Crnoj Gori tih dana beše skupštinska rasprava oko mogućeg političkog okupljanja naroda u vidu proslave srpske nove godine.

Da li da vas podsetim? Oni koji su okupljanjem naroda, pre deset godina na Nemanjinoj obali, gde se nalazi Skupština Crne Gore, oterali Titove naslednike – podelili su se i zavadili međusobno i sad su ljuti politički protivnici. Svako ima svoje vatrene pristalice, a do juče su delili istu vlast. Oni koji su jači, jer imaju vlast – sad su veliki protivnici okupljanja naroda, a oni koji bi vlast povratili, ponovo bi je tražili na isti način kako su je onda zadobili.

U Crnoj Gori skupštinska zasedanja prenosi državna televizija i to je najgledanija emisija na TV programu. Poslanici i ministri stoga se obraćaju kamerama, odnosno gledaocima, više nego li kolegama u Parlamentu...

Cela Crna Gora pretvara se u Skupštinu – svi gledaju i navijaju. U svakoj kuci – rasprava.

Dok se u Srbiji mogla gledati crnogorska televizija, vladalo je mišljenje da su poslanici u Crnoj Gori – gospoda, rečiti i otresiti ljudi, s govorničkim darom i smislom za fer-plej. Najpre je Srbija ukinula crnogorsku televiziju, onda Crna Gora srbijanski dnevnik. Niko ni o kome sad ništa ne zna. Možda je tako i bolje, jer onog gospodstva i kulture (više) nema. Ministri i poslanici ujedaju se i prepiru kao pogane žene. Stoga je to jedini humoristički program na televiziji.

Dok jedni manipulišu ugroženošću manje i neravnopravne jedinice u federaciji i pridobijaju za sebe muslimane, katolike i Šiptare, navodeći vodu na separatističku vodenicu, dotle oni drugi, manipulišući srpskim i jugoslovenskim a najviše komunističkim osećanjima, barataju onim što nikad nisu priznavali i razumeli: pravoslavlje i nacionalno kosovsko opredeljenje, uzdajući se u pomoć režima u Srbiji.

Rđava je krvna slika političkog tela Crne Gore.

Zločin i kazna

Mediji Crne Gore javljaju da se u Srbiji živi na ivici gladi: prodavnice prazne, penzija nema, štrajkovi u školama i bolnicama. A Crnoj Gori smeši se budućnost, samo da je ne ugrožava režim u Srbiji, sankcije prema Jugoslaviji, koje nepravdeno padaju i na Crnu Goru.

Nemam reči odbrane za režim u Srbiji, mislim najgore o onima koji su zaslužili i o onima koji su propisali sankcije Jugoslaviji.

U Crnoj Gori penzije i plate su nešto veće nego u Srbiji. Cene su, isto, nešto veće nego u Srbiji. Živi se, otprilike, isto. Neko ima sve, neko nema ništa. Najgore su prošli školovani, osiromašena srednja klasa. Više je (i u Srbiji i u Crnoj Gori) onih koji imaju malo i žive nedostojno.

Proizvodnju je zamenio šverc.

Ali nije to najgore u zemlji koja je prokazana, kažnjena, iscrpljena krizom i ratom vec celu deceniju. Kojoj četiri puta godišnje ceo svet preti bombardovanjem.

Najgora je provincijalizacija, nekultura, otupelost, zaglupljivanje. Zadriglost i primitizam. Zadovoljstvo sobom.

Tek sada vidimo šta znači velika država! Kakva god da je bila, Jugoslavija (1945 – 1990) bila je velika zemlja. U velikoj zemlji duh je veliki. Ljudi se imaju spram koga ravnati i meriti. Od koga učiti. S kim sarađivati – voleti se ili ne voleti.

U većoj državi veća je konkurencija. Konkurencija je smrt za mediokritete i zato su uvek mediokriteti pristalice odvajanja – od boljih i od većih.

Sad mala Crna Gora i sve manja Srbija nemaju kud drugo nego da se, po inerciji, međusobno optužuju i osporavaju, zavađaju, manipulišu, lažu, zbacujuci svoje slabosti na druge.

Oni koji sve to gledaju preko televizije – svako na svom prilagođenom režimskom programu – veruju, misle i ponašaju se u skladu s onim što im se servira.

Zajedničko nije u modi

Provincijalna i primitivna postade i kultura i estrada i ceo život.

U novogodišnjem programu crnogorske televizije, recimo, najviše je bilo predsednika republike Crne Gore. Nije, recimo, bilo, kako je uobičajeno, najboljih pevača iz Beograda. Bilo je gorih i najgorih. Reklo bi se, iz dva razloga: prvo, jer su najbolji (na primer, Cune Gojković, Merima Njegomir, Lepa Lukić, kada je reč o narodnoj muzici) – zajednički, bar u pamcenju većine. Drugo, jer bi onda njihovi, crnogorski, novi nacionalni pevači bili osetno gori od onih nekad zajedničkih. Zajedničko, međutim, nije u modi. Naprotiv, u modi je malo, lokalno, novo.

U hotelima, na moru, gde se kolektivno čekala Nova godina najviše se i po deset puta u toku večeri pevala pesma Kralj Nikola na umoru. Svaka čast pesmi i kralju, ali je opet politička moda bila važnija od svega drugoga.

Inat inferiornih

Uopšte, atmosfera me podsetila na klimu i duh proklamovanog novog primitivizma u predratnom Sarajevu. Vrsta ukusa, humora, politikanstvo...

Daleko bilo. Ne povratilo se nikome – ali javna i zvanična inferiornost u Crnoj Gori izgleda zabrinjavajuće. Zabrinjava me taj otpor prema svojima, drugima, boljima... To ne liči na Crnogorce.

Da ne krijem i ne uvijam: kad su Srbi, Crnogorci su superiorni (solidarni, širokogrudi, požrtvovani): kad nisu Srbi, oni su inferiorni (sebični, osrednji, jevtini). Setimo se već zaboravljene knjige Gorski vijenac u kojoj sve to piše, iz pera onoga koji je najbolje znao, iz glave „cijela naroda“ na koju se Njegoš oslanja. Kad ni po koju cenu nece da budu Srbi, pa ni unazad, kad ime Crna Gora nije postojalo – Crnogorci su Srbi, zbog inata, tvrdoglavosti, gluposti, sujete, zavisti – sve samih srpskih osobina i bolesti.

Mučno sam se osećao braćo.

Kao da se tamo sve podelilo. Ne na pristalice dvojice sledbenika i učenika sadašnjeg predsednika Jugoslavije, nego na one koji u skupim automobilima jure od Podgorice prema Budvi i rade sumnjive poslove i one koji, ogrezli u piću i sirotinji, sede po najjevtinijim kafanama i pevaju Srpska se truba s Kosova čuje. Prvi s tamnim naočarima, drugi s badnjacima.

Povratak prirodnim ljepotama

Vraćao sam se, opet, vozom.

Upoznah dvojicu. Izbeglice. Izgubili kuće, dedovinu, zavičaj. Sve je ostalo s one strane Drine, pa sad švercuju cigaretama, kako bi preživeli. Žive takoreći na ovoj pruzi Bratstva i jedinstva.

Negde pred Bijelim Poljem, iz voza s kojim se mimoilazimo, javljaju mobilnim telefonom, koji kontrolor dolazi u naš voz iz njihovog. Ako je „ona“, izlaze. Čekaju drugi voz.

Kontrolori traže „robu“, boksove cigareta. Onaj ko robu sakrije u Baru, telefonom javlja onima u Beogradu – gde će je pronaći, kad vagoni ostanu u mraku, na stanici.

Policija traži, odšrafljuje tavanice u kupeima, kidaju kablove, nose velike reflektore, svuda zaviruju.

Švercere duvanom zovu „plafondžijama“. Ispituju ih, pretresaju, prete.

Odvode nekud između vagona, gde nema svedoka...

Ne osvrnuh se ka predelima koji se vide iz voza: zimske planine, sunce na zalasku ožarilo snegove. Kameni kolos Sinjavine u nebu. Reka Morača čudno se zeleni u dubini.

U ovom pismu, eto, ne bi mesta za lepote i vrline Otadžbine, kako god se ona zvala, kolika je da je. Te lepote, možda, bolje pamtite vi – daleko, nego ja – blizu, mada je moj zanat i dar da njih gledam, pamtim i slavim. Kad se nešto voli, nije daleko. Kad je nešto rđavo, onda je i daleko.

Bio sam, doduše, u Ostrogu i u Morači.

U Morači su mošti kneza Stefana Nemanjića, unuka Nemanjinog, ktitora stare lavre.

U Ostrogu Sveti Vasilije, slava mu i milost, Srbin iz Hercegovine.

Kome je do svetinja, on zna.

Kome do svetinja nije, njemu ništa nije sveto.

PS: Pakao na kraju veka – sila i pravda*

Sudi gospode, onima koji nam čine zlo, obori one koji hoće da nas obore. Uzmi oružje i štit i ustani u pomoc našu (Pravoslavni molitvenik)

Kad je javljeno da nam je ostalo samo nekoliko sati do „vazdušnih udara“, a to znači do napada avionima i raketama spram kojih su bombe iz filmova s Batom Živojinovićem – petarde – shvatili smo čega se plašimo. Sramote.

Kad su zajaukale sirene, odjeknule detonacije, a radio počeo javljati o mestima i objektima napada – shvatili smo da nemamo šta izgubiti, osim obraza.

Da li je bombardovanje ugrađeno u sudbinu Beograda?

Te srede u podne predstavljao sam novinarima svoj novi roman Anđeo smrti – kratka hronika Evrope u Biblioteci grada Beograda. Rekao sam; dan je sunčan, Bog je na našoj strani.

Uveče, u zemunskom klubu-knjižari začusmo detonacije, potmule, u daljini.

Neko se uznemirio i otišao. Većina se opredelila za pivo i viljamovku.

Valjalo nam je preći Savu. Na auto putu mladić u crvenoj trenerci nije prekidao džoging.

Kod kuće, građani behu pred zgradama, u stanovima, u skloništima. Tako beše ovih trinaest dana bombardovanja Srbije i Crne Gore. Najžešće na katolički Uskrs, kad pišem ovaj post skriptum.

U skloništima mahom stariji, na ulicama i trgovima mlađi.

Na trgovima Srbije – festival. Manifestacija odbrane i hrabrosti. Prkos – pevanjem, mada su dani žalosni. Odušak. Otpor sejačima smrti i zla. Paklu na kraju veka.

Da li će to, s one strane, iko razumeti?

Letopisci iz doba Boja na Kosovu tvrde kako su ondašnji Turci očekivali da se Srbi razbeže kud ko, samo kad onolika sila udari u zurle, bubnjeve i halak... Komandanti NATO-horde, oružani tehnikom najsavršenijom u istoriji ratovanja, mislili su da će nevidljivim avionima i kukavičkim udarcima iz daljine naterati Srbe da sve što imaju belo iznesu na prozore.

O Srbima i Srbiji ni Srbi ne znaju dovoljno. Oni koji je sad uništavaju – ne znaju nista.

Tuku gradove, ruše mostove, lome fabrike, toplane, institute, potresaju manastire, gone narod u zbegove, decu u ludilo, misleći da su srušili Boga i sad oni dele pravdu.

Najveći zbeg na Lazarevu subotu beše najveće porodilište na Balkanu. Za NATO i SAD to nije humanitarna katastrofa.

Makar pred Bogom, pravda neće biti onoga čija je sila.

* Napomena:Pismo sa naslovom Crnogorski putopis u Stockholm je stiglo nekoliko dana pre nego što su se ostvarile pretnje o bombardovanju. Već pripremljeni broj Dijaspore doživljava određene izmene. Rubrika Pismo iz Otadžbine dobiva Post skriptum: Pakao na kraju veka - sila ili pravda. Menja se naslovna strana srpskog dela časopisa na kojoj se objavljuje lista švedskih intelektualaca koji su se izjasnili protiv bombardovanja. Na drugoj strani, u prevodu Sofije Terzić, "Diaspora" donosi tekst Apela švedskih intelektualaca protiv bombardovanja. Objavljen je pod naslovom Zapanjujuci cinizam Zapada, širi članak švedskog eksperta za Balkan Šela Magnusona. Dijaspora donosi i svedočenje sa lica mesta o tome kako je devetnaest najbogatijih zemalja sveta krenulo vojnim merama ka političkim ciljevima. Prvu noć bombardovanja u časopisu je opisao profesor skandinavskih jezika na Univerzitetu u Beogradu Ljubiša Rajić. U švedskom delu časopisa književnik Erik Vijk objasnio je zbog čega je pokrenuo inicijativu među švedskim intelektualnim krugovima i pozvao ih da dignu glas protiv bombardovanja.

                                                                Dijaspora/ Diaspora, godina II, 1999., broј 8

                                                                                                                     Stokholm – Stockholm

                                                                Dvojezični švedsko-srpski časopis za kulturu