listovi5433cirN
svN
 
 
 
 
Web www.dijaspora.nu

U Vesterosu (Švedska), gdje je živjeo dobar dio svog života, umro je Marko Milunović – Piper. Milunović je umro nepuna dva mjeseca prije nego će proslaviti 91-i rođendan. Bio je bogoslov, oficir kraljevske vojske u Otadžbini, socijaldemokrata, politički emigrant, novinar i pisac. Bio je član Udruženja književnika Srbije. Godine 2006. postao je nosilac nagrada ''Dragiša Kašiković'' koju mu je dodelila Matica iseljenika Srbije, ''za životne aktivnosti i postignuća koja se odvijaju u rasponu od slobode javne reči, preko slobode od straha, pa sve do slobode akcije''. Novčani deo nagrade Marko Milunović poklonio je narodu Kosova.


Marko Milunović- Piper (1918-2009)

«Ringo je bio u Jugoslaviji na odsluženju vojnog roka. Dobio sam od njega pismo u kome je stajalo da pokušam da uspostavim vezu sa stricem. U našoj šifri stric je bio Marko Milunović iz Švedske a Vladu Dapčevića smo uvek nazivali Čiko. 
Pisao sam Marku i poslao mu neku ploču sa starim srpskim pesmama. Milunović mi se najsrdačnije zahvalio pismom. Nije ni slutio da ću ubrzo biti primoran da mu skinem glavu. Od Grkovića sam dobio naređenje da ga namamim u Upsalu. Čudilo me je zašto da idem u Upsalu, kad sam mogao lako da ga sredim u Vesterosu! Milunoviću sam pisao iz Upsale kao Rajko Kovačević. Takav mi je pasoš poslao moj šef Grković iz Jugoslavije. Milunović mi je odgovorio na pismo, ali kao stari oprezan emigrant vešto je odbio da dođe u Upsalu. Moji šefovi u Jugoslaviji su ovo smatrali za moj neuspeh i najstrožije me ukorili, i naredili su mi da uništim sav materijal koji imam kod sebe i da se odmah vratim u Jugoslaviju». 
Slobodan Radojev Mitrić 

Ispovest jednog razočaranog udbaša

 

Vaskolik život posvetio je svojim političkim idealima- srpstvu i socijaldemokratskom pokretu i socijalističkoj internacionali. Još daleke 1959. godine Marko Milunović je utemeljio list «Jugosloven» koji je izrastao u organ Udruženja socijaldemokrata iz Jugoslavije u Švedskoj i Zajednice jugoslovenskih socijaldemokrata u egzilu. Izašlo je 212 brojeva, posljednji 1988 (ISSN 0448-0252. Arhiva nacionalne biblioteke u Stokholmu (Kugligabiblioteket) ne raspolaže samo brojem 47). Od početka list je bio glasilo slobodnih Jugoslovena u Švedskoj. Bio je trn u oku komunističkim vlastima iz Beograda koje je ”Jugosloven” prisiljavao svojim sadržajem da sa njim polemišu vodeći ideolozi KPJ (SKJ). Posebno je interesantno pisanje ”Jugoslovena” o Vukovarskom kongresu iz 1920. Na tom kongresu jedan od podnosilaca referata bio se socijaldemokrata Živko Topalović (Užice, 21. mart 1886 - Beč, 9.februara 1972.). Živko Topalović završio je pravni fakultet u Beogradu gdje je doktorirao a studirao je i u Berlinu i Parizu. Topalović je pripadao Socijaldemokratskoj partiji Srbije formiranoj 2. avagusta 1903. godine. Poslije Drugog svjetskog rata osuđen je, u odsustvu, od strane komunističkih vlasti na 20 godina robije i oduzimanjem imovine i državljanstva. Referast Živka Topalovića, koji je poslije Drugog svjetskog rata živio i u Švedskoj, prema pisanju ”Jugoslovena” u kasnije objavljenim dokumentima je falsifikovan, zbog toga što je na Vukovarskom kongresu preovladala socijaldemokratska opicija prilikom glasanja ali su komunisti napisali drugačiju istoriju. Zbog toga se, i ne samo zbog toga, polemisalo sa ”Jugoslovenom” urednika Marka Milunovića.

Marko Milunović je bio blizak saradnik i prijatelj Živka Topalovića i njegove supruge Milice rođene Đurić (Beograd, 1. avgust 1893 – Beč, 10. aprila 1972.) kao i čitave plejade srpskih emigranata. U svijetu priznati naučni radnici koji su svoj život skončali u Beču, iza sebe su ostavili Fondaciju Topalović a za izvršitelja njihove posljednje volje određen je Marko Milunović. Potucajući se i sam od ”nemila do nedraga” Marko Milunović je učinio sve da se posljednja volja Topalovića ostvari. Tek godine 2003. nakon promjena u Srbiji a na osnovu švedskih i srpskih zakona oko 800 000 hiljada SEK prebačeno je u Užice, rodni grad Topalovića. Prethodno Milunović je uspio da vlasnik dijela imovine Topalovića postane, prema njihovoj želji, Srpska književna zadruga. Iz fonda Topalović, izdvojeno je 2000. godine 100 000 DM od kojih je finansirano kapitalno izdanje Istorija Srba (riječ je šest knjiga u 10 tomova koje su napisali poznati istoričari i nauči radnici).

Autonekrolog Pipera iz Pipera

Marko Milunović napisao je pismo 2. decembra 2008. godine koje je  naslovio Kratko obaveštenje prijateljima i znatiželjnima….Izvod iz Autoekrologa i poslao ga na našu adresu
”Svašta se samnom i oko mene dešavalo u mojem dugom životu. Pokojna baba Veruša tešila bi me; ”tako ti je suđeno”. I to se primalo i podnosilo bez roptanja. Nikada, ni u snu, nisam mogao pomisliti da ću doživjeti 91 (devedeset i jednu) godinu koju danas guram. A to je sasvim mnogo da bi se obuhvatilo u Autonekrologu…
Poodavno počeo sam da ”ćopam” zbog bolova u kolenima. Pomagao sam se štapom i sočnom psovkom koje kolenima nije mnogo pomoglo, ali na taj način odušio bi i olakšao bolove. I guralo se uz utehu, ”ne daj Bože gore”. Ali desi se gore. Početkom maja 2008. godine okliznuo sam se i pao u svojoj kuhinji. Taj pad niti mogu da shvatim niti da objasnim. Hteo sam da dohvatim sa poda jednu tabletu koja mi je ispala. Sedeo sam na stolici i kada sam se saginjao stolica je slično katapultu odletela. Telo mi je leđima udarilo o kuhinjski zid, pa se onda survalo zadnjicom na patos. Velikim naporom, mukom i uz pomoć Simke dovukao sam se u spavaću sobu i Simka me smestila u krevet. Bolove nisam osećao, ali sam uzeo tablete za njih i spavanje. Noć je prošla bez ikakvih teškoća. Ali kad sam hteo da ustanem javila se realnost. Ja sam kontuzovan. Telo od pojasa do stopala je ”mrtvo”. Prebačen sam na akutno odelenje i na rentgenu ustanove oštećenje nekoliko pršljenova a zadnji pršljen izlomljen u nekoliko komada. Posle izvesnog lečenja i konstatacije lekara da ne mogu uraditi više, na svoju odgovornost, napustio sam bolničko i prešao na kućno lečenje. Zahvaljujući mojoj upornosti i tvrdoglavosti, počeo sam da se krećem, pomoću pomagala, iz sobe do klozeta, dnevne sobe i kuhinje. Počeo sam i da pišem i čitam
Primam Dijasporu i čitam je. Uspevate dobro i drago mi je. Čitam o pokojnom Momi Dimiću. Mi smo bili davni poznanici i prijatelji. Poslednji put bili smo na večeri mog oproštaja od Srbije i Beograda (2006. Prim.red.). On je onom prilikom držao reč o meni i mojem radu. Bio je to divan čovek. On je mene kandidovao za člana Udruženja književnika Srbije. Kad izađe iz štampe knjiga mojih članaka – poslaće Vam se neki primerak.
Za vrijeme mojih boravaka po bolnicama, najveći dio pisama i pošte vratili su pošiljaocu, pa molim da to primite k znanju…
Srdačne pozdrave i svako dobro, Marko Milunović-Piper

 


Marko Milunović- Piper za vrijeme zadnje posjete Srbiji boravio je u Vrnjačkoj banji i posjetio jedan bor, za koji ga vežu, samo njemu znane uspomene. Otkinuo je jednu grančicu bora i donio je sobom u Švedsku

U Užicu, gdje malo ko danas zna za Topaloviće, Živka i Milicu, njihova kuća je srušena a imovina nacionalizovana. Sve to kao i djela Živka Topalovića trebalo je da postane vlasništvo tamošnje gimazije u kojoj se školovao Topalović. Za ostvarenje posljednje volje Topalovića nemjerljiv je dopprinos Marka Milonovića koji je niz godina bio administrativni sekretar Fondacije Topalović.

Marko Milunović pored toga što je bio novinar, objavljivao je u svom ”Jugoslovenu” ali i srpskim medijima koji su izlazili u egzilu polemičke tekstove. Pisao je prozne i poeteske radove. Njegovo najznačajnije djelo je knjiga dokumentarne proze ”Od nemila do nedraga”. Bio je član Udruženja književnika Srbije.

Put Marka Milunovića bio je dug i trnovit, od Pipera u Crnoj Gori, na koju se ponosio jednako kao i na svoje srpsko pririjeklo, 1918. godine do Vesterosa u Švedskoj 2009. godine gdje je umro 12. januara u 12 časova i 10. minuta. Iza njega je ostala supruga Simka Milunović (82) rođena Živanović koja je bila Markova životna saputnica od 1944. godine.

Marko Milunović- Piper sahranjen je u ponedjeljak 26. januara 2009. godine na gradskom groblju u Vesterosu (Švedska)