Jezi(k)ci i pism(o)a u Bosni i Hercegovini

Ćirilica ugrožena (i) u Srpskoj!

Tri jezička autoriteta Milanka Babić profesorica srpskog jezika, lingvisti Miloš Kovačevć i Milorad Telebak govore za Dijasporu o upotrebi jezika i pisma u dejtonskoj Bosni i Hercegovini.

Rijetke su institucije na nivou BiH, u Federacijipa i Srpskoj koje ravnopravno njeguju ćirilicu i latinicu.Isto se može reći i zasrpski, hrvatski i bosanski jezik. U Republici Srpskoj ne priznaju jezikpod tim imenom. Prema Ustavu Srpske, jezici se zvanično zovu; jezik srpskog, jezik hrvatskog i jezik bošnjačkog naroda.

Piše: Slobodan Popadić

     Poznati jezički autoritet, lingvista Miloš Kovačević smatra da ta odredba brani da jezik bošnjačkog naroda postane bosanski, kako oni žele i tvrde. U Ustavu Francuske, koliko znamdodaje Kovačević, piše da je tamo jezik francuskog naroda. Iz toga ne može da se izvede ništa drugo nego francuski jezik. Kada je riječ o nama, jeziku srpskog naroda, ekvivalentno je srpski jezik. Isto je i s hrvatskim, a jezik bošnjačkog naroda ne može nikako biti bosanski, nego bošnjački. Iz tih razloga je takva ustavna odredbva, neka vrsta brane unitarnoj BiH koja se želi nametnuti u disharmoniji u nazivu naroda i nazivu jezika. Ako bi naziv jezika bio zemaljski, samim tim bio bi nadređen srpskom i hrvatskom – zaključuje lingvista Kovačević.

      Profesorica srpskog jezika na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu Milanka Babić smatrada latinica dominira, ne samo na nivou BiH, nego i u Republici Srpskoj. Prema njenim riječima Srbi imajudeklarativan odnos prema ćirilici kao značajnom pismu. U praksi se mnogo koristi latinica. Nijerazgraničeno područje javne i službene upotrebe. Službena se svodi samo na rad institucija i na korespodenciju u okviru institucija BiH, Srpske i javne uprave na lokalnom nivou. Sve ostalo, naglašava profesorica Babić, uključujući školstvo, kulturu, medije, podliježe pod javnu, a ne službenu upotrebu. I danas se nema nikakvog uporišta da se u široj oblasti izbori za status ćirilice kao obavezujuće.

S tim u vezi naši sagovornici smatraju da bi trebalo donijeti Zakon o jeziku i pismu koji bi važio u Republici Srpskoj. S druge strane, dodaje profesorica Babić, trebalo bi insistirati dase predstavnici Srbau zajedničkim institucijama BiH bore i izbore za normativnu primjenu srpskog jezika na novou BiH. Primarno pismo u Srpskoj trebalo bi da bude ćirilica. Nijemi poznato da je neko od srpskih predstavnika vratio dokument na latinici – kaže Babićeva, prisjećajući se da je ona kao dekan Filozofskog fakulteta, nekoliko puta, vratila dopise na latinici koje je dobijala iz ministarstava na nivou BiH.

- Ali, onda to izgleda kao da ste neko zakeralo, namćor koji tu nešto insistira. Mislim da smo kao ljudi, kao profesionalci, vrlo skloni tome da se uklopimo u sredinu u kojoj radimo i da u njoj ”ne talasamo”. Oni koji postavljaju takve zahtjeve, tamo gdje su manjina, predstavljeni su kao neko ko uznemirava sredinu. Uvjerena sam da se, ne samo u zajedničkim institucijama, nego i u Srpskoj, ne štiti i ne njeguje dovoljno srpski jezik i ćirilica. Priče da ćirilica ne može na internet ili negdje drugo stvarno su smiješne i deplasirane – naglašava Babićeva.

Sagovornik ”Dijaspore” lingvista Kovačević smatra da je status ćirilice u BiH, pa i u Srbiji, veoma loš. Kovačević, kao i profesorica srpskog jezika sa Filozofskog fakulteta iz Istočnog Sarajeva, zalaže se za Zakon o srpskom jeziku i ćirilici u Srpskoj. Najveći neprijatelj ćirilice je opšta floskula da su ćirilica i latinica ravnopravne, kategoričan je Kovačević i dodaje danisu ravnopravne, ni kod srpskog naroda, ni u srpskoj istoriji u kojoj je postojala jedino ćirilica, gotovo sve do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Danas je ćirilica srpski identitetski kriterijum koji mnogi osporavaju time što kažu da u Evropu ne možemo s ćirilicom. Kako je Bugarska mogla, kako se ćirilica našla na evru? To je samo znak da Srbi ne drže do vlastitog identiteta –zaključuje Kovačević.

Prema riječima Kovačevića, ako je već u zajedničkim organima BiH propisana upotreba tri jezika i dva pisma, onda bi srpski predstavnici morali insistirati na ravnopravnosti.

- I to ne na statističkoj ravnopravnosti. Ne može se nekome ostaviti po volji da piše ćirilicu ili latinicu i da se tako posmatra ravnopravnost. Ako je Srpska sastavni dio BiH u kojoj su ta dva pisma ravnopravna, onda i svaki dopis iz zajedničkih organa treba da bude na ćirilici i na latinici, sve dotle dok se ne donese zakon u Srpskoj da ćirilica bude primarno srpsko pismo. U suprotnom mi tim putem potpuno uništavamo ćirilicu i prevodimo sve na jednoazbučje - kaže Kovačević.

Istovremeno Kovačević upozorava da je drugi problem lingvistički status koji kaže da su tri jezika ravnopravna, dok se u praksi dešavaju velike razlike, kao i agresivan nastup medija koji nisu srpski.

- Srbi nikada neće reći tisuću, bez obzira koliko je to slovenska riječ, nećemo upotrijebiti ni promidžbu. Ali, kada svaki dan imate jači uticaj hrvatskih ili bošnjačkih medija nego uticaj medija iz Srbije i Srpske, onda je logično da se srpska varijanta počinje polako potiskivati, ili postaje svejedno Srbima šta će se upotrebljavati. S te strane bilo bi neophodno napraviti zakon o jeziku i pismu koji bi na neki način zaštitio srpski jezik i ćirilicu. Ako ih ne zaštitimo, budite sigurni da nema zaštite ni samoga naroda – smatra Kovačević.

         Lingvista iz Banjaluke Milorad Telebak primjećuje pojavu u Federaciji BiH gdje pojedinci koji dozvoljavaju ćirilicu, smatraju da je samo to srpski jezik.

          - Oni u stvari ne govore srpski, ali smatraju da su ispunili uslov te nekakve ravnopravnosti, otvorenosti – kaže Telebak. Takav odnos veoma je opasan po ćirilicu i srpski jezik, kaže Telebak, ali nije to samo na nivou institucija BiH, nego i institucija Federacije, u Srpskoj, u medijima, posebno na televiziji koja može najviše da učini na razvijanju jezičke kulture, čuvanja jezika i njegovog bogaćenja.

          - Radi se potpuno suprotno, vlada potpuna neodgovornost, krajnji nemar. Ako gledamo u Republici Srpskoj, onda je to totalni nemar jer mi nemamo potrebe, motiva za neku rđavu namjeru, ali imamo nemar koji je u krajnjem rezultatu takođe štetan kao i rđava namjera. Ovo je katastrofalno negativan, nedopustiv, neodgovoran odnos prema jeziku. To je nebriga, „Alajbegova slama“.Nema nikog da se pridržava normi, standarda, pravopisa, gramatike. Lupa li se lupa, kako na televiziji i radiju, tako i u skupštini. Ti nesrećni poslanici pokazuju krajnju neobrazovanost, ne znam kako oni odlučuju o našim sudbinama. Da bi se u parlamentu donosili zakoni, treba znati mnogo šta, a oni ne znaju ni da govore – zaključuje Telebak.

-------

Publikovano u februaru 2019.