|
Vidiš onu zgradu u sredini,
Što kroz oblak tiče u nebesa,
Njen broj petsto od svuda se vidi,
Na tri sprata ispod samog vrha,
Tu Ti radim i ovo Ti pišem.
Da nijesam otud odakle sam,
I iz one kuće iz koje sam,
Niz komarske spušt’o se litice,
I po njinom pentraose gorju,
Te tražio orlovska gnijezda,
I ulišta od divljije’ pčela
Da utolim dječju znatiželju,
Da vidio nisam Nevidio,
Sa Lovćena gled’o po’ svijeta,
S’ Durmitora drugu polovinu,
Slijetao sa Savina Kuka,
Niz manitu Taru splavario,
Preskak’o je na Đavolje Lazi,
I gledao sa vr’a Ćurevca,
Ne bi’ smio nosa pomoliti,
Akamli zemlji pogledati,
Jer od ove užasne visine,
I nesnosne ulične vrtutme,
Orlovi bi u nesvijes’ pali!
Kad pogledam dolje na ulicu,
Na šetače i na prolaznike.
Bi rek’o su mravi a ne ljudi!
Da iz neba plaha kiša pa’ne,
Ne bi kapi na zemljicu palo,
No na kola ili na pješaka!
Na zemlji je tako i nekako,
U vazduhu deset puta gore.
Izbjegavam gledati kroz prozor
Avione što nisko proleću,
Da pokažu Menheten izbliza,
Mnogoga bi za rep u’vatio.
Sprva sam se na patos bacao,
Bojeći se da me ne zakače.
Kopteri su mnogo dosadniji,
Kad slijeću na okolne zgrade,
I zvrndaju k’o da su bumbari,
Ne mogah se oteti utisku,
Da mi ‘oće ulećet’ u sobu.
A piloti kurvini sinovi,
Poneki se toliko primakne,
Da mu i čin možeš razaznati,
I vidjeti kako se cereka,
I seiri mojom nelagodom
Ni dušmanu loše ne pomišljam,
Al’ ponekad za ove mangupe,
Prepa’nem se kada ih zamislim,
Da ih stružu sa susjedne zgrade.
Da odagnam ove nelagode,
I opravdam đe sam se našao,
Moram nešto ozbiljno raditi.
Koliko sam mogao spoznati,
Nema zamlje i nema naroda,
Nema firme niti proizvoda,
Što se ovdje nisu oprobali,
A opstati mogu najozbiljni.
A mi što smo stare javašlije,
U ovakvoj strogoj utakmici,
Ne bi mogli ništa učinjeti,
Prodajući muda za bubrege.
No ako ste spremni da počnete,
Da pratite ovdašnje standarde,
Ispunjate to što prihvatite,
Držite se rza i obraza,
Kunem vam se čim se ljudi kunu,
Budete li svojski prionuli,
Nećete se nikad pokajati.
Bilješka uz pjesmu
Autor ove pjesme došao je u Njujork u oktobru 1980. da radi u predstavništvu fabrike ležajeva iz Beograda. Poslovne prostorije bile su u jednoj šesdesetospratnici u samom centru Menhetna, na uglu Pete avenije i 42-ge ulice. Predstavništvo je zauzimalo orlovske visine milionskog grada, istočnu polovinu cijelog sprata. A, kud bi drugo i kako bi drugačije- naš čovjek je i tu prepoznavao i prizivao zavičaj. Iz tog, na prvi pogled, nemogućeg poređenja pohitao je mašinski inženjer po struci, pjesnik po vokaciji, viđeno i doživljeno- uz ono što je ponio u zavičajnom prtljagu, pretočiti u stih. Pokazalo se rođena je pjesma njegoševskih vrijednosti. Nedugo iza toga krenula je pjesma na put do zavičajnih daljina i čitaoca- autorovih poznanika, prijatelja pa i poslovnih partnera- ispisana na poleđini razglednice. I počeo je njen život. U Ratkovu životu, međutim, budi se pohranjana na neodređeno vrijeme mladalačka žudnja za pisanjem. Radi kao inženjer ali radeći svakodnevni posao, vodi bilješke o zanimljivim događajima u kojima učestvuje nadajući se da im se jednog dana vrati. Danas ih, kao penzioner, pretače u istinite priče koje se množe za buduću knjigu. Razglednica kojom je Ratko Pićurić opjevavo Njujork kao što je njegov veličanstveni uzor nekada opjevao Mletke otkrila je Pićurića kao darovitog pjesnika ali i nezaobilaznog pisca kod svih onih koji prate život naših ljudi u rasijanju. Portal Srpske novine Crne Goreobjavio je više priča Ratka Pićurića iz knjige rukopisa Kako sam se snalazio u Americi. Priče među kojima se izdvaja ona koja ima naslov kao i ova pjesma objavljene su u rubrici Dijaspora a u rubrici Stav objavljena je i priča Pošten čovjek ne igra karte o susretu sa Milovanom Đilasom u avionu za Njujork.
|
