listovi5433cirN
svN
 
 
 
 
Web www.dijaspora.nu

U vreme kad su stranke DOS-a ušle u predizbornu kampanju pred 5. oktobar, sav propagandni materijal štampali su tada isključivo - ćirilicom, namamljujući time sav srpski narod da glasa za njih, za, kako su govorili - PROMENE, ZA BOLjU SRBIJU!

Piše: Slobodan Turlakov

Od časa kad su došli na vlast, prva im je briga bila da te PROMENE iskažu i time, što će masovno i rigorozno gušiti ćirilicu, stvarajući tako tu svoju BOLjU SRBIJU, kako bi je rasrbljeniju lakše umuvali u Evropu. Sad se već i državne ustanove, kao što su ministarstva, koja su, inače, ustavno obavezna da opšte sa podređenim im narodom - ćirilicom, ne libe da javni život regulišu latinicom. Tako Ministarstvo za privatizaciju (a zašto ne i za denacionalizaciju?!) okitilo je sav Beograd latiničnim panoima, objašnjavajući narodu kakve će sve blagodeti da naiđu kad im stranci sve otkupe! Ili, Ministarstvo za zdravlje, za vreme nedavnog kros kontrija, sa mnoštvom latiničnih parola, od Slavije do Kalemegdana, upozorava narod kako će, kad ovlada latinicom ovladati i sopstvenim zdravljem! A već o državnoj televiziji, novinama, žutoj štampi, reklamama, firmama, afisama, plakatima... da ne govorimo, sve to forsiranim maršem galopira u Evropu, odbacujući pri tom, sve što bi i licke moglo da zamiriše na srpsko, na što budno motre DOS-ove delije, kako ne bi nešto subverzivno promaklo, kao sad, recimo, taj Batićev refrendum! To jest, jasno i glasno, kaže Svilanović: "Ima da nas nema, ako mislimo da uđemo u Evropu!".

I tako, svak na svom sektoru i svom vidokurugu - čisti!

Naravno, "svak" je onaj koji pripada DOS-u, koji mu je omogućio da bude - vlast, tj. da ima svoj sektor i svoj vidokrug. I taj svako ima da vodi strogo računa najpre i najviše o jednom: sve mora da bude - proZapadno, što i Vlada neprestano ističe i izjavljuje, na svim belosvetskim skupovima i intimnim susretima, da je ona sama skroz na skroz - proZapadna.

I kako svuda, gde ima onih sa sopstvenim sektorom i sostvenim vidokrugom, tako se i u Pozorišnom muzeju Srbije uspostavi jedna ženska individua sa ulice (pardon, sa statusom honorarnog otpuštenog kritičara iz NIN-a, zbog nepismenosti) za direktora, i kao prvo ukloni ćirilicu sa svog vidika. Tako muzejski časopis "Teatron" postade evropski, tj. latinični, svejedno što je sav pozorišni materijal (doduše za sada) ćirilički, jer su sva pozorišta u Srbiji, još uvek - narodna, a narod je još uvek srpski. Što, dabome, toj gospođici po imenu Ksenija Radulović, ne znači ništa, jer je ona postavljena od gce Aleksandre Jovićević, pomoćnika ministra za kulturu, što javno na državnoj TV izjavljuje da se gadi patriotizma, da nikad patriota i nije bila. U tom pravcu i smeru, direktorka uzima trećeg Crnogorca za urednika časopisa, Ivana Medenicu, što se sve zajedno ne sviđa srpskom sastavu muzeja, i oni, lepo, kolektivno i pismeno podnesu ostavke na članstvo u Redakciji rečenog "Teatrona". Dva muzejska savetnika i četiri kustosa, dakle, oni na kojima počiva cela muzejska aktivnost. Zatražiše, i da se njihovo pismo zavede u protokol, al´ direktorka zabrani, i imenova vanmuzejsku redakciju, koja je, pošto je morala znati razlog svom imenovanju, prihvatila i preimenovanje časopisa u latinični, koji kao takav i potpisuje. Aferim!

Dakle, oduzeše nam još jednu ćirilicu i proglasiše to evropskim i kulturnim činom, takoreći, dekontaminacijom od srpstva i na tom sektoru i u tom vidokrugu.

Ja neću da ulazim u sadržaj te "nove serije" časopisa "Teatron", koja je odmah, u prvi plan, istakla rat kao srpsku krivicu, pljujući po narodu što nije tražio politički bunt sa scene, već se, naprotiv, zabavljao Labisem i Fejdoom, dok je Dubrovnik sravnjen sa zemljom; štaviše, Srbi su imali da bace oružje i ne ubijaju svoje dojučerašnje prijatelje i drugove, svejedno što su oni jurišali na Srbe, rušeći Pakrace i mostarske katedrale... jer, svaka štampana stvar ima svoju sudbinu i jednom će, kad tad, izaći na čistinu horizonta, tj. ako nama Srbima predstoji uopšte to i takvo bistro plavetnilo, ali se pitam, zar nije bilo po njih savetnije, da po nama pljuju ćirilicom! Jer, ovako, na tuđem pismu, to nas i ne mora da dotiče, sem ako ne žele da se dodvore onima koji su nas ubijali i sa vekovnih ognjišta proganjali, jer nismo hteli da priznamo da na njima ne postojimo. Ali, ni za njih nije baš mnogo savetno, jer oni ne žele da se sećaju tog što su, uz pomoć sveta, srećno sa nama progurali. Za njih je to, ad akta.

U svakom slučaju sve je to ružno do gadosti i povraćanja.

Ali, to nije od juče. Dramska akademija, iliti Fakultet dramske umetnosti, ta hereditarno poluintelektualna ustanova, odavno je leglo antisrpstva. Tu ima profesora, sada tzv. Univerziteta umetnosti (Mirjana Dragićević-Šešić), koji predaju i pišu, između ostalog, da je proslava srpske Nove godine krajnje primitivan čin, tu ima profesora koji traže da se Srbi denacifikuju (Filip David), tu ima profesora koji se odriču sopstvenih prosrpskih rezija (Gulobnjače i Valjevska bolnica - Dejan Mijač), tu ima profesora koji su pobegli u Hrvatsku i tamo se proglasili za hrvatske reditelje (Arsa Jovanović), tu ima profesora koji se hvale antipatriotizmom (Aleksandar Jovićević), tu ima profesora koji organizuju Centre za dekontaminaciju od srpstva (Borka Pavićević), tu ima profesora koji napuštaju taj Fakultet u vreme kad na sve strane ubijaju Srbe, tražeći da Srbi ne ratuju, tj. da se ne brane i to proglašavaju vrhunskim moralnim činom (Mirjana Miočinović)... da se nabrajamo, tu ima profesora koji potpisuju ovaj novi latinički "Teatron", plasirajući preko njega antisrpsku hajku...

Konačno, tu ima studenata koji magistriraju na režijma profesora koji se odriče svojih prosrpskih režija!

Taj magistar je upravo današnji direktor Pozorišnog muzeja, gca Kcenija Radulović.

Književne novine, Beograd 
Godina LIV, broj 1058 
15-31 maj 2002. strana 22